Dakle, ovo je nečuveno! - starija gospođa u supermarketu zgroženo je gledala čas u mene čas u moju petogodišnju kćer. Po izrazu njezina lica i širom razrogačenim očima jasno se dalo zaključiti da je užasnuta onim čemu je upravo svjedočila, a s obzirom na svinjariju koju je Tihana upravo izvodila, nije joj se moglo ni zamjeriti. Da stvar bude gora, znala sam iz iskustva da se nepoznata žena zasigurno neće zadržati na ovako kratkom komentaru i da će s velikom vjerojatnošću ubrzo reći naglas sve što misli o meni i mom neotesanom djetetu. I zaista, već trenutak kasnije, s tankih, blijedih usnica izašla je čitava salva prigovora.
- Kako dopuštate djetetu da se ovako ponaša? Bože me oslobodi takvog odgoja! Nekad djeca nisu radila takve stvari! Ali jasno, danas je sve dopušteno! Jednostavno nema više nikakvog odgoja! Kamo ide ovaj svijet… - svoj teatralni recital konačno je završila zabrinutim odmahivanjem glave.
Njena vika, kako se moglo i očekivati, ubrzo je privukla poglede drugih kupaca u našoj blizini i sada, na moj užas, suhonjava starica kose obojene u crveno nije bila jedina koja je buljila u nas. I drugi su se odjednom počeli zaustavljati, čak i djeca! Osjećala sam njihove zgrožene poglede na nama i pokušala ostati smirena, no to jednostavno nije bilo moguće.
Iako su mi se ovakve situacije događale gotovo svakodnevno, nikad nisam uspjela očvrsnuti do te mjere da ne marim. Tako su mi se i sada obrazi zažarili od stida, ali i od muke jer je tu ponovno bio onaj osjećaj užasne bespomoćnosti! Ma koliko naime Tihana bila neposlušna i ma koliko se nemoguće ponašala, vrlo sam dobro znala da nikakva moja intervencija neće pomoći. Ona jednostavno nije reagirala na zabrane, viku i prijetnje, baš kao ni na molećivo nagovaranje. Tihana jednostavno nije reagirala ni na što!
Dok su svi zgranuto buljili u nju, ona se potpuno usredotočila na otvaranje nove čašice jogurta. Bila je to sada već šesta čiji je poklopac popustio pod pritiskom njenih malih spretnih prstića, a koja je kao i sve prethodne trebala završiti u našim kolicima. Na licima okupljenih jasno se dala pročitati osuda jer dopuštam djetetu ovakvo ponašanje, no za razliku od svih tih ljudi, ja sam jedina znala što slijedi prekinem li Tihanu u njenoj zanimaciji. Pritisnuta ipak sa svih strana optužujućim pogledima, dohvatila sam svoju krhku kćer za ruku i na silu je odvukla od hladnjaka s mliječnim proizvodima. Istog trena dogodilo se ono što sam se cijelo vrijeme trudila izbjeći. Njeno nježno, još do maloprije anđeosko lišce s krupnim plavim očima, sad se odjednom pretvorilo u "nešto" izobličeno što se deralo tako glasno da se bez sumnje mogla čuti i izvan trgovine!
- Smiri se, Tihana! Dosta! - izgovarala sam naredbu za naredbom, iako sam dobro znala da to kod nje neće uroditi plodom. Nikakva prijetnja niti kazna tu nisu pomagali. Jedino što je donekle moglo doprijeti do moje kćeri bila su strogo definirana pravila, pa sam na kraju njima i pribjegla.
- Sad ćemo najprije otići do blagajne - rekla sam joj čvrstim glasom, pokušavajući zanemariti ljude koji su netremice buljili u nas. - Onda ćemo otići do auta, a potom ćemo se lijepo odvesti doma!
Bilo je to jedino što sam mogla učiniti: pružiti joj čvrsto definiranu strukturu ponašanja. To joj je bilo nužno kako bi se mogla orijentirati. Jer, kako sam tek nedavno i sama saznala, Tihana je bolovala od tzv. ADHD sindroma, ili rečeno jasnijim rječnikom, bolesti poremećaja pažnje.
