NEŽELJENA SESTRA

ISTINITA PRIČA: 'Nisam željela sestru s Downovim sindromom! Ja sam se te djevojčice stidjela!'

'Osjećala sam se poput čudovišta kad sam usred noći, dok sam se u nesanici vrtjela po krevetu, smogla hrabrosti da jasno uobličim misli koje su mi se motale glavom: bez obzira na sve druge probleme, najveći mi se činio taj što bih se ja te djevojčice stidjela!'

Jedva sam čekala da završi predavanje da mogu odjuriti kući. No, kao što se uvijek događa kad je čovjek obuzet nemirom i tjeskobom, činilo mi se kao da vrijeme nema kraja, a minute prolaze sporo kao da su godine. Morala sam se jako naprezati da bih mogla pratiti predavanje profesora iz povijesti, no umjesto da u bilježnicu pišem zabilješke profesorovih riječi, ja sam olovkom šarala besmislene crtarije. Naposljetku je to primijetio i profesor.

- Što se događa, Marta? - obratio mi se. - Već neko vrijeme te promatram, jutros opet kao da si u oblacima…

- Oprostite - promrmljala sam posramljeno dok se pola razreda okrenulo i gledalo u mene.

Profesor je bio u pravu: u mislima sam bila miljama daleko od predavanja. Ustvari, po glavi mi se vrtjelo nešto o čemu nisam prestala razmišljati cijelo jutro. Već i zato što mi je mama, dok smo doručkovale, najavila da će oko jedanaest otići s tatom u bolnicu po nalaze.

- Tada ćemo sa sigurnošću znati je li dečko ili curica - dodala je sjajnih očiju.

Moja obitelj proživljavala je posebne trenutke: nakon toliko čežnje i pokušaja, kad se tome više nitko od nas nije nadao, mama će roditi sestricu. Da, stvarno se nadam da će biti curica jer priželjkujem sestru još od vremena kad sam išla u vrtić. I nema veze što je stigla tako kasno: tata ima gotovo pedeset godina, mama je navršila četrdeset i četiri, a ja imam već šesnaest.

Otkad smo saznali tu sretnu vijest, više ni o čemu drugome ne razgovaramo osim o tome kakva će biti beba, hoće li nalikovati meni, hoće li biti mirna ili će nas noću sve držati budnima, hoće li je mama uspjeti dojiti ili će ona odbijati dojku kao što sam i ja činila kad sam se tek rodila pa me mama vrlo rano morala početi hraniti mliječnim formulama.

- Odakle to da po svaku cijenu mora biti djevojčica? - ponekad bi u šali protestirao moj otac. - Već sam i ovako u manjini, kad bi bio dečko, barem bismo bili izjednačeni.

No, ja sam bila sigurna da bi i on bio sretan kad bi dobio još jednu malu princezu koju bi mogao razmaziti, a i mama se slagala sa mnom.

- Muškarci, tko zna zašto, uvijek žele sinove, ali na kraju uvijek izgube glavu za svojim kćerima - podbadala ga je smijući se.

Ukratko, sve troje smo bili uzbuđeni i sretni. Ja sam se već znala zamišljati kako idem u šetnju gurajući kolica i praveći se važna pred prijateljicama ili kako kod kuće hranim na bočicu svoju malu seku. Zamišljala sam već i kako se igram s njom, kako je učim hodati, pisati i čitati čak i prije nego što dođe vrijeme za školu. Htjela sam da to nauči prije ostalih kako se u školi ne bi morala previše mučiti i kako bi bila najbolja u razredu.

Već smo odabrali i ime: zvat će se Blanka. Ja sam ga predložila, a moji su ga prihvatili s oduševljenjem.

A što ako ipak bude dečko? Pa, u tom će se slučaju zvati Goran. To je bilo ime koje nam se svima sviđalo.

Izletjela sam iz razreda čim je zazvonilo školsko zvono, ne čekajući svoje prijateljice kao obično. No, prije nego što sam sjela na svoj bicikl, nisam mogla izdržati a da ne nazovem mobitelom svoje kod kuće. Nitko se nije javljao pa sam pokušala dobiti mamu na mobitel, ali i opet sam ostala razočarana jer mi se neprekidno javljala telefonska sekretarica.

