Donošenjem Zakona o strateškim investicijama Vlada je učinila pozitivan korak prema rješavanju najčešćeg prigovora hrvatskim propisima - da sadrže niz administrativnih barijera koje otežavaju sklapanje ugovora i brzo odvijanje poslova. Međutim, istovremeno svojim novim propisima stvara nove administrativne barijere.
Dobar primjer za to je najnoviji Zakon o osnivanju prava građenja i služnosti na nekretninama u vlasništvu države (NN 10/14). Taj zakon sadrži niz odredbi koje se izravno upliću u ugovorni odnos, i to na vrlo nepovoljan način za ulagače. Tako je npr. određeno da u javnom pozivu za javno prikupljanje ponuda ponuđač mora dati “osiguranje za ispunjenje svih ugovornih obveza”, i to u obliku bankarske garancije na prvi poziv.
To je poslovno potpuno neuobičajen zahtjev jer se uz ponudu daju tzv. ponudbene garancije, a ne garancije za dobro izvršenje posla. Uz tu garanciju traži se i uplata nemalih iznosa jamčevine koja propada ako najpovoljniji ponuđač odustane od posla. Razloga za odustajanje od posla ima vrlo mnogo, a krivnja zbog odustajanja od posla može biti i na državnim tijelima.
Zakon sadrži i druge nepovoljne odredbe. Za ulagače su najnepovoljnije one koje određuju da rokovi ispunjavanja obveza iz ugovora o pravu građenja moraju biti “fiksni” i ako se ti rokovi ne ispunjavaju, ugovor se smatra “raskinutim po sili zakona”, a to znači da ugovorne strane ne mogu to pitanje drugačije urediti ugovorom. Takve su odredbe vjerojatno donesene u cilju “zaštite interesa RH”, ali, u stvari, predstavljaju ogromnu smetnju za normalno poslovno ugovaranje.
Kod ugovora o građenju nije baš uobičajeno da se određuju fiksni rokovi i ugovori redovito sadrže mehanizme za produljenje ugovorenih rokova. Ako se ugovor o pravu građenja raskida krivnjom ulagača (bez obzira na to u kojoj fazi gradnje), osnivač (država) ima pravo tražiti od ulagača da o svom trošku ukloni izvedene radove. Ako uzmemo za primjer jedno javno-privatno partnerstvo koje je došlo gotovo do kraja s građenjem, pa se ugovor raskine, sve što je sagrađeno treba ukloniti. Pa tko će ući u takve rizike?
Kriza je ozbiljna i dugotrajna, ali to ne smije biti izgovor da se ne poduzimaju odlučni koraci u uklanjanju administrativnih barijera i stvaranju “business friendly” propisa. Tzv. zaštita interesa RH vrlo često služi samo za otežavanje ugovaranja. Poslovne odnose treba prepustiti ugovornim stranama, a ne im nametati nemoguće i neprihvatljive uvjete putem prisilnih zakonskih propisa.
Mi moramo promijeniti shvaćanje da su ulagači “loši” i da se prema njima treba odnositi s nepovjerenjem. Moramo prihvatiti da je ulaganje vrlo rizičan posao kod kojeg se ulagači izlažu velikom riziku, pogotovo ako dolaze iz inozemstva. Te rizike ne treba još uveličavati zakonskim propisima. Što bi Vlada trebala učiniti? Sva bi Vladina ministarstva, županije i općine trebali formirati radne grupe sa zadatkom da pojednostave propise iz svoje nadležnosti.
Uz Zakon o strateškim investicijama, Vlada bi preko Agencije za investicije, izvoz i konkurentnost trebala pratiti i sve manje projekte i uklanjati administrativne barijere i kod tih manjih projekata.
Manji projekti su jednako važni kao i veliki strateški projekti jer ih se može ostvariti brže i u većem broju. Svojevremeno je Vlada osnovala povjerenstva koja će tako postupati, ali se premalo čuje o njihovu radu.
Sve se države trude da svoja zakonodavstva podese prema zahtjevima stranih i domaćih ulagača. U prosjeku više od 100 država godišnje donese propise koji idu u prilog stranim ulagačima, a samo mali broj donosi nepovoljnije i restriktivnije propise. Treba samo pogledati godišnje izvještaje o svjetskim ulaganjima (WIR) koje izdaje UNCTAD da bi se vidjelo koji su razmjeri tih pozitivnih promjena.
*autor je umirovljeni profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, stručnjak za strana ulaganja