Za razliku od većine svojih prijateljica s kojima sam dijelila školske klupe, a potom i studentske obaveze, nikad nisam sanjarila o svom vjenčanju. Takve mi priče nisu bile bliske. S obzirom na to da su se moji roditelji razveli kad sam napunila osamnaest godina, vjenčanje i brak nisu bili u vrhu liste mojih prioriteta.
Ostala sam živjeti s majkom, a otac se odselio u drugi dio grada. Po brzini kojom se spakirao i otišao iz našeg doma rekla bih da je odavno znao gdje će se udomiti. Ipak, ne mogu reći da me zaboravio.
Plaćao je moj studij arhitekture kojim sam bila opsjednuta i često bismo se, bez mamina znanja, nalazili u gradu. Tada mi je uvijek davao novac, da imam za komad nove odjeće ili za izlazak. Ne sjećam se da je ikad nešto pitao o mami.
S druge strane, mama razvod nikad nije preboljela. Stalno je nešto ispitivala i vrijeđala Veru, ženu zbog koje nas je tata ostavio. Na moju sreću, mama je još radila, a kako sam ja veći dio dana provodila na fakultetu, slušala sam je samo u večernjim satima i vikendima.
Jedva sam čekala da završim studij i stanem na vlastite noge, da se maknem od vječitog majčinog nezadovoljstva. Svoj sam život zamišljala sasvim drukčije od njezinog. Grozila sam se i pomisli da bih se jednom i ja mogla pretvoriti u ogorčenu ženu koja za vlastite greške okrivljuje sve oko sebe. O toj ženi nije ništa znala, a o svojim pogreškama u odnosu s tatom nije htjela čuti ni riječ kritike. Zaista sam je žalila, brojne njezine rečenice nikako nisam mogla progutati. Jako sam se u takvim situacijama trudila zadržati mir jer u meni je nerijetko budila poriv da je uhvatim za ramena i dobro prodrmam. Najpametnije i najzdravije za mene i moju psihu, znala sam, bilo je što prije otići.
Ni po pitanju odlaska od majke nisam naišla na razumijevanje kolegica. Istina, većina ih je, baš kao i ja, bila iz razvedenih brakova, ali na kraj pameti nije im bilo odreći se udobnosti koju uživaju djeca razvedenih roditelja. Barem ne do udaje, o kojoj su tako voljele maštati, razgovarati i unaprijed joj se veseliti.
Ni jedna od njih još nije upoznala svog princa na bijelom konju, možda su baš zato svojim tadašnjim momcima davale prevelik značaj, kvalitete koje nisu imali. Smiješno mi je bilo gledati ih kako lažu same sebi, kako se na pogrešan način bore za status u društvu. Jer što znači imati zaručnika, ako znaš da nije onaj pravi, razmišljala sam.
Nisam se s njima slagala, ali zbog naših se različitih stavova ne bih ni odrekla dugogodišnjih prijateljica.
Kad smo završile studij, jedna po jedna počele su planirati najsretniji dan svog života. Sve osim mene. Izbjegavala sam razgovore o odabiru restorana, burmi, vjenčanica. Zanimalo me samo kako se zaposliti u nekom arhitektonskom birou i konačno dobiti priliku da nekome ponudim svoje projekte. A još više od toga zanimalo me kako zaraditi za svojih tridesetak kvadrata da ostatak života ne slušam svaki dan istu ploču.
Iako mi stalni posao nije bio ni na vidiku, radila sam malo honorarno, malo preko student-servisa, od maminih sam priča pucala po svim šavovima pa sam odlučila s tatom porazgovarati o svom budućem domu.
- Zašto želiš živjeti sama? Zar nemaš svoju sobu, što ti nedostaje s mamom? Je li dovela doma nekoga tko ti nije dobar? - ispitivao je tata.
- Nikoga nije dovela, još priča samo o tebi, zato mi i treba prostora da dišem - odgovorila sam.