Vjerojatno su još uvijek u bolnici, mora da je bila gužva pa su morali dulje čekati na pregled, rekla sam sama sebi. No, nekoliko minuta poslije, kad sam stigla pred ulazna vrata naše kuće, vidjela sam očev auto parkiran nekoliko metara dalje. Pretpostavila sam da su tek stigli i brzo sam vezala svoj bicikl za ogradu ispred kuće.

Dok sam ga vezala, iz ruksaka su mi ispale neke knjige i skupljajući ih s poda ponovno sam okrenula broj fiksnog telefona u kući. Dok sam hodala prema ulaznim vratima, čula sam kako telefon zvoni, ali još uvijek mi nitko nije odgovarao. Ovaj put me uhvatio neopisiv strah: da se nije nešto dogodilo? Mama više nije tako mlada…

Iako danas sve više žena rađa nakon četrdesete, znala sam da je rizik za majku i dijete u toj dobi ipak veći. A znala sam da je zbog godina mama morala obaviti i neke pretrage na koje trudnice mlađe dobi ne moraju ići.

Oh, Bože, da nalaz nije pokazao nešto loše?

S takvim mislima otvorila sam ulazna vrata i pred sobom ugledala oca, po čijem sam izrazu lica odmah mogla zaključiti da je moj strah bio opravdan.

- Zašto mi se niste javljali na telefon? - pitala sam.

To je bilo glupo i nepotrebno pitanje koje sam vjerojatno nesvjesno postavila samo kako bih dobila na vremenu i odgodila trenutak istine. Jer je i mama, koja je sjedila na kauču, još uvijek u jakni, imala lice zgrčeno od boli. Oči su joj bile crvene kao da je satima plakala.

- Zato što ti nismo htjeli reći telefonom - promrmljao je moj otac dok sam ja otišla k majci i sjela uz nju.

- Što mi to niste htjeli reći? Mama, što nije u redu? Zar nešto s nalazom? - pitala sam je šapćući.

Opet je odgovorio moj otac.

- Mama je dobro. A dijete je curica.

- I? Zar niste zadovoljni time? - zaprepašteno sam pitala.

Razmijenili su čudne poglede. Činilo mi se kao da razgovaraju pogledima, kao da se dogovaraju tko će mi reći.

- Dobro, mogu li napokon čuti što se događa? - planula sam dok mi je srce lupalo kao ludo.

- Postoji jedan problem, Marta - rekla je moja majka uzdahnuvši. - U mojoj dobi rizik je veći, to su mi rekli čim sam ostala trudna: nalaz je pokazao da naša djevojčica, da ima Downov sindrom - dovršila je majka briznuvši u plač.

Osjećala sam se kao da me netko svom snagom udario u trbuh. Činilo mi se da ću povratiti, onesvijestiti se…

- Želiš reći da je Blanka bolesna? - pitala sam jedva čujnim glasom.

- Da, zlato, tako je - potvrdio je moj otac. - I sada moramo odlučiti. A imamo malo vremena, samo nekoliko dana.

- Što da odlučimo?

- Da odlučimo želimo li da se rodi ili…

Nije dovršio rečenicu, nije mogao, no ja sam savršeno dobro razumjela na što misli. I nisam znala što da kažem. Bila sam jednako izgubljena i u šoku kao i oni. Nakon tolike sreće, ni u snu nisam očekivala takvo što.

- Marta, to je odluka koju moramo donijeti sve troje zajedno - umiješala se mama. - Ti više nisi malo dijete, a nas dvoje više nismo u cvijetu mladosti. Kad bi se nama nešto dogodilo, na tebi bi bila sva odgovornost da brineš o sestri. A da ne spominjem da djeca s Downovim sindromom zahtijevaju posebnu brigu i pažnju. Do te mjere da čak ni kad po godinama postanu zrele osobe, ne mogu biti potpuno samostalni. Dakle, kad bih je rodila, na tvojim bi leđima za cijeli život ostao težak teret.

Te noći nisam uspjela zaspati. Okretala sam se u krevetu cijelu noć obuzeta tjeskobom i užasnim mislima koje su me proganjale do jutra. I fizički sam se loše osjećala, činilo mi se da me boli svaki, pa i najmanji dio tijela.

