I premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vole se pohvaliti da je Hrvatska stvorena na antifašističkim vrijednostima iz Drugoga svjetskog rata, da je Hrvatska zemlja saveznica i pobjednica te da je dala značajan obol u pobjedi nad nacifašističkim zlom. To je povijesna i civilizacijska istina, ali tu odmah nastupa problem. Ni Plenkoviću, ni predsjednici s usana na prelazi - a tko su ti pobjednici? Koji je to pokret ostvario pobjedu i bio dio savezničke antifašističke koalicije? Kako se zove lider tog pokreta, koji je u svjetskim razmjerima priznat kao jedan od najvećih antifašističkih vođa?
Pred svijetom se rado pohvalimo pobjedom onih koje smo doma zatajili, koje omalovažavamo, diskreditiramo, difamiramo, odbacujemo. Unuke su natjerali da pljunu na djedovske grobove. I Plenkovićev je djed bio partizan. Je li zato premijeru neugodno?! Pa, kakva je to shizofrenija? Što će nam djeca u školi učiti - “pobijedili smo, ali vam ne smijemo reći tko je to ostvario! Ne smijemo im ime izgovoriti”. Neki će Hrvat (ionako ih se sve više iseljava) mladom Englezu reći da smo zajedno s njima porazili nacističku Njemačku, a onda će ovaj reći: “Oh, yes, Croatian partisans!”, a Hrvat će u strahu prošaptati: “Pssssst! Are you mad? Don’t say that name, it’s forbidden history!”
Premijer Plenković možda neće ostati upamćen po mnogo toga, ali po jednom hoće - uklonio je ima Trga maršala Tita, simbola (sve su to notorne činjenice, ali očito ih treba ponoviti) nacifašističkog otpora čiji se portret nalazi među samo pet portreta antifašističkih pobjednika u muzeju iskrcavanja u Normandiji (čiju godišnjicu obilježavamo baš ovih dana) uz Churchilla, Roosevelta, Staljina i De Gaullea. Čovjeka koji je Hrvatskoj vratio Dalmaciju sa Splitom, Zadrom i otocima, Međimurje (podsjetimo, ustaše su to poklonili Italiji i Mađarskoj) te Istru. Konačno, čovjeka koji je Ustavom iz 1974. stvorio pretpostavku za hrvatsku neovisnost. Čovjeka koji je Staljinu rekao “Ne” i, na kraju, čovjeka kojega su s najvećim počastima primali u Washingtonu, Berlinu, Londonu i Moskvi. Nije se naslikavao pred ogradom Bijele kuće.
I nije stvar u Titovu trgu, nego što je slijedeće? Ukidanje Trga žrtava fašizma? Krleže. Nazora. Potpuno negiranje hrvatskih partizana i antifašizma te proglašenje “za zelenim stolom” ustaške pobjede?
Hoćemo li uskoro dobiti Trg Jure Francetića, Trg jasenovačkih heroja, Trg Ante prezime mu znate? Povijest nije cjenkanje i pogađanje na buvljaku pa evo jedan Trg maršala za jednu ploču “Za dom spremni”.
I za kraj, hrvatski antifašistički pokret bio je najveći i najbrojniji u porobljenoj Europi! To se ne može prebrisati za zelenim stolom kako to žele Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović i na što oči zatvara Andrej Plenković.
Zlatko Hasanbegović, koji je Domovinski rat proveo u mraku svog podruma puštajući da drugi ginu za njega, mijenja ime Trgu maršala Tita koji je četiri godine držao glavu na panju u borbi protiv fašizma.