Nema tome ni par mjeseci da sam o hrvatsko-mađarskim pregovorima o Ini razgovarao s jednim Hrvatom visoko plasiranim u Ininoj upravnoj strukturi (razgovor je bio off the record). Pitao sam ga: “A što bi za Hrvate bilo idealno rješenje za spor oko Ine?”. Odgovorio mi je protupitanjem: “Zašto Ina ne bi imala četiri člana Uprave, dva hrvatska i dva mađarska, koji će samostalno i profesionalno upravljati kompanijom jednako u interesu svih dioničara...?”. Pomislio sam, to bi bilo lijepo i dobro, ali jednostavno - nije moguće! Time bi Ina opet postala samostalna kompanija neovisna o MOL-ovoj grupi, a MOL-ova investicija bi se preobrazila u portfeljnu, špekulativnu. A MOL sigurno nije potrošio milijarde eura na Inine dionice kao na burzovno, portfeljno i špekulativno ulaganje, nego upravo zato da bi Inu integrirao u svoju grupu i da bi poslovne i tehnološke procese u Ini optimizirao unutar i na razini čitave MOL-ove grupe, a ne na razini Ine kao samostalnog, neovisnog i sebi konkurentskog poduzeća.
Takva optimizacija u praksi znači sljedeće… Ako u MOL-ovoj grupi postoje dvije rafinerije, a tržište može progutati proizvodnju samo iz jedne, i ako je jedna modernizirana, učinkovita i jeftina, a druga nemodernizirana, neučinkovita i skupa, grupa će zatvoriti ovu drugu bez obzira na to čija je, je li mađarska, hrvatska ili slovačka. Hrvatska strana, međutim, na to skače kao ubodena: niti jedna se hrvatska rafinerija ne smije zatvoriti i mora se modernizirati bez obzira na to koliko je nekonkurentna, što proizvodi preskupe derivate za koje nema dovoljno kupaca, samo zato jer je hrvatska. Imati na svom teritoriju moderniziranu rafineriju, makar i takvu koja nema tržišta, za Hrvatsku je od “strateškog nacionalnog interesa”.
Već iz te dvije ilustracije o upravljanju i investiranju vidi se koliko su stajališta MOL-a i hrvatske Vlade divergentna, nepomirljiva. Riječ je o dva odvojena svijeta koja kao da nemaju bitnih zajedničkih interesa, dva posve različita principa ponašanja, odlučivanja i procjenjivanja što je dobro i poželjno, a što nije, koja se uzajamno eksplozivno poništavaju kao materija i antimaterija. A po navodnim posljednjim “tajnim porukama” hrvatske strane MOL-ovoj vidi se koliko je Hrvatska već u odnosu na svoje prijašnje zahtjeve reterirala, što znači da je više nego svjesna slabosti, pa čak i iracionalnosti i besperspektivnosti svoje polazne, radikalne pregovaračke pozicije.
Hrvatska više ne traži Ininu Upravu sastavljenu po paritetu fifty-fifty, nego bi se zadovoljila i mjestom potpredsjednika Uprave; pristala bi na zatvaranje sisačke, ako će se modernizirati riječka rafinerija (što je ionako već u toku). Počela je priznavati realnost da velikom i složenom kompanijom nije moguće upravljati po principu fifty-fifty i da netko uvijek mora imati zadnju riječ, makar netko treći, jer bi inače poslovno odlučivanje u kompaniji bilo paralizirano.
A tko bi mogao imati u Ini pravo konačne odluke ako članovi Uprave u nečemu budu neodlučni: MOL, kao veći, stručniji, internacionalizirani i uspješniji “strateški” partner, ili hrvatska država - manji, manje stručan, ranije neuspješan i ispolitizirani partner? Odgovor je valjda svima jasan. No, hrvatska strana ipak je odlučila prisiliti MOL na nemoguće upravljanje Inom fifty-fifty tako što će dokazati da je MOL svoju pretežitu moć u Ini stekao potkupljujući bivšeg hrvatskog premijera Sanadera. Pa čim presuda Sanaderu postane pravomoćna, MOL će morati pristati na paritet. I što onda? To će biti dobro za Inu?
Hrvatski (ili neki drugi) sud će možda pravomoćno presuditi da je Sanader od MOL-a tražio i dobio mito, ali to neće automatski značiti da ugovor kojim je MOL stekao pretežita upravljačka prava nije valjan, profesionalan, u skladu s pravilima i dobrom praksom naftaške struke, i da je automatski ništavan. Niti to, zapravo, Hrvatska treba priželjkivati jer to će najveću materijalnu štetu nanijeti njoj samoj. Poduzeće oko kojega dva glavna partnera vode nerazrješiv spor već sada je izgubilo veliki dio svoje tržišne vrijednosti (hrvatske državne imovine), a tek ako poslovno odlučivanje u njemu bude paralizirano...
Koje je onda ekonomski, teorijski i empirijski jedino moguće i ispravno rješenje za hrvatsku državu u Ini? Kako bi ona mogla svojem vlasničkom udjelu u Ini osigurati najveću moguću tržišnu vrijednost i, što je još važnije, učiniti ga prema potrebi unovčivim?
Hrvatska Vlada treba prihvatiti ekonomsku realnost da nova vrijednost više ne nastaje u Ini nego u MOL-ovoj grupi, i treba nastojati Inu do kraja integrirati s MOL-om u novu, veću, internacionalnu kompaniju, u kojoj će Republika Hrvatska u realnoj protuvrijednosti svojeg udjela u Ini zauzvrat dobiti dionice te integrirane kompanije. Te bi dionice bile izlistane na vodećim i likvidnim europskim burzama.
U toj internacionalnoj srednjoeuropskoj korporaciji hrvatska bi država imala vlasnički utjecaj kao i svi drugi dioničari, kao i mađarska država, hrvatski stvarni partner i protivnik u sporu, a ako profitom ne bi bila zadovoljna, mogla bi svoj udjel na burzi i prodati. Sada niti ga može prodati, niti može njime upravljati, samo može za domaće političke potrebe zdvajati nad nekim njegovim “nacionalnim značajem” koje odavna nema. Dakako, na putu realizacije tog plana stoji hrvatska optužnica MOL-ovu predsjedniku i CEO-u Zsoltu Hernadiju. Ali, ona zapravo nema nikakve veze s optimalnim ekonomskim rješenjem za Inu: Hernadi se, dok optužnica stoji, mora pojaviti pred hrvatskim europskim pravosuđem i braniti, bez obzira na sve ostalo, o tome nema ni pregovora ni diskusije.