Razgovarali smo cijelo poslijepodne, do iznemoglosti. Moji roditelji objasnili su mi sve što su od liječnika u bolnici doznali o Blankinoj bolesti, o problemima koje će imati u razvoju, kako fizičkim tako i psihičkim. A ja sam se, što su se oni više udubljivali u razgovor, osjećala sve izgubljenijom, iako to nisam htjela pokazati pred njima. Ta djevojčica, tako "različita" od ostale djece, neizbježno bi iz temelja promijenila naš život.

Naravno, i zdravo dijete bi ga promijenilo, ali na sretan i ljepši način. No, s obzirom na to da su stvari krenule drugačijim tijekom od onoga kojem smo se nadali, promjene koje bi se dogodile u našem životu bile bi vezane samo uz patnju, bol, napor i brigu. Barem sam ja tako mislila. To sam otvoreno i rekla, na što je mama ponovno briznula u plač.

- Ali dijete s Downovim sindromom nije baš toliko drugačije od ostale djece - suprotstavila mi se. - Baš naprotiv, to su posebna djeca koja pružaju više topline i ljubavi od ostalih. I ako imaju sreće da su rođeni u obitelji koja ih bezuvjetno voli i pruža im odgovarajuću podršku, mogu imati miran i lijep život te donijeti puno radosti i svojim bližnjima. Naravno, za obitelj je to veći teret nego imati zdravo dijete, ali ljubav koju ta djeca uzvraćaju nema cijene. Uostalom, nisu oni krivi što je sudbina htjela da budu takvi.

Naposljetku mi je postalo jasno da su moji roditelji skloni tome da ne poduzmu ništa, odnosno da su spremni prihvatiti i podići tu djevojčicu unatoč njezinoj bolesti. No, ja nisam bila spremna sudjelovati u tome i preuzeti dio tog tereta. Uostalom, da budem iskrena, nije me plašila samo briga i obaveza koju bih odsad pa ubuduće imala na svojim leđima.

Osjećala sam se poput čudovišta kad sam usred noći, dok sam se u nesanici vrtjela po krevetu, smogla hrabrosti da jasno uobličim misli koje su mi se motale glavom: bez obzira na sve druge probleme, najveći mi se činio taj što bih se ja te djevojčice stidjela! Ne bih mogla podnijeti sažalne poglede mojih prijateljica i prijatelja iz razreda. Ja ne želim takvu, "drugačiju" sestru. Ne želim je, ne želim!

Ali kako da to kažem svojima? Posebno majci. Bilo je očito da je ona već sada voli, možda i više nego što je voljela mene kad je bila trudna sa mnom. Shvatila sam da je voli cijelim svojim majčinskim srcem i dušom, sa zrelošću koju su joj donijele godine i iznimnom nježnošću koju je osjećala prema njoj upravo zato što je tako bolesna.

Zaboga, što da radim? Moji od mene očekuju odgovor, a njihova će odluka sigurno ovisiti o tome što ću ja reći. Sigurna sam da se i oni u ovom trenutku, baš kao i ja, okreću u krevetu i nemaju sna. Znam i da su sigurno rastrgani između ljubavi koju već osjećaju za novo dijete i ljubavi koju osjećaju oprema meni.

Ujutro smo sve troje bili potrgani od umora, boli i neizvjesnosti. Tata je, kao i uvijek, otišao prvi na posao, mama je uzela nekoliko dana bolovanja, a ja sam odlučila ne ići u školu i mama mi je to dopustila. Zajedno smo doručkovale u mučnoj tišini. Nakon tolikih jučerašnjih razgovora činilo se da smo nesposobne da nastavimo, možda smo se čak i bojale ponovno razgovarati o temi zbog koje smo obje probdjele noć. A onda mi je ta tišina postala nepodnošljiva i više nisam mogla šutjeti.

- Mama, ti bi je htjela zadržati, zar ne? - pitala sam je. - Ja ne znam, ne znam… - prošaptala sam osjećajući se kao da ću se svakog trena ugušiti.

