Dan koji je trebao preokrenuti moj život naglavačke započeo je sasvim uobičajeno. Kao i svakog jutra ušla sam u parfumeriju u kojoj sam radila, prekontrolirala sa šeficom zalihe robe i posvetila se uređenju izloga. Bio je prekrasan sunčan dan i svi prolaznici koje sam uhvatila krajičkom oka činili su mi se dobro raspoloženi. Kad sam iznenada začula kucanje po staklu, nisam se nimalo začudila jer nije neobično da netko pokuca po izlogu. Međutim, kad sam podigla pogled, moje je srce poskočilo. Iza stakla, preda mnom je stajao nevjerojatno atraktivan muškarac. Imao je tamnu valovitu kosu, zelene oči, markantne obrve i osmijeh kojem teško da bi koja žena mogla odoljeti.
Opčinjena prizorom, blenula sam u neznanca i na trenutak se ukipila. Shvativši da moram izgledati glupo s takvim izrazom lica, na brzinu sam mu uzvratila osmijeh i ponovno okrenula leđa. Mislila sam da će produžiti dalje, no prevarila sam se. Trenutak kasnije muškarac je ušao u trgovinu, a ponovni susret s njegovim zelenim očima izazvao je pravi val vrućine u meni.
- Izvolite, kako vam mogu pomoći? - začula sam pretjerano sladunjav glas svoje šefice.
- Hvala vam najljepša, ali ja bih volio kad bi me mogla poslužiti mlada dama.
Dobro da nisam ispustila bočicu s parfemom koju sam držala kad sam to čula. Rekao je to kao najnormalniju stvar na svijetu, a ja, kao uslužni prodavač, požurila sam prema pultu.
- Dobro jutro, izvolite - obratila sam mu se i smjesta se naljutila na samu sebe zbog svog piskutavog glasa.
Inače imam sasvim normalan, pomalo baršunast glas, koji čak može zvučati i erotično ako to želim. No, sad jednostavno nisam imala vremena za izmišljanje nikakve strategije.
- Uzet ću neki losion za poslije brijanja, koji se vama sviđa, i rado bih vas pozvao na večeru - izgovorio je to tako mirnim tonom kao da govori o vremenu.
Potpuno šokirana takvim pristupom, prihvatila sam njegov poziv.
Alen je bio najnježniji muškarac kojeg sam ikad upoznala. Već pri našem prvom izlasku pružio mi je osjećaj kao da sam netko koga je cijeloga života čekao. Rekao mi je da se zaljubio u mene onoga trena kad me ugledao u izlogu. Kad danas odvrtim film u glavi, ne čudi me da sam pala na njega.
U to sam vrijeme živjela u garsonijeri, u potkrovlju jedne stare zgrade. Unajmila sam je po vrlo povoljnoj cijeni od jedne stare gospođe kojoj sam zauzvrat pomagala oko nabavke ili joj obavljala neke sitnice. Meni je takvo rješenje odgovaralo, a odgovaralo je i gospođi Magdaleni, mojoj stanodavki koja je živjela kat ispod mene.
Kad sam uvela Alena u svoje malo carstvo, osvrnuo se oko sebe i s iskrenim divljenjem prokomentirao:
- Prekrasno! Upravo sam ovako zamišljao tvoj stan. Netko tko ima toliko ukusa i stila poput tebe i ne može živjeti u drukčijem prostoru!
U njegovim je očima tinjala žudnja. Oklijevala sam možda djelić sekunde, a onda se bez razmišljanja prepustila njegovu zagrljaju. Usne su mu bile tako mekane, a klizile su s mojih usana niz vrat, pa sve niže i niže.
Zastenjala sam od zadovoljstva, no to je bio tek početak. Alen me tako dugo mazio i ljubio dok me nije doveo do lude želje za njim. Da nisam vodila računa o gospođi Magdaleni kat ispod, bila bih vikala od užitka.
Nešto kasnije, teško dišući, ali potpuno ispunjeni, ležali smo jedno pored drugoga. Nasmiješila sam se kad sam osjetila njegov nježan dodir na svom licu. Kako je lijepo imati nekoga tko te tako voli, pomislila sam zaneseno. Pogotovo je meni ljubav bila iznimno važna jer sam odrasla u udomiteljskoj obitelji. Nije da su ljudi koji su me othranili bili loši prema meni, no jednostavno nisu bili moji pravi roditelji i to sam uvijek osjećala. Pogotovo onda kad bi im u posjet dolazio njihov sin koji je studirao u drugom gradu. Tada bih redovito bila potisnuta u drugi plan.