- I dalje ne razumijem. Živite u četverosobnom stanu vas dvije same. Kako nemaš prostora za sebe? Zašto ga ne zamijenite za dva manja?
- Zato što joj to ne smijem ni predložiti. Odmah će pasti u depresiju i kukati kako je, eto, i ja ostavljam. Plakat će i kriviti sve oko sebe, a ja je više ne mogu slušati - rekla sam.
- Nije novac toliki problem, samo pokušavam razumjeti.
- Ako nije problem, zašto mi ga ne daš? - pobunila sam se.
- Jer su preda mnom novi veliki troškovi. Vera želi dijete, moja se šefovska fotelja dobrano poljuljala i ne znam koliko ću još imati ovakvu plaću. Rješenje vidim samo u tome da se zaposliš, uzmeš kredit i da ti ja malo pomognem - rekao je.
- Zar misliš da se mlade ambiciozne arhitekte bez iskustva čekaju raširenih ruku? A ja ne želim s diplomom u rukama prati čaše po kafićima.
- Naravno da to nećeš raditi. Ja ću ti pomoći naći posao za koji si se školovala. Upiši broj mog prijatelja, nazovi ga i reci da sam ti ja otac.
- Tko je on? - upitala sam dok sam memorirala broj.
- Ne znaš ga, moj je stari prijatelj. Bila si jako mala kad je dolazio k nama. Sada ima svoju projektantsku tvrtku i priča se da mu dobro ide. Samo reci da si moja i vidjet ćeš.
- Zašto ga ti ne bi nazvao i otišao sa mnom na taj razgovor? - nekako sam bila sumnjičava.
- Nije mi to teško, ali ako se želiš osamostaliti, morala bi znati razgovarati s ljudima. Barem nazvati i reći što želiš, što ti treba. To je prvi korak.
- Ok, kako se čovjek zove?
- Branimir. I svakako mu se javi - rekao je, ustao i poljubio me u obraz.
Uvijek sam voljela znati s kim se upuštam u bilo kakve razgovore pa sam se malo raspitala o njemu. Provjeravala sam sve koji su ulazili u moj život i istodobno kao oči u glavi čuvala svoje dugogodišnje prijatelje. Njegova tvrtka, ako je slovila kao uspješna, mora biti na internetu, pomislila sam i stala kopati po Googleu. I lako sam je našla. Tvrtka u kojoj bi svatko poželio raditi, barem ako je suditi po njihovoj internet stranici, pomislila sam i zadovoljno protrljala ruke.
Mamu se nisam usudila ni upitati za tog starog tatinog prijatelja, mada sam bila sigurna da ga se sjeća. Znala sam da bih time izazvala novi val njezinog nezadovoljstva, a buđenje sjećanja na one dane doživjela bi kao dolijevanje ulja na vatru. Da je upitam, trebala bih joj objasniti kada sam se našla s tatom, kako je izgledao, što mi je sve rekao i ponovo za kraj slušati očajnu priču o raspadu njihova braka.
Umirala sam od znatiželje, no znala sam da je najpametnije ne postaviti joj cijelo mnošto pitanja koja su mi se tog vikenda motala glavom. Kad je konačno osvanuo ponedjeljak, dok sam kuhala jutarnju kavu, osjetila sam tremu koja mi je zgrčila želudac. Trebala sam samo nazvati tatinog prijatelja, ali zbog neobjašnjivog osjećaja panike s pozivom sam odugovlačila. Nakon sat vremena uhvatila sam se telefona jer mi je bilo jasno da samo produžavam tu agoniju.
Dvaput je zazvonilo prije nego što mi se javio ugodan muški glas.
- Dobar dan, je li to gospodin Branimir? - upitala sam.
- Ja sam.
- Ovdje Sandra, ja sam kći vašeg prijatelja Elvira.
- Draga Sandra, nisam te vidio barem petnaest godina.