- Imamo još nekoliko dana da razmislimo i donesemo odluku, Marta. Sada bi mi mogla reći stvari zbog kojih bi se poslije možda pokajala. Razmisli, ali poslušaj i što ti kaže tvoje srce. O kakvoj god odluci da je riječ, uvijek je potrebna hrabrost i odgovornost za posljedice koje iz naše odluke mogu proizaći. U bolnici sam razgovarala sa psihologinjom koja nam je ponudila pomoć i podršku ako nam budu potrebni: ako želiš, mogu je nazvati. Možda će ti razgovor s njom pomoći da shvatiš i da budeš svjesnija onoga što zaista želiš i smatraš ispravnim.

- Zasad želim sama o tome razmisliti. Možda neki drugi dan.

Nakon tih riječi ustala sam i otišla u svoju sobu. Sjetila sam se jednog dječaka s Downovim sindromom koji se nedavno doselio u zgradu u susjedstvu sa svojom obitelji. Mislim da je i njega rodila majka starije dobi jer sam ga nedavno vidjela u društvu gospođe prosijede kose. Prije nikad nisam to dijete udostojila pogleda, osim letimičnog i posve nezainteresiranog usput u prolazu, no sada mi njegovo malo, zdepasto tijelo i posebno lice s kosim očima nisu izlazili iz glave. Sjetila sam se i da se on nikad ne igra s ostalom djecom iz susjedstva. Možda ga ona ne žele u svom društvu.

Eto, to je ono što bi se dogodilo mojoj sestri i meni kad bi moji roditelji odlučili da je zadrže. Živjeli bismo izolirani od okoline i svi bi nas izbjegavali. A ja to ne želim, ne želim!

Odjednom mi se učinilo da se sav moj miran i siguran svijet pomalo razmažene djevojčice iz sređene i dobrostojeće obitelji raspada u tisuću komadića. Taj grozan događaj zauvijek je uništio moju bezbrižnost jer, kakvu god odluku da donesemo, više ništa neće biti kao što je bilo.

Cijelo jutro sam ostala kod kuće, no poslijepodne, nakon ručka, koji sam ponovno provela s majkom u tišini, više nisam mogla izdržati i otišla sam u obližnji park. I, kao da je na neki način bio dozvan mojim neprekidnim razmišljanjem o njemu, tamo sam ugledala onog dječačića s Downovim sindromom. Igrao se s malim kamiončićem u koji je utrpavao kamenčiće koje je skupljao po tlu. S njim je bila gospođa koju sam i prije viđala i za koju sam pretpostavljala da je njegova majka, a bio je i mladić možda koju godinu stariji od mene. U nekom drugom trenutku i nekom drugom stanju duha taj bi mi se mladić možda čak učinio zgodnim.

Sjela sam na klupu nedaleko od njih i nastavila ih promatrati. Igrali su se, razgovarali i glasno se smijali. Malo poslije dječačić je ostavio kamion kojim se igrao i uzeo u ruke loptu koja je stajala na klupi pored njih. Nešto dalje bila je skupina djece koja su se zajedno igrala i on je čeznutljivo pogledao prema njima. Vjerojatno bi im se volio pridružiti, ali se plašio da bi ga odbili.

Sjećam se da se nešto slično znalo događati i meni kad me baka vodila u javne parkove: gledala sam druge djevojčice i nisam im imala hrabrosti prići iz straha da me neće htjeti prihvatiti u svoje društvo, iako sam ja bila "normalno" dijete. I tako bih uvijek ostala skrivena iza bakine suknje i samo šutke nastavljala gledati drugu djecu kako se igraju.

A tada sam primijetila da mu je mladić nešto rekao, možda ga je želio potaknuti da se pridruži ostaloj djeci, no dječak je odmahnuo glavom kao da želi reći "ne". Tada je mladić uzeo loptu iz njegovih ruku i sam se počeo igrati s njim. Trenutak poslije lopta je doletjela prema meni i ja sam je podigla i odnijela je natrag njima. Srdačno su mi se nasmiješili.

- Zdravo - pozdravio me mladić. - Hej, Grga, kako se kaže? - obratio se zatim dječaku.

- Hvala ti, kako se zoveš? - upitao me dječak gledajući me svojim neobičnim očima.

- Marta.

- Ja se zovem Grga, a ovo je moj brat Denis. Želiš li se igrati s nama?

