Jedna od razlika između sudbene i izvršne vlasti je i komunikacijska: sudbenoj vlasti je pravo i dužnost komunicirati presudama i njihovim pismenim obrazloženjima, izbjeći komentiranje vlastitih odluka, reagirati na prizive odnosno na odluke višeg foruma, a oglušiti se na komentare sa strane, bili oni medijski, politički, pa čak i stručni, dok je izvršna vlast dužna obrazlagati ne samo svoje postupke nego i izjave dužnosnika, odgovarati na pitanja ne samo u parlamentarnim tijelima nego i u javnosti, osobito u novinstvu, kojemu je jedna od temeljnih funkcija “propitivanje djelovanja svake vlasti”, kako je na ministarskom sastanku formuliralo Vijeće Evrope.
Ograničivši se na izjavu, bez odgovaranja na pitanja, hrvatski ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović očito smatra da ima pravo na jednosmjernu komunikaciju zatvorenog tipa. Nije htio odgovoriti na pitanja novinara pred kojima se našao, niti je odgovorio na pitanja postavljena u novinarskim, stručnim, odnosno političarskim komentarima. Nije htio govoriti o konkretnim stavovima (npr. spram Daytonskog sporazuma, spram eventualne hrvatske državne granice na Drini), smatrajući da je dovoljno izjasniti se “načelno”.
Umjesto odgovornog odnosa prema javnosti, ministar je tako u svojoj izjavi izabrao autoritativan diskurs i stav indignacije, na što bi imao pravo kao privatna ličnost, ali na to nema kao jedan od nosilaca izvršne vlasti. To može biti ili odraz nesnalaženja u novoj funkciji, ili svijesti o neobranjivosti pozicije odnosno iluzije o nedodirljivosti funkcije. U politici nema mjesta indignaciji kada nečije stavove kritizira netko s drukčijim stavovima.
Može biti da nije uputno politički koristiti “… selektivno periferne izjave izvađene iz konteksta, od prije 20 godina, iz mog mladalačkog, studentskog života”. Nedosljedno je, međutim od ministra pozivati se u preambuli toga stava na idejne osnove i praksu svoje stranke, čiji vodeći predstavnici ne propuštaju drugima ne samo politički predbacivati izjave i stavove iz prošlosti, nego i nazivati zločinačkim nešto otprije tri, četiri ili sedam desetljeća, iako nije kazneno relevantno (makar bilo politički). Nije moralno drugima, s pozicija svoje političke stranke, predbacivati metode kojima baš ta stranka gradi popularnost.
Teško se s ministrom složiti što je tu periferno. Stavovi o Daytonskom sporazumu mogu biti periferni kada ih iznosi privatna osoba, ali ne ako ih zadržava ministar u vladi države koja je taj međunarodnopravni akt potpisala. Javno izneseni stavovi o hrvatskim državnim granicama teško da mogu biti periferni bilo u kojem slučaju: ratovi se vode, pa je i posljednji srpsko-hrvatski rat bio vođen prije svega za granice, postojeće, koje je potvrdilo i Badinterovo povjerenstvo, i za čiju je obranu poginulo ili osakaćeno previše mladih ljudi, a strašno je i kad pogine jedan.
Državni dužnosnik, koji se javno razišao sa stavovima koje je država upisala u svoj Ustav, u svoje zakone, odnosno u pravosnažne međunarodnopravne akte, ima samo dva časna izlaza: ili po ustavnoj proceduri zahtijevati izmjenu akta s kojim se ne slaže, ili odstupiti s dužnosti. Tim prije ako te stavove ne niječe ni kad su mu predbačeni.
Ministar Hasanbegović o tome nije prozborio riječ u svojoj izjavi. On očito ne vidi razloga za ostavku.
Poslije ove izjave to više nije problem ministra Hasanbegovića, nego Hrvatske demokratske zajednice. A s obzirom na kadroviranje ministara, problem te vladine stranke je i Tomislav Karamarko.