- I više. Rekao mi je tata da ste nekad bili jako bliski, ali ne sjećam se vaših druženja, bila sam još mala. Sada imam dvadeset i četiri godine i završila sam arhitekturu. Tražim posao i tata mi je rekao da vam se javim.
- Želiš se kod mene zaposliti?
- Želim razgovarati o tome. Sve tvrtke kojima sam se do sada javila odbile su me jer nemam iskustva. Nitko mi to iskustvo ne želi pružiti, a bez njega ni zaposliti - tužno sam rekla.
- Sandra, cijenim tvoju iskrenost, ali u ovom ti trenutku ništa ne mogu obećati. Mogu ti ponuditi mjesec dana probnog rada, da se upoznaš s kolegama, vidiš kako mi radimo, pa ako se pokažeš, možemo razgovarati o stalnom poslu - odgovorio je.
- Odlično. Samo to i tražim. Mjesec dana i priliku da se dokažem. Hvala!
- Dođi sutra u ovo vrijeme i ponesi neke nacrte.
- Puno vam hvala! - oduševljeno sam cvrkutala.
- Nemoj prerano zahvaljivati. Pokaži se, to je puno važnije - završio je.
Tek kad smo prekinuli razgovor, osjetila sam da sam se od treme okupala u vlastitom znoju. Samo koji trenutak kasnije bila sam sigurna da će tih mjesec dana biti sasvim dovoljno da pokažem svoje znanje i dobijem posao u struci.
Jednostavno odjevena i vrlo diskretno našminkana, bila sam zadovoljna kad sam se pred odlazak posljednji put pogledala u ogledalo. Pola sata kasnije ušla sam u zgradu, a ljudi iz osiguranja uputili su me u njegov ured. Dojmila me se već prostorija u kojoj su sjedile tajnice: velika, obasjana prirodnim svjetlom.
- Izvolite - obratila mi se jedna od njih.
- Imam zakazan razgovor s gospodinom Branimirom. Ja sam Sandra - odgovorila sam.
Bacila je pogled na svoj kompjutor, nasmijala se i odgovorila:
- Tako je. Uđite, šef vas čeka u svom uredu.
Zaustavila sam dah prije nego što sam otvorila vrata. Da to nisam učinila, sigurno bih ostala bez njega čim sam zakoračila u njegov ured. Minimalistički opremljen lijepim talijanskim namještajem, vrhunskom tehnologijom i trakastim zavjesama kroz koje se probija sunce.
- Odgovara li stručnom oku ovakav interijer? - upitao me muški glas iza mojih leđa.
- Savršen je - odgovorila sam i pružila mu ruku.
- Drago mi je da ti se sviđa, da imamo isti ukus. U našem je poslu to veoma važno. Nisam mogao ni zamisliti da ćeš od one male debeljuce izrasti u ovako lijepu djevojku - nasmijao se.
- Hvala!
- Dođi da ti pokažem prostor u kojemu ćeš sljedeći mjesec dana stvarati - otvorio je jedna vrata i propustio me.
Dizalom smo se popeli na četvrti kat gdje me dočekao još jedan ured, identičan njegovom, a u njemu troje inženjera. Branimir me upoznao s njima i ostavio me da se snalazim. I pred tim je uredom sjedila tajnica. Bila sam oduševljena svime što sam taj dan vidjela. Čim sam ostala sama, nazvala sam tatu i oduševljeno mu stala govoriti o njegovu prijatelju i njegovu uredu.
- Drago mi je da si zadovoljna, ali pazi se Branimira. Uvijek je volio mlade djevojke, a oženjen je i ima troje djece. Vodi računa o tome - upozorio me.
Dva mjeseca kasnije dobila sam rješenje o stalnom radnom odnosu. Kad sam dobila i postotak za projekt koji sam desetak dana ranije predložila na kolegiju, zamalo sam pala u nesvijest. Reći ću samo to da je moja mama za toliki novac trebala raditi godinu dana, a mislila je da ima lijepu plaću. Moja je bila tri puta ljepša. Postotak koji sam dobila bio je depozit za stambeni kredit. A još samo prije mjesec dana vlastita su mi se četiri zida činila kao dalek san, pomislila sam.