- Bilo bi bolje da se ti odeš igrati s ostalom djecom. Marta je malo prevelika da bi se igrala s loptom - umiješao se Denis.

- Ali ja ih uopće ne poznam.

- Pa kako će te upoznati ako se uvijek držiš po strani? Hajde, lijenčino mala! Uzmi tu loptu i idi k njima. Marta i ja ćemo te gledati, može?

Grga je držeći loptu u ruci krenuo prema skupini djece koja su trčkarala i naganjala se pod budnim očima mama i baka. Na pola puta se okrenuo prema nama, no brat mu je glavom dao znak da bude hrabar i nastavi.

- Tu sam, nikamo neću otići, ne brini - doviknuo je da ga umiri. - A kad se napokon s nekim upozna i sprijatelji, nije nimalo povučen i strašljiv - rekao je obrativši se meni. - Igra se, viče i skače kao i svi ostali, ali tek smo se nedavno doselili ovamo pa se još nije snašao i navikao na novu okolinu.

Ja sam promatrala Grgu dok se približavao djeci i osjećala kako i sama dršćem u strahu da ga neće prihvatiti. Možda toj djeci pripisujem predrasude koje ona zapravo nemaju, već ih imam samo ja.

Srećom, djeca su puno inteligentnija, otvorenija i jednostavnija od odraslih. I zaista, nije se dogodilo ništa od onoga čega sam se plašila. Grga se počeo dodavati s loptom s jednom plavokosom djevojčicom, a ostala djeca u trenu su im se pridružila.

- I sada ga više nitko neće moći odvući od njih - rekao je uz smijeh njegov brat i zatim me pitao: - Ti živiš u jednoj od ovih zgrada?

- Da, u prvom ulazu lijevo.

- A mi smo odmah u sljedećem ulazu do tebe. Ti si prva djevojka koju sam upoznao otkad smo se doselili ovamo.

Denis je očito bio raspoložen za razgovor i druženje, no ja sam u glavi imala samo jednu jedinu misao. I pitanje mi je gotovo izletjelo iz usta i prije nego što sam ga uspjela zadržati:

- Tvoj brat, on ima Downov sindrom, zar ne?

Denis me začuđeno pogledao, osmijeh mu je nestao s lica, pogled postao hladan. Imala sam osjećaj da se čak i malo odmaknuo od mene.

- Da, smeta li ti to? - odgovorio je hladno.

- Ne, ne, samo sam…

Nisam uspjela nastaviti jer sam briznula u plač. I to baš u parku, na klupi, sjedeći uz mladića kojeg nisam poznavala. On me zapanjeno pogledao, a zatim je rukom posegnuo u džep i izvadio rupčić te šutke pričekao da se smirim. Kad sam napokon ponovno stekla kontrolu nad sobom, objasnila sam mu sve: svoje razočaranje, svoje odbijanje bolesne sestre, straha da bi se moj život mogao promijeniti, da bi me prijatelji mogli početi izbjegavati i stid zbog svih tih misli koje nikako nisam mogla pobijediti i izbaciti iz glave.

- Ako bi te prijatelji izbjegavali zato što tvoja sestra ima Downov sindrom, onda to nisu prijatelji - rekao je naposljetku mirnim glasom. - To su jadne i sebične osobe i bilo bi bolje da ih se riješiš i nađeš prave prijatelje. Moji prijatelji, mislim na one prave, jako vole Grgu. On, tu si u pravu, nije poput ostale djece: ali on je posebno dijete, puno ljubavi prema svima.

No, mogu razumjeti kako se osjećaš. Između ostalog i zato što je i za nas bio šok kad smo saznali nalaze pretraga na koje je išla mama kad je nosila Grgu. Ni ja u početku to nisam mogao prihvatiti, kao ni ti sada - priznao je. - Smatrao sam da je sudbina zaista okrutna prema nama i bio sam uvjeren da će nam to dijete donijeti samo probleme i brige. Ali kako sam bio u krivu! Točno je da Grga ne može uvijek učiniti ili shvatiti sve kao druga djeca, ali nemaš pojma koliko je napredovao zahvaljujući našoj pomoći. Ima i nevjerojatan smisao za humor i s njim sam se u životu nasmijao više nego s bilo kim drugim. Ja ga obožavam i ne mogu ti opisati koliko sam sretan što imam takvog brata.