No, sve je to sada za mene bio lanjski snijeg. Sa svojih dvadeset i sedam godina odavno sam krenula svojim putem i stajala na vlastitim nogama. A sad mi se još dogodila i prava ljubav!
Alen i ja nalazili smo se kad god smo to mogli, što zbog njegova posla trgovačkog putnika i nije bilo tako često kako sam ja željela.
- Povedi me sa sobom na put! - molila sam ga jednom. Njegov mi se posao činio tako atraktivnim. Ja nikad nisam nikamo putovala.
Ležali smo na tepihu u mom dnevnom boravku. On se baš vratio sa službenog puta nakon tjedan dana izbivanja, a od silnog nestrpljenja nismo stigli ni do kreveta, već smo ljubav vodili na podu.
Na moje pitanje Alen je ostao nijem. Već sam mislila da ga nije ni čuo, kad mi je odgovorio.
- Ne možeš to tražiti od mene, Lea. Izgubio bih posao kad bi se saznalo za to.
- Ali zašto? - podbočila sam se na lakat i upitno se zagledala u svog voljenog.
- Ja bih uzela godišnji odmor, a od tvojih u firmi nitko ne bi morao znati. Ma, ne bih ti ja smetala pri poslu. A zamisli, konačno bih bila u inozemstvu!
- Ne, to ne dolazi u obzir! - odlučno je odgovorio. - Ako želiš putovati, odaberi neku destinaciju preko turističke agencije. Ja pristajem na sve!
Njegov je glas odjednom poprimio vrlo uzrujan ton. Nisam doduše shvaćala zašto, ali pokorila sam se njegovoj volji.
Nepuna dva mjeseca kasnije Alen mi je pružio baršunastu kutijicu s tankim zlatnim prstenom.
- Hoćeš li se udati za mene, Lea? - upitao me.
Isprva sam zatečena šutjela, a onda mu se bacila oko vrata.
- Da! Da! - ciktala sam izvan sebe od sreće.
Nasmijao se i privukao me k sebi.
- Takvom sam se odgovoru i nadao!
Neko vrijeme smo se zaljubljeno gledali, a onda se on nagnuo prema meni i šapnuo mi na uho:
- A što kažeš da otputujemo u Las Vegas i da se ondje vjenčamo?
- U Las Vegas? U Ameriku? - razrogačila sam oči.
- Zašto da ne! To bi nam ujedno bio medeni mjesec. Nisi li rekla da bi voljela nekamo otputovati?
Naravno da sam to željela, ali mislila sam na putovanja unutar naše zemlje ili možda u neku susjednu, poput Austrije ili Italije. No Amerika, to mi je zvučalo nestvarno.
- Tako bih rado vidio taj grad, sve one kockarnice, pa onda napravio turu s tobom po pustinji. Ma, jednostavno imam želju napraviti s tobom nešto tako ludo!
Što sam trebala reći na sve to? Prijedlog mi je zvučao toliko bajkovito da sam uspijevala samo kimati glavom.
- Ima samo jedan mali problem…
Kad je potom rekao da se radi o njegovim trenutnim financijama, laknulo mi je i spremno sam ponudila svoju skromnu ušteđevinu. Konačno, na što sam bolje mogla potrošiti novac nego na put iz snova s muškarcem života?
Tri tjedna nakon te večeri Alen i ja sjedili smo u avionu i letjeli preko Atlantika. Moj prvi let avionom! Moj prvi izlazak iz zemlje! I to odmah u Ameriku!
Što se ticalo papirologije za vjenčanje, saznala sam da trebaju hrvatske potvrde o slobodnom bračnom stanju, no Alen je na to samo odmahnuo rukom.
- Ma kakve potvrde, tko bi se time gnjavio! Navodno je tamo dovoljna samo putovnica i da kažeš: "I do"!
Nasmijala sam se, mada me je bilo pomalo i strah. Što ako prijeđemo sav taj put, a ne uspijemo sklopiti brak? No, Alen je kao i obično djelovao samouvjereno, tako da sam odlučila sve prepustiti u njegove ruke.
I zaista, činilo se da zna što govori. Uz more parova iz cijeloga svijeta koji su čekali da sklope brak, nitko nas nije pitao ni za kakve dozvole. Vjenčali smo se bez problema u jednoj od brojnih kapelica namijenjenih upravo za tu svrhu. Sve je bilo prilično kičasto, i daleko od onog kakvim sam zamišljala svoje vjenčanje, no jedan pogled na mladoženju pokraj mene bio je dovoljan da potisnem svoje razočaranje. Na sebi sam imala bijelu lanenu haljinu i buket ružičastih ruža. Bila sam sretna tog dana. I još gotovo punih godinu dana poslije. No onda se jedne večeri moj san rasplinulo poput mjehura od sapunice.