Vrlo brzo sam iselila iz mamina stana. Istina, dugo sam joj morala objašnjavati zašto uopće želim živjeti sama. Uvjeravala me da svoj stan trebam iznajmiti te nastaviti živjeti s njom. Nisam joj imala srca reći da samo zbog njezina vječitog grintanja i odlazim od kuće. Nedugo nakon preseljenja, dok sam još slagala stvari na svoje mjesto, čula sam zvono na svojim vratima. Pomislila sam da je mama jer je jedino ona znala gdje je stan.
- Stižem - doviknula sam spremna nastaviti raspravu o razlozima zašto ne želim iznajmiti svoj stan i vratiti se doma.
Već sam otvorila usta kako bih se odmah s vrata obranila, kad sam pred sobom ugledala Branimira.
- Od kud vi? - začudila sam se.
- Da se vratim? - napravio je korak unatrag.
- Nipošto! Samo sam iznenađena, nisam vas očekivala. Izvolite, uđite - rekla sam zbunjeno.
- A koga si očekivala? Dečka? - upitao je i pružio mi veliki buket žutih ruža.
- Mislila sam da je mama, samo ona zna adresu.
- Nije baš tako. Ostavila si je i u kadrovskoj službi - nasmijao se.
- Tako je. Jeste li za kavu? - ponudila sam.
- I kavu i nešto žešće.
- Sjedite i raskomotite se. Stižem čim pristavim kavu.
- Razmišljao sam o boji ruža, a prodavačica me uvjerila da je žuta najprimjerenija kad se nekome dolazi u goste. Vjerujem da je žuta boja ljubomore pa, eto, sad i to znaš.
- Znam što? Na koga ste ljubomorni?
- Na tvog dečka, udvarače, na sve koji su u tvojoj blizini.
- Nemam dečka - tiho sam rekla.
- Želiš li ga od danas imati? - upitao je i nije čekao odgovor. Svoje je usnice spustio na moje, a ja se nisam nimalo bunila.
Znala sam da je oženjen i da ima troje djece, ali prihvatila sam vezu s nadređenim. Branimir mi se sviđao, a to što je zauzet meni je bio samo plus. Neću se morati zamarati planiranjem vlastitog vjenčanja. Status ljubavnice savršeno mi je odgovarao. Moji roditelji, naravno, za našu vezu nisu znali, rekla sam samo prijateljicama, ali kao i dosad nisam naišla na njihovo razumijevanje. Gledale su me kao da sam u najmanju ruku u vezi s njihovim muževima.
- Ti nisi normalna - povikale su gotovo u isti glas.
- A tko je? Vi koje ste se rano udale ili ja koja želim živjeti. Vrijeme će najbolje pokazati tko je u pravu - odgovorila sam i završila taj razgovor.
Što se posla tiče, Branimir i ja bili smo surovi profesionalci i sigurno nitko ništa ne bi naslutio da na jednom sastanku nije proradila njegova ljubomora. Zbog nedužnog osmijeha i komplimenta koji mi je uputio jedan kolega, Branimirovo je lice poprimilo najčudniju nijansku crvene boje. Primijetio je to i Sreten pa mi je prvom prilikom rekao:
- Neću te više hvaliti da ne dobijem otkaz. Ali ako mu takvo što ipak padne na pamet, reci mu da znam gdje živi njegova supruga.
Ništa mu nisam odgovorila, ali sam ucjenu jako dobro shvatila. Iste sam večeri rekla Branimiru da mu ne smije dati otkaz. Od tada su prošle dvije godine, a Sreten i danas šuti. No za razliku od onda, danas me svako malo poziva na kavu i vidim da me čeznutljivo promatra. I dalje radimo svatko svoj posao, a Branimir sve to nadgleda. No za razliku od nekad, sve više mi smeta njegov ljubomorno zaštitnički stav.
Poneki ukradeni razgovor sa Sretenom otvorio mi je oči. Odjednom sam se preplašila da ću zauvijek ostati samo ljubavnica, da nikad neću imati svoju obitelj. Probudili su se u meni majčinski osjećaji, želim baš kao i sve moje prijateljice imati svoje dijete, no čini se da nemam s kim. Odlučila sam otvoreno o tome razgovarati s Branimirom.
- Bi li ostavio suprugu i počeo sa mnom ispočetka? - iznenadila sam ga toga dana.
- Nisam ti skrivao da sam oženjen, od prvoga dana znaš da imam troje djece i da mi je obitelj na prvom mjestu. Čemu sad započinjemo ovu priču? - ušutkao me.
Prvi put sam se u toj vezi osjećala jadno. Poput osobe koja služi samo za zabavu. U meni se sve tome usprotivilo, ali ipak se nisam glasno pobunila. Htjela sam samo jedno: da ostavi suprugu o kojoj mi je, uostalom, govorio kao o dosadnoj i običnoj ženi.
- Ako je takva, kako je možeš voljeti? - nastavila sam.
- Kad kažem obitelj, prvenstveno mislim na djecu. Ni za što na svijetu ne bih dopustio da odrastaju bez oca - rekao je.
- Odrastaju? Pa oni već jesu odrasli! - odgovorila sam puna nade da će jednom ipak biti moj.
Djecom i obvezama prema njima sve se češće opravdavao zašto više ne dolazi k meni. Istina, nije mi davao nikakva obećanja niti je sa mnom planirao život. Vezao nas je tek pokoji, sve rjeđi, ukradeni susret, i to samo onda kad je njemu odgovaralo. Rijetki su bili trenuci kad sam osjetila da Branimir želi nešto više od ljubavničkog odnosa. I za njih sam se hvatala kao utopljenik za slamku.
Jednom kad djeca krenu svojim putem, bit će samo moj, mislila sam. Bila sam uvjerena da ću ga čekati do kraja života. Njegov sin Marko imao je dvadeset, a Joško osamnaest godina. Najstarija kći Katarina je već bila u braku. Brzo će biti svoji ljudi, a mi ćemo napokon biti zajedno, nisam tada razmišljala kako je to još dugo razdoblje Pred sobom sam vidjela samo jedno: nas dvoje zajedno, koliko god to trebala čekati.
Zbog njega sam odbijala druge muškarce, nikome nisam dopustila da mi se približi. Po cijele sam dane bila kao na iglama, iščekivala hoće li mi poslati poruku, hoće li i taj dan doći k meni. Primijetila sam da se više ne mogu, kao nekad, usredotočiti na svoje zadatke, svako malo bih pogledavala na mobitel.
To poslijepodne mi se činilo da tako željenu poruku nikad neću dočekati. No, stigla je. Branimir mi je napisao da nakon posla stiže k meni. Ugasila sam svoj kompjutor i požurila kući, da se uredim prije nego što voljeni stigne. I onda mi je Sreten dobacio:
- Kako smo danas veseli! Sigurno se raduješ piću sa mnom nakon posla?
- Oprosti, Sreten, ali već imam dogovor. Ne mogu ga odgoditi! - odgovorila sam.
Razočaranje na njegovu licu bilo je više nego očito. Istina, još sam mu jučer obećala da ćemo izaći, no tada nisam znala da će mi Branimir poslati poruku. Od prevelike sreće zaboravila sam na to.
- Oprosti molim te, nadoknadit ću to drugom prilikom - rekla sam.
Izraz njegova lica i dalje je bio potišten pa sam sama sebi obećala da ću biti ljubaznija prema njemu. Uostalom, dobro znam koliko bole neuzvraćeni osjećaji, a Sreten je, znali su to svi osim Branimira, preko ušiju bio zaljubljen u mene. Nisam ga imala srca povrijediti.
- Uvijek si tako distancirana i stalno nekamo žuriš. Da te ne poznajem, rekao bih da imaš tajanstvenog ljubavnika - provocirao je.
- Molim? - začudila sam se.
- Još ste zajedno? - upitao je vrlo izravno.
- Ne tiče te se! - odbrusila sam mu.
Nije mi bilo svejedno to čuti, no nisam se imala vremena objašnjavati s njim. Branimir će doći, a vremena je bilo malo. Možda se neću stići urediti, pomislila sam i pojurila kući.
Ništa me nije moglo pokolebati. Da je s njihovim brakom sve u redu, Branimir ne bi bio sa mnom. Uostalom, ja sam slobodna žena i mogu se zabavljati s kim god hoću, pravdala sam svoje želje sama pred sobom. No, tog poslijepodneva Branimir se nije pojavio.
- Žao mi je, ali ne mogu doći. Objasnit ću ti kad se vidimo. Ljubim te! - poslao mi je još jednu sms poruku.
Suze su mi krenule niz lice jer to nije prvi put da mi je to učinio. Puno su češći bili trenuci u kojima ne bi došao nego oni koje sam provodila u njegovu zagrljaju. Pomislila sam na Sretena, kojeg sam zbog Branimira po ne znam koji put iznevjerila.
Koje li pogreške, požalila sam što sam vjerovala da će Branimir ispuniti obećanje.
I što sad? Ne mogu nazvati Sretena i reći mu da sam se predomislila. Sjela sam u fotelju i s pola oka gledala neku romantičnu komediju. No misli mi nisu bile uz mali ekran. Razmišljala sam što mi to uopće treba? Imam samo dvadeset i sedam godina. Umjesto da se zabavljam i izlazim, ja večeri provodim čekajući da se Branimir pojavi. Trebala bih imati zaručnika s kojim ću planirati budućnost, a ja sam pristala biti ljubavnica muškarcu koji baš i nije lud za mnom. Da sam makar u toj vezi bila sretna! Više sam proplakala nego uživala u slatkim dodirima, pomislila sam i obrisala suzu.
Branimiru je posljednjih mjeseci svako malo nešto iskrsnulo. Sve je češće odgađao naše susrete i ja sam zbog toga bila nesretna. Ipak, još uvijek nisam mogla pojmiti život bez njega. Zato bih uvijek prelazila preko svega i nadala se da će i on jednom shvatiti da smo stvoreni jedno za drugo. No, koliko god se trudila zatvarati oči pred istinom, od nje nisam mogla pobjeći.
Sljedećih mjeseci naše veze često sam se osjećala izgubljenom i iskorištenom, a nisam si znala pomoći. S Branimirom mi puno toga nije bilo po volji, a bez njega, razmišljala sam, moj život nema smisla. Voljeti ga, značilo je puno patiti. Bilo je trenutaka kad sam ga čak i mrzila. Njega i još više njegovu suprugu jer ona je stajala na putu moje sreće. Imala je sve što sam ja željela, a ja sam se morala zadovoljiti mrvicama. Ona ga njeguje kad je bolestan, s njom odlazi na ljetovanja i skijanja. Ona svaku večer liježe pored njega, a možda čak i vode ljubav, razmišljala sam dok su me ljubomora i mržnja izjedali.
- Zašto ti ovo nije dovoljno? - znao me upitati.
- Jer te želim za sebe.
- Ali ja već imam suprugu i ne nadaj se da ću je ostaviti zbog tebe - rekao mi je na kraju i slomio srce.
I to sam mu oprostila. Umjesto da nađem snage i prekinem s njim, pogazila sam svoje dostojanstvo. Njegove sam uvrede pravdala gorčinom, očajem, dvojbama.
Da je načisto s osjećajima, ne bi se ovako ponašao. Grub je prema meni jer želi da ja prekinem naš odnos. On ne može jer me previše voli, branila sam ga pred sobom. Dvojbe u njegovoj glavi značile su samo jedno - da nije siguran koju od nas dvije želi pored sebe. Zato sam se još više trudila uvjeriti ga da sam ja ona prava. Na našu sam vezu prestala gledati realno, jer da jesam, ona ne bi potrajala dulje od tjedan dana. Koja bi normalna djevojka pristala biti ljubavnica muškarcu koji joj ništa nije obećao? I zapravo joj stalno nabija na nos kako nikad neće ostaviti obitelj, pomislila sam.
U jednom trenutku slabosti sve sam priznala svojoj prijateljici Branki. Izdržala sam njezin pogled pun zgražanja ne spuštajući glavu.
- Ne živimo u petnaestom stoljeću da bi me zbog toga trebalo zapaliti! Ne bi bio ni prvi ni posljednji koji bi zbog druge žene ostavio obitelj - govorila sam.
- Jesi li ikada pomislila kako bi se osjećala da si na njezinu mjestu? Zar misliš da ona ne osjeća da u životu njezina muža postoji druga? - rekla je.
- Zašto onda ne čuva obitelj?
- Stvarno si bez srca. Za tvoje dobro, nadam se da će te uskoro ostaviti. Ne želim da netko to i tebi radi, ali bojim se da to nećeš moći izbjeći. Sve se u životu vraća, do sada si to već trebala naučiti. Zašto sama sebi ne daš priliku za ljubav? Da voliš i budeš voljena?
- Zvučiš kao da tebi otimam muža.
- Isto je. Ako si mogla njoj, mogla bi i meni. A takve prijateljice ne želim u svojoj blizini - odgovorila je.
Nekoliko minuta kasnije je otišla. Izmislila je neki izgovor zašto mora požuriti i ostavila me poniženu i očajnu. Uspjela je u meni probuditi žensku solidarnost i počela sam drukčije razmišljati.
Pokušala sam se staviti u položaj Branimirove supruge, razmišljala kako bih se osjećala da me vara muškarac s kojim imam troje djece. Zgrozila sam se nad svojim ponašanjem i samu sebe nazvala lakom i nemoralnom ženom. Zbog svojih sebičnih osjećaja bila sam spremna povrijediti ženu koja to ne zaslužuje. Zašto sam uopće pristala na tu vezu? Volim li ga baš toliko, preispitivala sam svoje osjećaje. Pomislila sam što bi se dogodilo kad bi ih Branimir sada ostavio? Bih li ga dočekala raširenih ruku?
- Ne bih - priznala sam si.
Te sam se večeri pogledala u ogledalo i glasno si priznala kako stvari stoje. Sljedećeg dana pozvala sam Branimira na kratku poslovnu kavu i ostavila ga.
- Prespavaj, molim te, i razmisli još jednom. Čemu sada prekid? Toliko dugo smo zajedno i ne možeš reći da ti nije bilo lijepo - govorio je.
Nisam se poklolebala zbog njegovih slatkih riječi i ne želim ga natrag, ma što mi govorio. Neće me poljuljati ni obećanjima da će ostaviti suprugu, jer ne želim na taj način graditi svoju sreću.
Danas, tri godine kasnije, i moj je život drukčiji. Poslušala sam Branku i dala si priliku za ljubav. Počela sam izlaziti sa Sretenom i naše je prijateljstvo preraslo u nešto puno jače. Izblijedjela su sjećanja na tu nedopuštenu ljubav, a svoje sam srce u potpunosti dala kolegi s posla.
Sada smo sretno vjenčani par koji čeka dijete. Branimira se sjetim tek ponekad. Znam da ne bismo bili sretni sve da se i razveo. Suze njegove supruge uvijek bi visjele nad nama. Nikad nism doznala jesam li ugrozila njezin brak. Odnosi s njim odavno su samo profesionalni pa ga to nikad nisam ni upitala. Možda je našao novu ljubavnicu, a možda se napokon smirio uz suprugu. Sreten i ja uopće ga ne spominjemo, nikad mi nije predbacio da sam bila šefova ljubavnica.