- Ali zar ti njegov dolazak na svijet nije promijenio život? - pitala sam ga.

- Na neki način jest, ali Grga me ni na koji način ne sprečava da imam potpuno normalan život kao i svi moji vršnjaci: da idem u školu, izlazim s prijateljima, sviram u svom bendu, pa čak ni da se zaljubim. A Jasna, moja bivša djevojka, voljela je Grgu još i više od mene. Na žalost, nismo više zajedno, no samo zato što se ona s roditeljima odselila u drugu državu, a veze na daljinu gotovo nikad ne potraju. Znam da ću Grgi biti potreban i kad bude stariji, kao i to da moji roditelji neće živjeti vječno, ali ne plašim se toga. Ja ću uvijek biti tu za njega kao i on za mene. Uostalom, logično je i normalno da se braća vole i budu podrška jedan drugome.

Denis i ja još smo dugo nastavili pričati, a on je cijelo to vrijeme držao na oku mlađeg brata.

Odjednom se Grga umorio od igre i došao do nas te sjeo na klupu kraj brata.

- Jesi li vidio da se ništa nije dogodilo? Nisi trebao toliko oklijevati da se pridružiš ostaloj djeci - rekao mu je Denis zagrlivši ga.

- Znaš li da ja imam skoro šest godina i da ću uskoro krenuti u školu? - rekao mi je dječak ne obazirući se na ono što mu je rekao brat.

- Ja ga već učim čitati - rekao je Denis. - Ali on je odličan i u crtanju i nas dvojica ćemo zajedno učiniti čuda u budućnosti, je li tako? - rekao je podignuvši brata u zrak.

- Zajedno ćemo učiniti čuda! - ponosno je ponovio Grga.

Kad sam se nešto poslije vratila kući, osjećala sam se puno smirenije. Bila je prava sreća što sam srela Denisa i njegova brata i bilo mi je drago što smo se dogovorili da se sutradan poslijepodne ponovno nađemo u parku.

Mama me dočekala zabrinutog izraza lica: moje odbijanje sestre, koje je ona sasvim sigurno naslućivala iako ja to otvoreno još nisam rekla, sigurno ju je jako boljelo i samo dodatno povećalo njezinu tugu i tjeskobu. No, čim me malo bolje pogledala, primijetila je da se u meni nešto promijenilo pa mi je uputila bojažljiv smiješak pun nade.

- Nema potrebe da idem na razgovor kod psihologa da bih donijela odluku - objasnila sam joj. - Ja želim svoju seku.

- Tako sam sretna, zlato - prošaptala je zagrlivši me čvrsto. - Tako sam sretna što si shvatila da ono što nam se događa nije nesreća, nego nešto što trebamo prihvatiti s optimizmom i nadom. I s nepokolebljivom željom i nastojanjem da živimo normalnim i mirnim životom kao i dosad, tako da i Blanka osjeti da je voljena i željena poput svakog djeteta. Sigurna sam da ćemo uz tvoju pomoć uspjeti u tome. Jer tvoj otac i ja ni u jednom trenutku nismo željeli odustati od nje. I otkad smo čuli da ima Downov sindrom, želimo je jednako kao što smo željeli tebe. No nismo ti mogli nametnuti našu želju. Ti si morala sama donijeti odluku i odabrati prihvaćanje i ljubav. Da budem iskrena, nisam ni sumnjala da će tvoja odluka biti upravo takva.

Priljubljena uz majku, osjećala sam kako iz mog srca nestaju i posljednje nedoumice i strahovi. Iako sam imala šesnaest godina, još uvijek sam imala potrebu za majčinim zagrljajem i njenom ljubavlju, kao i ona za mojom. Kao što će i Blanki jednoga dana trebati sva naša ljubav. Možda put koji smo odabrali neće biti lagan, ali nas četvero zajedno, dajući podršku jedno drugome, sigurno ćemo uspjeti u želji da imamo sretnu obitelj.

- Ja ću uvijek biti tu za tebe, Blanka. Nas dvije ćemo svakakva čuda ostvariti zajedno - šapnula sam nježno gladeći majčin zaobljen trbuh.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. travanj 2024 20:41