Dogodilo se to jednog vrućeg ljetnog dana. Radila sam kao i obično u parfumeriji, a uvečer smo Alen i ja planirali izlazak u jedan restoran koji se otvorio u neposrednoj blizini našeg novog stana. Malo sam žalila za svojim starim potkrovljem, no morala sam otkazati najam jer je garsonijera bila suviše mala za dvoje. Novi dvosobni stan nije bio u suviše lijepoj četvrti, no zato je imao dobar raspored, a i cijena bila najma je razumna.
Specijalno za izlazak kupila sam novu haljinu, tijesno pripijenu uz tijelo i s dubokim dekolteom, koja je savršeno naglašavala moje obline. Bila sam i na frizuri i dala si napraviti pramenove koji su se sad u mojoj kosi presijavali poput zlata. Znala sam da dobro izgledam i jedva sam čekala što će reći Alen kad me vidi. Toga je dana, kako je rekao, morao na put, no oko sedam navečer trebao se vratiti. Upravo oko tog vremena oglasilo se zvono na vratima.
- Iznenađenje! - povikala sam otvarajući naglo vrata. No, širok osmijeh je nestao s moga lica kad sam pred sobom ugledala nepoznatu ženu. Bila je sitna, mršava i djelovala pomalo zbunjeno.
- Da? Izvolite? - obratila sam joj se gledajući je upitno. Nije djelovala poput nekoga tko bi mi želio nešto prodati.
- Gospođa Tiblić?
- Da, ja sam. Što želite? - u glasu mi se naslućivala distanca. Odakle je žena znala moje ime?
- Željela bih razgovarati s vama. Ako je moguće, u stanu.
Kad se nisam ni pomaknula, dodala je:
- I ja nosim isto prezime kao i vi. Danijela Tiblić. Alen je moj muž.
Riječi koje je izgovorila zapljusnule su me poput vrućeg vala. Odjednom sam sva gorjela.
- Ne, to nije moguće - mucala sam tupo zureći u ženu.
- Molim vas - žena je napravila korak prema meni. - Pustite me unutra da o svemu u miru razgovaramo.
- Alen, on će doći svakoga trena i onda će sve razjasniti - brzo sam izgovarala riječi, no moja sugovornica je samo tresla glavom.
- Ne, Alen neće doći. Ja sam ga prijavila i upravo je na saslušanju u policijskoj postaji. Ako mu želite pomoći, možete mu pozvati advokata. Ja neću više ni prstom mrdnuti za tog lažljivca i prevaranta!
Ugrizla se za donju usnicu i vidjela sam da se bori sa suzama.
- Dođite - konačno sam rekla i uvela je u stan.
Kad smo ušle u dnevni boravak, Danijela se osvrnula oko sebe.
- Lijepo - kimnula je s odobravanjem glavom. - Sve ovo je uređeno vašim novcem, pretpostavljam - konstatirala je više nego pitala.
Potvrdno sam kimnula. To je bila istina. Kad smo birali namještaj, Alen je baš bio "knap" s novcem, pa sam ja digla kredit. Nisam vidjela nikakav problem u tome. Da budem iskrena, nisam uopće razmišljala o tome tko će snositi trošak.
No, Danijela mi je ubrzo otvorila oči. Ako ne prije, a onda zasigurno u onom trenutku kad je iz torbe izvukla vjenčani list i njihove zajedničke fotografije. Jedna je bila s njihova vjenčanja, a na drugoj je moj muž u naručju držao dječačića.
- To je Dino, naš sin - ponovno se ugrizla za usnicu, gotovo do krvi.
- Zbog njega sam Alenu uvijek iznova opraštala njegove preljube. Nisam željela da dijete odrasta bez oca. No s ovim je vjenčanjem doista otišao predaleko.
Ne znam kako sam preživjela iduće dane. Morala sam dati izjavu policiji, izići pred sud, svjedočiti, no najteže od svega palo mi je suočavanje s Alenom. Kao da mi je netko skinuo veo ispred očiju, prvi put sam ga vidjela onakvog kakav je stvarno bio: slatkorječivi prevarant i bijednik. Hoću li ikad više moći vjerovati ijednom muškarcu? Uzdam se u Boga i vjerujem da će mi on pomoći da ne izgubim vjeru u ljude i ljubav.