Osvrnula sam se još jednom na brzinu oko sebe, a onda se žurnim korakom uputila prema blagajni. Naravno da i opet nisam uspjela obaviti kupovinu do kraja, ali na to sam već bila navikla. Ništa neobično ako bih se vratila kući bez polovice stvari s popisa. Jer kad bi Tihana počela izvoditi svoju predstavu pred sablažnjenom publikom, jedino što mi je preostalo bio je bijeg!
Što se pak ticalo tih dušebrižnih ljudi, koji su se uvijek našli pozvanima da mi sole pamet, oni su mi užasno išli na živce, ali tu nije bilo pomoći! Iako sam u principu mogla shvatiti njihovo čuđenje, ipak mi nije bilo jasno zašto nisu mogli brinuti svoju brigu? Kako su mogli tako lako suditi kad ništa nisu znali ni o mojoj kćeri ni o meni? Konačno, što mi svi znamo jedni o drugima?
Punih pet godina živjela sam u uvjerenju da je moja Tihana jednostavno užasno zločesto dijete. Često sam se znala zdvojno pitati na koga li je samo naslijedila takve užasne gene, no odgovor nisam znala. Iako je Jerko, Tihanin otac, imao izuzetno tešku narav, to još uvijek nije objašnjavalo njeno ponekad doslovce nemoguće ponašanje.
"Bože, Jasminka, pa ti moraš postaviti granice tom djetetu!" glasio je uvijek isti savjet svih naših poznanika, prijatelja i rodbine. "Valjda možeš izići na kraj s malim djetetom! Ali ti joj očito previše popuštaš. Nemoj se onda čuditi ako s vremenom bude sve gora i gora!"
Posebno sam "obožavala" komentare onih ljudi koji uopće nisu imali djece. Ti su uvijek bili tako "pametni" i prepuni "mudrih" savjeta tipa: "Moraš joj pokazati tko je gazda u kući", "Moraš biti stroga", "Šiba je izašla iz raja, pa se zato nemoj libiti upotrijebiti je!"
Još su mi "draži" bili oni koji su svoje mišljenje iznosili jedni drugima ispod glasa, usta zaklonjenih rukama.
Svega toga bilo mi je i više nego preko glave! Kao da nisam bila dovoljno jadna zbog čudnog ponašanja moje kćeri, samo su mi još falili svi ti "pametni" komentari moje okoline! Ali, kako sam im mogla svima objasniti da Tihana nije poput druge djece? Ona je, doduše, izgledala poput drugih i ponekad se čak tako i ponašala, ali onda kao da bi se u njoj nešto prelomilo i ništa više na njoj ne bi bilo kao uobičajeno. Da je moja plavokosa djevojčica drugačija, primijetila sam dok je Tihana još bila beba.
Vrlo brzo nakon dolaska iz bolnice nešto mi se kod mog djeteta učinilo čudnim. Dok su druge bebe reagirale na vanjske podražaje, Tihana je djelovala potpuno nezainteresirano. Bila je i suviše mirna da bi se to moglo smatrati normalnim. Ponekad čak u tolikoj mjeri da se činila potpuno odsutnom. Iako pedijatrica njeno ponašanje nije smatrala alarmantnim, ja sam, uspoređujući je s bebama svojih prijateljica, postajala s vremenom sve zabrinutija. Tako se, primjerice, sin moje prijateljice Maje, samo mjesec dana stariji od Tihane, već s nekoliko mjeseci navelike smijao i gugutao, dok je moja kći samo šutjela.
- To tvoje dijete, ono nije sasvim pri sebi! - znao mi je reći Jerko, moj tadašnji muž, u svom uobičajeno "ljubaznom" tonu, kružeći pritom prstom oko čela.
- No, zašto me to ne čudi! - dodao je posprdno, sliježući ramenima. - Kakva mati, takva i kći! Ni tebe čovjek ne može natjerati da otvoriš gubicu!
Kakav gad! Trebala sam se već tada razvesti od njega! Da sam bila pametna! Ali u to sam vrijeme, iz nekog samo meni poznanog razloga, bila duboko uvjerena da moram učiniti sve kako bih radi djeteta sačuvala obitelj. Kako sam samo bila glupa!
- To je i tvoje dijete, samo da te podsjetim! - spremno sam mu odbrusila. Kad su u pitanju bile svađe, Jerku i meni nije bilo premca.
- Možda sirotica samo ne čuje ili ne vidi tako dobro kao druga djeca. To još ne znači da nije normalna, kakvom je ti želiš prikazati! - predbacivala sam mu. Kao da mi i samoj nije bilo dovoljno teško zbog čudnog ponašanja našeg djeteta, samo su mi još falili njegovi bezobzirni komentari! U takvim bih trenucima s tugom razmišljala o muževima mojih prijateljica, na koje su se one po pitanju djece uvijek mogle osloniti. Ja sam se uz Jerka od početka osjećala kao samohrana majka.
- Ma ne slušaj ga! - pokušavala me utješiti Maja kad sam joj se požalila. - Kao da on ima nekakvog pojma o djeci! Pa svako dijete je drugačije i sva se djeca razvijaju različito. To što tvoja Tihana trenutačno malo zaostaje, ne mora baš ništa značiti. Možda za koji mjesec prešiša mog Ivana u koječemu! Znaš da su djevojčice naprednije od dječaka. Hajde, ne radi takvu zabrinutu facu. Dijete ti je samo malo mirno, ali sasvim normalno!
Rado sam joj povjerovala jer se u početku Tihanin fizički razvoj zaista doimao relativno normalnim. Ipak, što je bivala starija, to su anomalije u njenom ponašanju postajale očitije. Tako bi, primjerice, moja inače krhka, plavokosa kći, slatka poput šećera, odjednom počela bijesno udarati glavom o zid i urlati iz sveg glasa. Ili bi se, ako bi joj se nešto uskratilo, bacila na pod i mlatila nogama i rukama tako dugo dok ne bi sasvim poplavjela.
I danas se s krajnjom nelagodom prisjećam kako su nam takvi njeni ispadi u više navrata navukli policiju na vrat. Pa čak i ljude iz socijalne službe! Susjedi su, naime, slušajući viku i bjesomučne udarce iz našeg stana, bili duboko uvjereni da zlostavljamo dijete i prijavili nas. Jasno da nije bilo jednostavno objasniti policiji zašto malena, nježna djevojčica ima čvorugu na čelu ili pak masnicu ispod oka. Tko je normalan mogao povjerovati da si sve te silne ozljede Tihana nanosi sama!
Najgore od svega bilo je to što se činilo da ona svega toga uopće nije bila svjesna. Tako bi, primjerice, ako bi pala s ljuljačke i razbila koljeno, ili ako bi udarcima glavom o zid raskrvarila čelo, ustala i nastavila se igrati kao da se nije ništa dogodilo. Ponekad bih s čuđenjem promatrala vlastito dijete, ne znajući uopće s kim bih ga usporedila. Nikad se u životu nisam susrela ni sa čim ni približno sličnim. Tihana jednostavno nije poznavala strah, a očito ni bol jer nikad nije plakala kad bi se ozlijedila.
No, nije to bilo jedino što ju je činilo drugačijom od ostale djece. Jednako, naime, kao što je bila otporna na bol, Tihana je bila otporna i na emocije. Ma koliko da sam je željela maziti, ona se uvijek izvijala iz mog naručja i bježala preda mnom. Jedino što mi je preostajalo bilo je potišteno promatrati druge mame kako razmjenjuju nježnosti sa svojom djecom i pomiriti se s tim da je meni to nemoguće. Ponekad, ali zaista samo ponekad, Tihana bi uzela moju ruku u svoju ili mi samoinicijativno sjela u krilo. No, tada sam morala biti vrlo oprezna kako je ne bih otjerala. S vremenom sam naučila da moram ostati potpuno mirna i ni slučajno je ne pokušavati zagrliti. U suprotnome bi se dragocjeni trenutak rasplinuo i u trenu pretvorio u pravu katastrofu.
Prije nego što sam saznala da je Tihana bolesna, živjela sam u uvjerenju da je moje dijete jednostavno užasno zločesto. Još gore od te pomisli pogađalo me uvjerenje da sam za to kriva ja sama jer sam zakazala kao majka. Naravno da nisam imala pojma da su njene krajnje agresivne reakcije na okolinu zapravo posljedica poremećaja od kojeg je bolovala.
Još uvijek se s užasom prisjećam nekih scena koje su započele mirno i nevino, a završile kao čisti užas. Bili su to događaji u kojima je Tihana na kraju bila okarakterizirana kao dijete iz horor filmova, a ja kao nemarna i krajnje loša majka. Sjećam se vrlo dobro jednog takvog ispada, bio je to njen prvi ozbiljniji takve vrste u javnosti.
Dan je bio topao i sunčan, svibanjski, kao stvoren za boravak na zraku. Tihana je imala dvije i pol godine, a njena omiljena zabava bila je igra u pješčaniku, zbog čega smo se onamo i uputile. U trenucima dok bi se ona mirno igrala u pijesku i ja bih se smirila, zaboravljajući na njeno problematično ponašanje i na sve sumnje koje su me mučile. Tako je bilo i toga dana. Zadovoljno sam je promatrala kako se udubila u izradu raznih figura od pijeska uz pomoć šarenih plastičnih kalupa. Vjerojatno bi bila mogla tako satima peći zemljane kolače da iznenada u park nije došla još jedna žena sa svojim sinom. Vidjevši svoju vršnjakinju u pješčaniku, dječak je smjesta pohitao k njoj. Nepoznata žena i ja razmijenile smo nasmiješene poglede i ljubazno kimnule na pozdrav.
Slika dvoje djece u pješčaniku - plavokose djevojčice i crnokosog dječaka, činila se prilično idiličnom. Tko je mogao i pomisliti u što će se ta idila već u sljedećem trenutku pretvoriti! Kad je dječak naime ispružio ruku prema jednom od Tihaninih kalupa razbacanih oko nje, parkom se prolomio takav vrisak da mi se od njega doslovce sledila krv u žilama. Na trenutak sam ulovila prestravljen pogled nepoznate žene, a već u sljedećem obje smo jurile prema djeci koja su se sada poput klupka valjala po pijesku. Pritom je Tihana neumorno nasrtala na dječaka ne prestajući glasno vikati, dok se on pokušavao obraniti od njenih udaraca. Nepoznata žena i ja, obje u šoku, morale smo unijeti svu snagu da razdvojimo našu djecu, no čak ni kad se dječak našao u sigurnom zagrljaju svoje majke, Tihana nije prestajala vikati i mlatiti rukama oko sebe. Danas znam da je Tihana dolazak dječaka doživjela kao neku vrstu "smetnje" koja ju je učinila nesigurnom i na koju nije znala reagirati drukčije negoli agresijom. No u ono vrijeme nisam imala pojma što se događa i što joj je tako iznenada moglo puhnuti u glavu.
Kad joj se sin konačno našao na sigurnom, majka uplakanog dječaka postala je histerična, što je donekle bilo i razumljivo.
- Kako ste to odgojili to svoje derište! Pa to nije dijete nego monstrum! I to krajnje opasan monstrum! Samo da znate da ću vas tužiti zbog ovog! Ljudima poput vas trebalo bi zabraniti da imaju djecu!
Nakon ovog izljeva bijesa, izbezumljena žena je odjurila od nas vukući za sobom svog uplakanog sina.
Drhteći cijelim tijelom od proživljenog šoka, podigla sam na ruke svoju još uvijek vrišteću kćer, koja nije prestajala udarati nogama oko sebe te me sada čak pokušavala i ugristi, i praćena začuđenim pogledima slučajnih prolaznika požurila s njome kući. Končanu majicu koju sam tog dana imala na sebi mogla sam nakon nemilog incidenta komotno baciti u smeće. Bilo je to prvi put da sam zbog žara Tihanine borbe ostala bez nekog svog odjevnog predmeta, ali ne i zadnji.
Doma sam Tihanu zatvorila u njenu sobu, gdje je urlajući protestirala gotovo puni sat. Ja sam za to vrijeme stajala ispred zatvorenih vrata, rastrgana između straha da si ona nešto ne učini i proživljenog šoka koji me još uvijek doslovce paralizirao. Malo olakšanje osjetila sam tek kad sam konačno briznula u glasan plač i sklupčala se na podu ispred vrata. Ovako rastrojenu zatekao me i moj tadašnji suprug kad se vratio doma s posla. Kad sam mu ispripovijedala što se dogodilo, bez razmišljanja je počeo vaditi remen iz hlača, mrmljajući nešto o tome kako je krajnje vrijeme da se tom djetetu pokaže tko je gazda u kući!
Gledala sam ga prestrašeno kako bijesan hoda prema vratima iza kojih se nalazila Tihana i brzinom tigrice se bacila pred njega. Možda je moje dijete i zaslužilo kaznu za svoje nemoguće ponašanje, ali zasigurno ne onakvu kakvu joj je Jerko namijenio!
- Babe! - vikao je razjareno kad sam mu se ispriječila na putu. - Samo znate kukati, a ništa konkretno poduzeti! Da si je od početka normalno odgajala, ne bismo sada imali monstruma u kući! Ma znaš što? Mislim da će biti najbolje da uzmeš to derište i da zajedno s njim nestaneš iz mog života! To čudovište od djeteta ionako nikako ne može biti moje!
Svađa koja je potom izbila među nama zamalo je završila fizičkim obračunom, no ja sam se na vrijeme sklonila u dječju sobu i zaključala za sobom vrata. Kad sam nešto kasnije začula glasan tresak ulaznih vrata i bila sigurna da je opasnost prošla, plačući i drhteći otišla sam u spavaću sobu, spustila kovčeg s ormara i na brzinu u njega natrpala najnužnije stvari za sebe i Tihanu.
Zaista je teško opisati riječima kako sam se osjećala dok sam napuštala stan. Nisam znala ni kamo ću ni što ću. Iako moj brak s Jerkom nikad nije valjao, pomisao da ću odsad morati dalje sama bez njega ipak me strašila. Ništa manje nije me brinulo ni pitanje što je to zapravo s mojim djetetom? Je li Tihana zaista bila poremećena, kako je Jerko cijelo vrijeme tvrdio? Ili je bila samo užasno zločesta jer sam ja bila suviše popustljiva prema njoj?
Za prvu ruku nas je prihvatila jedna moja dobra prijateljica, no ni ona nije mogla dugo izdržati uz Tihanu. Kad joj se prvi put na vratima pojavila policija zbog prijave koju su podnijeli njeni susjedi, oprezno me zamolila da pronađem drugi smještaj.
- Mislim da bi trebala potražiti stručnu pomoć - rekla mi je također nakon što je jednog popodneva Tihana zamalo razbila glavu udarajući njome o kuhinjski zid. Razlog za takvo njeno ponašanje bio je taj što joj nisam dopustila da se igra nožem za stolom!
- Susjedi me već čudno gledaju - moja prijateljica djelovala je vrlo zabrinuto. Naravno da joj nije bilo svejedno što su zgradom počele kružiti priče kako se u njenom stanu zlostavlja neko dijete!
- Žao mi je, zaista, ali mislim da će biti najbolje da ti i Tihana potražite drugi smještaj. Znaš kako je, ne bih željela imati problema…
Već sljedećeg dana sjedila sam s Tihanom u autobusu i putovala prema svom rodnom mjestu. Ta mi odluka nije nimalo lako pala jer sam roditeljski dom posljednji put napustila u svađi. Moji su se roditelji naime žustro protivili mom braku s Jerkom, kao i mojoj trudnoći s muškarcem poput njega. Sad sam im, svojim povratkom, trebala priznati kako su bili u pravu i kako sam grdno pogriješila što ih nisam poslušala. A tu je onda, naravno, bio i strah kako će reagirati na Tihanine ispade agresije. Hoće li me i rođeni roditelji protjerati iz kuće, kao što je su to već učinili moj muž i moja najbolja prijateljica?
To se, na sreću, nije dogodilo. Na moje iznenađenje, moji su roditelji Tihanu i mene toplo prihvatili, a svađa među nama kao da se nikad i nije dogodila. Oboje su posvećivali mnogo pažnje svom unučetu, a u domaćoj atmosferi i uz obilje prostora za igru Tihana je, na moju radost, doslovce procvjetala. S nepunih pet godina konačno je prestala mokriti u krevet te je čak naučila voziti bicikl s pomoćnim kotačima. Što se ticalo njenih napadaja, tu se na žalost nije mnogo toga promijenilo. I dalje ih je imala gotovo svakodnevno, a ponekad čak i nekoliko puta na dan. Što učiniti, znala sam se zdvojno pitati dok bih uvečer ležala sama u krevetu. Iako su moji roditelji voljeli svoje unuče, nisam mogla ne zamijetiti njihovo negodovanje i neshvaćanje kad bi Tihana počela vrištati i udarati šakama oko sebe. Nisu mi to nikad otvoreno rekli, no ja sam znala da oni za Tihanino loše ponašanje krive isključivo moj pogrešan odgoj.
- Znaš, kad si ti bila mala, tata i ja ti nismo baš sve dopuštali - tako bi započinjala svaka druga rečenica koju bi mi moji upućivali nakon Tihaninih nemogućih ispada.
Pokušavala sam im objasniti da kod njihove unuke ne vrijede klasične kazne kao kod druge djece, ali znala sam u startu da oni to neće moći shvatiti. Za njih je dobar odgoj bio svetinja i po njihovu se mišljenju samo čvrstom rukom moglo napraviti čovjeka od djeteta. Za mene je to bila krajnje frustrirajuća situacija i, da budem iskrena, mislim da bih vjerojatno bila skrenula s uma da se nije dogodilo ono što se dogodilo.
Nekako baš u to za mene krajnje teško vrijeme čula sam na televiziji kako govore o djeci u čijem sam opisu smjesta prepoznala svoje dijete. Spominjali su nekakav sindrom poremećaja pažnje i nekakvu hiperaktivnost, što mi nije mnogo govorilo, ali dok je liječnica nabrajala simptome, činilo mi se kao da govori upravo o mojoj Tihani! Niti ona nije mogla biti dugo usredotočena na jednu igračku, jurila je s jedne aktivnosti na drugu, igrala se bučnije od ostale djece, nije me slušala što joj govorim i činila još niz nemogućih stvari koje su se ondje navodile kao karakteristične.
Kad se pri kraju emisije na ekranu pojavio broj telefona za kontakt, brzo sam ga zapisala i uzbuđeno spremila u svoju torbicu. Taj sam broj trebala čuvati kao suho zlato jer je on bio moja karta da ostanem pri zdravoj pameti!
- Vaša kći bi svakako mogla biti dijete s ADHD-om - rekla je liječnica nakon što me na moj poziv primila i pregledala Tihanu.
Gledala sam je napeto, ne znajući trebam li se radovati takvoj dijagnozi ili zbog nje biti još prestrašenija. S jedne strane bilo mi je lakše kad sam čula da nisam isključivi krivac za monstruozno ponašanje svoga djeteta, no s druge, što li je ta čudna kratica točno značila?
- Ako ste pratili emisiju na televiziji, onda pretpostavljam da znate o čemu se radi - rekla je simpatična gospođa srednjih godina.
- ADHD je kratica za Attention Deficit/Hyperactivity Disorder, ili ako baš hoćete na našem lijepom hrvatskom, deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Još uvijek se ne zna točno kako nastaje, ali smatra se da ovaj sindrom ima biološku osnovu. Radi se naime o urođenoj funkcionalnoj smetnji kod određenih neurona u centralnom živčanom sustavu. Do smetnje dolazi prilikom prenošenja signala s jedne živčane stanice na drugu. Vjerojatno se radi o genetskoj anomaliji - na trenutak je prestala s objašnjavanjem i osmjehnula mi se vidjevši moje zabrinuto lice.
- Ima li u užem krugu vaše obitelji osoba za koje bi se moglo reći da imaju težu narav?
O da, svakako je bilo takvih. Čak više njih mi je padalo na pamet, no i Tihanin je otac bio na samom vrhu tog popisa.
- Pitam vas to zato što to zna biti čest slučaj kod djece s ovim sindromom - objasnila mi je liječnica ne skidajući umirujući osmijeh s usana.
- Djeluje li vam vaša kći često zbunjeno, nesretno ili čak bijesno?
Potvrdno sam kimnula glavom. Bijes je svakako bio nešto što mi je bilo dobro poznato kod mog djeteta.
- Pretpostavljam da je Tihana i prilično usamljena. Ima li ona uopće prijatelja?
Odmahnula sam glavom.
- Uvijek se igra sama - rekla sam automatski spustivši pogled, jer me to najviše rastuživalo.
- Ako je u igri više djece, ona se uvijek od njih odvoji. Ne, zaista nema prijatelja. Samo jedna moja prijateljica dolazi povremeno k nama sa svojim sinom. On je nekoliko godina stariji od Tihane, no čak se i on žali na nju i tvrdi da je ona u igri pregruba. Tako on obično radije ostane uz nas odrasle i izbjegava biti nasamo s njom.
- Da, to je tipično - promrmljala je liječnica kimnuvši glavom. - Ni koncentracija joj nije jača strana, pretpostavljam? - zanimalo ju je dalje.
Ponovno sam potvrdno kimnula. Profil moje kćeri sve se više zaokruživao, poput slagalice.
- Znate, ADHD djeca ne podnose ni pritisak - nastavila je liječnica sa svojim izlaganjem. - Ta njihova nesposobnost da se nose s pritiskom bilo koje vrste iskazuje se kroz žestoke ispade bijesa i nerijetko grubo ponašanje prema roditeljima. Također su skloni češćim ozljedama nego druga djeca.
- To je moja Tihana - duboko sam uzdahnula.
- Ranije sam mislila da je samo nespretnija od druge djece, no sad ste mi, eto, otkrili pravi uzrok često prolivenih čaša i razbijenih koljena!
- Morate biti svjesni da vaša Tihana doživljava samu sebe samo u ekstremnim situacijama.
Njene riječi kao da su mi skinule povez s očiju. To je dakle bio razlog zašto je Tihana tako voljela ljuljačku! Inače je satima mogla biti mirna poput bubice i djelovati potpuno nezainteresirano, no na ljuljački bi vidno živnula i mogla se ljuljati po cijeli dan. I klackalicu je obožavala, a sad mi je bilo jasno i zašto. Očito je samo prilikom takvih ekstremnih pokreta osjećala svoje tijelo. Jedino mi je tada djelovala poput radosnog i sretnog djeteta!
- Što mogu ja učiniti? Kako joj mogu pomoći? - upitala sam gledajući u ženu molećivim pogledom.
- Pretpostavljam da ste i sami primijetili da su čvrsto određena pravila vrlo važna za malenu. U svemu što joj kažete morate biti dosljedni. Važno je da oblikujete vašu i Tihaninu svakodnevicu što je moguće preciznije. Njoj su potrebne jasne informacije. Uvijek joj recite što treba sljedeće učiniti, što će se sljedeće dogoditi. Također biste trebali obratiti pozornost na prehranu i neke namirnice smanjiti na minimum ili ih potpuno izbaciti.
Na ovo posljednje sam je upitno pogledala. Liječnica mi je smjesta pojasnila.
- Čini se da manjak željeza pojačava ovaj sindrom. Budući da čaj, mlijeko, sir i jaja smanjuju apsorpciju željeza, svakako ih kod ovakvih slučajeva treba izbjegavati. Meso, crveno i bijelo, te riba i sve što sadrži vitamin C dobri su za Tihanu.
Zahvalila sam joj se na razgovoru i izišla iz ordinacije. Iako još pod dojmom onoga što sam upravo čula, nisam mogla prepoznati samu sebe. Odjednom sam bila druga osoba, puna neke nove životne energije! Konačno sam vidjela svjetlo na kraju tunela i izlaz iz svoje, kako mi se sada činilo, više ne tako teške situacije.
U meni se iznenada rodio plan: željela sam pomoći svome djetetu, ali i svoj drugoj djeci koja su patila od ovog sindroma. Naravno, i njihovim nesretnim roditeljima!
Ne odustajući od svog nauma, ubrzo sam kontaktirala tisak i izišla u javnost sa svojom i Tihaninom pričom. U njoj sam o svemu progovarala otvoreno, ne skrivajući ništa, pa ni onaj dio u kojem sam vjerovala da su drugi bili u pravu kad su moje dijete nazivali čudovištem.
No, moja je iskrenost izazvala reakcije sasvim suprotne onima kakvima sam se bila nadala. Moja je obitelj bila zgranuta zbog mog poteza i predbacivala mi da blatim vlastito dijete, dok su se prijatelji čudili zašto im nisam ranije rekla pravu istinu. Razumijevanje nisu pokazali čak ni onda kad sam im pokušala objasniti da ni sama donedavno nisam znala o čemu se kod Tihane zapravo radi. Tako se i opet, po tko zna koji put u mom životu, činilo da sam potpuno sama protiv svih.
Bilo je tu i onih koji su na vijest da Tihana boluje od nekakvog poremećaja odmah skakali i samouvjereno kimali glavama u stilu: Mi smo to oduvijek znali!
Najteže od svega ipak mi je pao ponovni susret s mojim sada već bivšim mužem, koji se nenadano pojavio na mojim vratima.
- Što ti radiš tu? - upitala sam ga zbunjeno.
- Tihana je i moja kći, ako si slučajno zaboravila - grubo se obrecnuo. - Imam je pravo vidjeti!
- Rano si se sjetio… - promrmljala sam ogorčeno. - Zar si već zaboravio kako si nas obje izbacio na cestu! Što sad želiš od nas?!
Kako se ubrzo pokazalo, Jerko se uopće nije zaželio svoje kćeri već se, kako sam i sumnjala, iza njegove tobožnje brige skrivao sasvim drukčiji motiv. Čim mi je spomenuo da je pročitao članak u novinama i kako misli da bi bilo dobro izaći s Tihaninim slučajem na televiziju, znala sam koliko je sati. Pa on se samo htio okoristiti bolešću svog djeteta i ništa više! Moji su bili potpuno u pravu što su mi branili brak s tim probisvijetom, no sada više nema nikakva smisla razbijati glavu time.
- Sebična si! - čak mi se usudio predbaciti. On, koji nikad nije ni prstom mrdnuo za dobrobit svoga djeteta!
- Takvom bi se emisijom samo pomoglo drugoj takvoj djeci, ali tebi je to svejedno!
Naravno da mi nije bilo svejedno! Upravo zato sam i inicirala intervju na temu ADHD sindroma. No, vući Tihanu pred kamere i izlagati je na taj način javnosti, to je ipak bilo nešto sasvim drugo.
Jerko se grdno prevario ako je mislio da će ponovno uspjeti pobuditi grižnju savjeti u meni kao svih onih godina kad mi je govorio kako sam loša majka. Otkad sam konačno spoznala da ne nosim nikakvu krivnju za ponašanje svoga djeteta, nitko i ništa ne može više poljuljati moje samopouzdanje. Odlučna sam boriti se za svoje dijete, ali ovaj put na svoj način i bez osvrtanja na tuđe komentare: niti na one nepoznatih ljudi, a još manje na Jerkove! Sigurna sam da će moja Tihana, kako mi je rekla i sama liječnica, uz odgovarajuće lijekove i moju bezuvjetnu ljubav i strpljenje jednoga dana moći voditi sasvim normalan i kvalitetan život, a to mi je najvažnije!