Među samoubojicama jedna je naročita vrsta: oni koji ne bi da svojom smrću opterete bližnje, pa se ubiju tako da se ne zna je li to bilo samoubojstvo ili nesretni slučaj. Primo Levi ubio se baš tako: nesretni slučaj, pad u stubišni bezdan zgrade u kojoj je živio cijeloga života, osim ono vremena što ga je proveo u partizanima i u Auschwitzu, a onda i u dugom, zaobilaznom povratku iz Auschwitza, koji ga je vodio preko Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Rumunjske, Madžarske, Austrije, Njemačke, opet Austrije, kada su se onim istim željeznicama koje su prethodno ljude odvozile u logore milijuni raseljenih Europljana vraćali svome domu ili nekoj od bezbrojnih iluzija o domu. I onda se tako, nepune četrdeset i dvije godine po povratku iz Auschwitza, vinuo u prazninu tako da nitko ne bude siguran što se, zapravo, dogodilo, ali i kada je, ustvari, umro Primo Levi, 11. travnja 1987. ili četrdeset i dvije-tri godine ranije, u logoru.
Rodio se 1919. u Torinu, u obitelji liberalnoj, poluasimiliranoj židovskoj obitelji. Otac Cesare radio je za poznatu madžarsku tvrtku Ganz, koja se, između ostaloga, bavila proizvodnjom električnih transformatora, tramvaja i dijelova za električnu željeznicu, pa je veliki dio vremena provodio putujući u Budimpeštu. Mati Estera, koju su zvali Rina, formalno je bila domaćica, ali je svirala klavir, kao i Cesare bila je strastveni čitatelj književnosti. Živjelo se dobro i mirno, u stanu u Corso Re Umberto broj 75, u stanu koji je Rinin otac, Primov djed, Cesare Luzzati, kupio kćeri prije njezina vjenčanja. Istina, taj je život od najranijega Primova djetinjstva bio određen činjenicom da je obitelj bila segregirana, da su samom činjenicom svoga židovstva u fašističkoj državi bili građani drugoga reda.
Valja znati, i ne zaboravljati, da je Benito Mussolini 1929. potpisao ugovor s Vatikanom, znamenit kao Pacta Lateranensia, po kojemu je u fašističkoj državi katolištvo jedina i državna religija, Crkva postaje partner države u pitanjima obrazovanja i društvenih odnosa, a druge se religije, najprije židovstvo, dovode u status “toleriranih kultova”. (Lateranski ugovor je 1945. preuzela i nova Republika Italija, da bi ga tek 1984, opet sporazumno, radikalno revidirala…) Od te godine i službeno započinje era “mekanog”, po život manje opasnog, ali svejedno ponižavajućeg službenog antisemitizma u Italiji, koja će potrajati sve do 1938, kada će Italija, usklađujući svoje zakone sa zakonima Hitlerove Njemačke, donijeti oštrije rasne propise - po kojima će, recimo, biti osujećeni brakovi između Talijana i Židova, iako će u praktičnom životu sve do Mussolinijeva pada i njemačke okupacije uvjeti za Židove u Italiji ostati neusporedivo povoljniji nego u Hitlerovoj Njemačkoj.
Ove su okolnosti formativno određivale dječaka iz liberalnije obitelji i mnogo više nego što bi ga odredile da je odrastao u konzervativnoj, vjerničkoj židovskoj sredini. Djetinjstvo mu je prolazilo u uzaludnim nastojanjima da bude ono što je on mislio da jest, a ne ono što su drugi mislili da jest. Često je bio jedini Židov u razredu, sitan i povučen, izložen maltretiranjima razrednih drugova, ali i profesora bilo fašističke, bilo katoličke inspiracije. Jednima je bio kriv što nagrđuje čistu talijansku rasu, drugima što su njegovi razapeli Isukrsta. On se, pak, smatrao Talijanom, kao što su mu se otac i majka smatrali Talijanima. Bio je član fašističke mladeži (Balilla), dok god mu je to zakon dopuštao. S petnaest godina upisuje licej, gdje se u razredu našao s još šest Židova. Ali usud mu je da uvijek bude prvi na zubu. U to vrijeme odlučuje postati kemičar.
Roditelji, koji se više baš nisu voljeli - otac je varao majku, pokušavali su na sve načine njega i sestru sačuvati od sudbine koju im je namijenila zajednica. Majka ih je, sve do kasnih adolescentskih godina, svakog raspusta vodila na selo, gdje bi živjeli usred neke umjetno stvorene idile, a otac je preko svojih veza učinio sve da se Primo redovno školuje i da se upiše na fakultet. Na kraju je u svemu tome dječak imao i sreće, jer je pripadao posljednjoj židovskoj generaciji kojoj je omogućen završetak srednjeg školovanja i upis na fakultet. Nakon što se upisao, Židovima je zabranjen pristup univerzitetu, ali onim upisanim u prvi mah nije onemogućeno studiranje. I tako se uspio provući sve do diplomskog ispita. Jedva je pronašao profesora koji bi mu bio mentor, a na diplomi mu je stajala napomena o rasi, koja je praktično značila da se s takvom diplomom nigdje ne može zaposliti. Godina je 1941.
Sljedeće godine na crno nalazi posao u rudniku nikla. Prihvaća ga, uz grižnju savjesti: jasno mu je da će raditi za njemačku vojnu industriju. I to pod lažnim imenom i s krivotvorenim papirima. U to vrijeme umire mu otac. Sve do pada Mussolinijeva režima Primo Levi snalazi se i preživljava na različite načine, a onda, kada s njemačkom okupacijom, pa formiranjem Mussolinijeve marionetske Republike Salo, uvjeti za preživljavanje postaju praktično nemogući, najprije pokušava pronaći mater i sestru, koje se skrivaju izvan Torina, a zatim se priključuje partizanima iz pokreta “Pravda i sloboda”, među čijim je vođama bio i Sandro Pertini, budući predsjednik Republike.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista
