Miroslava sam upoznala u bistrou u koji sam redovito odlazila s kolegicama na ručak. On nije bio stalni gost nego je slučajno navratio, ali dok smo stajali pred šankom čekajući da se oslobodi neki stol, počeli smo razgovarati. Bio je vrlo ugodan i simpatičan pa sam ga pozvala da nam se pridruži kad se oslobodio prvi stol, a on je svu pažnju usmjerio na mene i nakon ručka smo čak razmijenili i brojeve mobitela.
Nisam znala što da očekujem od takvog susreta, ali Miroslav mi nije ostavio previše vremena za razmišljanje jer me već sutradan nazvao i pozvao na večeru.
Večer je bila predivna, a nakon večere bilo je još bolje. Strast koja je usplamtjela među nama očito nas je učinila potpuno slijepima za sve, a Marko i nije imao tako uočljivih mana koje bi već pri prvom izlasku došle do izražaja.
Čak štoviše, djelovao je kao muškarac pun kvaliteta: živio je u malom stanu koji je održavao vrlo urednim i čak je rekao da obožava kuhati jer ga to opušta! Naprotiv, ja sam bila pravi antitalent u kuhinji, a i bila sam prilično neuredna. No činilo se da to Miroslavu ne smeta jer me često pozivao k sebi.
I te subote me pozvao na večeru koju je sam spremio, a ono što je uslijedilo nakon večere bilo je, kao i obično, fantastično.
Dok smo se mazili u krevetu nakon vođenja ljubavi, Marko me iznenadio svojom izjavom:
- Volio bih da veći dio našeg bračnog života provedemo u krevetu. To bi bilo divno, ne misliš li i ti tako?
- Bračni život? Ali tko je ikad spominjao naš bračni život? – zapanjeno sam ga pitala.
- Evo, upravo sam to učinio, ako nisi primijetila. Upravo sam te zaprosio. Ovakvo natezanje u dva stana je gubitak vremena i novca. Osim toga, napokon sam pronašao pravu ženu za sebe i ne želim više čekati. Ti odluči kada, ali ja bih volio da to bude što prije.
Možda njegova prosidba nije bila romantična kao što bih je priželjkivala, ali je to ipak bilo ono što sam oduvijek željela – brak s čovjekom kojeg volim. I tako smo u roku od samo dva mjeseca postali supružnici. Svadbena ceremonija je bila jednostavna i sa samo nekoliko članova najuže obitelji, no mene je ispunila beskrajnom srećom.
Nekoliko tjedana smo proveli na medenom mjesecu, a kad smo se vratili, preselila sam se u njegov stan. U prvo vrijeme sam davala sve od sebe da budem uzorna domaćica, iako sam bila svjesna da nemam talenta za to. Trudila sam se držati kuću urednom, pripremiti kakav-takav pristojan obrok, biti dotjerana i lijepa…
Čak sam ujutro ustajala sat vremena ranije kako bih Marku pripremila obilan doručak, no nisam se žalila. A navečer, čim bih se vratila s posla, jurila bih u trgovinu po namirnice, a zatim natrag kući kako bih skuhala ukusnu večeru i sve pospremila prije no što se on vrati s posla.
No, nakon nekoliko mjeseci bila sam unaprijeđena i moj je revizorski posao postao puno zahtjevniji. Od obične zaposlenice postala sam rukovoditelj odjela te mi se počelo sve češće događati da se zadržim u uredu do kasno.
Moj novi posao bio je zanimljiv, a i plaća mi je osjetno porasla pa je i Marko bio zadovoljan i iskreno mi je čestitao. No, morala sam se pozdraviti sa svojim dobrim namjerama da postanem uzorna supruga i domaćica.
- U posljednje vrijeme se više uopće ne viđamo – prokomentirala je jedno poslijepodne moja kolegica i prijateljica Ela, spremajući se kući.
- Da – rekla sam podigavši pogled s izvještaja na kojem sam radila. – Bojim se da se ja neću uspjeti izvući odavde prije osam sati. Marku sam ostavila poruku da ću se zadržati. Kladim se da će me dočekati topla večera.
- Zaista? Zar si ga tražila da preuzme kuhanje?
- Nije bilo potrebe za tim. Uz sve ostale vrline koje posjeduje, savršeno je sposoban voditi kućanstvo i kuhati i sigurna sam da će pripremiti nešto jako ukusno.
- Stvarno si prava sretnica. Ja sam mislila da takvi muškarci ne postoje – prokomentirala je. – Moj suprug ne bi ništa skuhao čak i da ja slomim obje ruke i noge. U svakom slučaju, želim ti ugodnu večer.
No, moja je večer bila sve samo ne ugodna. Tri sata kasnije osjećala sam bol u vratu, oči su me pekle, a u trbuhu mi je kruljilo, no barem je izvještaj bio gotov. Odjurila sam kući i, kad sam otvorila vrata, ugledala sam Marka kako leži na kauču i gleda televiziju.
- Bilo je vrijeme! – zagunđao je čim sam ušla. – Znaš da se mrzim vratiti s posla u prazan stan. Malo je nedostajalo da odem po tebe.
- Drago mi je što sam ti nedostajala. Što ima za večeru, gladna sam kao vuk, danas ni ručati nisam stigla.
- Žao mi je, nemam pojma što bismo mogli jesti. I ja sam gladan, ali ne hrane – rekao je namignuvši mi.
- Ali prije ipak moram nešto pojesti jer ćeš inače u zagrljaju imati praznu vreću. Sva sreća da imamo nešto u zamrzivaču.
- Pristajem večerati samo pod jednim uvjetom: da mi ti budeš desert.
No, ja nakon napornog radnog dana i podgrijane večere nisam imala nikakve volje pretvoriti se u slatki desert i tako smo po prvi put otkad smo se vjenčali zaspali bez da smo vodili ljubav.
- I onda? – pitala me sutradan Ela. – Kakav je specijalitet jučer pripremio tvoj suprug?
- Nikakav – priznala sam. – Podgrijali smo nešto iz zamrzivača.
- To me nimalo ne čudi – rekla je nasmijavši se. – Muškarci su svi isti: čak i oni koji su savršeno sposobni za kuhanje i spremanje kao samci, čim pronađu partnericu pretvaraju se u ljenčinu koja samo leži i čeka da bude poslužena. Očekuju da se mi žene brinemo o svemu.
- Marko nije takav – pokušala sam ga obraniti. – Dok smo bili u vezi prije braka, stalno je on kuhao.
- Upravo o tome ti i govorim: tako je bilo prije braka. Brak mijenja ljude, a posebno muškarce.
- Žao mi je, ali ja u to ne vjerujem. I sljedeći put kad budem morala ostati duže na poslu, točno ću mu reći što očekujem od njega. Vidjet ćeš da će mi skuhati što god budem poželjela.
Nisam morala dugo čekati. Tri dana kasnije šef mi je najavio da ćemo to poslijepodne morati ostati duže na poslu. Odmah sam nazvala Marka na posao.
- Danas imam gužvu pa ću se kasnije vratiti kući – rekla sam mu. – Možeš li se ti, molim te, pobrinuti za večeru?
- Dogovoreno, vidimo se kasnije.
Tri sata kasnije otvorila sam vrata stana i shvatila da je prazan. Nisam znala bih se trebala zabrinuti ili naljutiti, no nisam imala vremena odlučiti jer se nekoliko minuta kasnije pojavio Marko noseći u rukama vrećice s hranom iz fast food restorana.
- Evo večere! – uskliknuo je veselo.
- Kako divna i zdrava večera – ljutito sam prokomentirala pogledavši u vrećice.
- Čujem li ja to sarkazam u tvom glasu?
- Imam potpuno pravo biti ljuta! Možda nisam najbolja domaćica na svijetu, ali uvijek sam te dočekivala s pristojnom večerom kad si se vraćao s posla.
- Pa ti si mi rekla da se pobrinem za večeru, zar ne?
- Marko, ja sam se trudila koliko god sam mogla – rekla sam uzdahnuvši. – No, ne mogu raditi dvanaest sati i istodobno održavati kuću urednom i kuhati. Potrebna mi je tvoja pomoć.
- Mislio sam da uživaš voditi brigu o kući.
- Nemoj pokušavati okrenuti stvari. Moj je posao zahtjevan jednako kao i tvoj i znam da si savršeno sposoban, kad je potrebno, zamijeniti me u svemu. Čak štoviše, mislim da si u tome puno bolji od mene pa očekujem da daš svoj doprinos.
- Imaš pravo, nije u redu ovako – priznao je. – Idem napraviti tjesteninu s umakom i ukusnu, zdravu miješanu salatu.
- Hvala ti, ljubavi! – uskliknula sam zadovoljno poljubivši ga u obraz. – Divan si.
Nekoliko minuta kasnije Marko je u kuhinji spremao večeru, a ja sam se odmarala na kauču u dnevnoj sobi.
- Nije zabavno kuhati sam, Gorana – doviknuo mi je iz kuhinje. – Zašto mi ne dođeš raditi društvo?
Nasmiješila sam se i otišla u kuhinju gdje je on upravo rezao povrće za salatu. Imao je pregaču i ja sam zapanjeno zaključila da je to prvi put da ga vidim kako kuha. Prije nego što smo se vjenčali, uvijek je sve već bilo gotovo kad bih ja došla k njemu.
- Što je? Zar nešto nije u redu, ljubavi? – pitao me Marko primijetivši da ga promatram.
- Samo sam iznenađena – odgovorila sam. – Nikad prije nisam vidjela muškarca s pregačom. Moj otac bi se prije složio da ga ubiju nego što bi nogom kročio u kuhinju.
- Ne zna što je propustio – našalio se Marko. – Užitak je čistiti povrće.
- Onda to napravi kako treba. Rajčice se ne režu na taj način. Daj mi nož da ti pokažem.
- Ni slučajno! Danas je moj red za kuhanje i radit ću na svoj način.
- Ali tako se ne radi, daj mi nož – ponovila sam pokušavši mu uzeti nož iz ruke.
Napravila sam neoprezan pokret i oštrica ga je zarezala po dlanu, a krv se razlila po stolu.
- Dovraga! – povikao je Marko krpom pritisnuvši posjekotinu.
- Nemoj s tom krpom, to mi je najdraža krpa – pobunila sam se. Sada si je upropastio i morat ću je baciti.
- Baš šteta! I meni je ova ruka omiljena i nadam se da ja nju neću morati baciti nakon ove ozljede!
- Odi u kupaonicu da je opereš, ali prije toga skini tu smiješnu pregaču. Ja ću završiti večeru.
On nije bio kriv za posjekotinu, no posljedica je bila to da ću se ja i dalje morati brinuti o svemu dok mu rana ne zacijeli.
Kraj radnog tjedna dočekala sam umorna i nervozna. Jedva sam čekala da se odmorim i naspavam. U subotu ujutro sam se probudila jako kasno i prvo na što sam pomislila bili su svi oni kućanski poslovi koje sam odgađala preko tjedna i koje sam sada trebala obaviti.
Odmaknula sam prekrivač s namjerom da ustanem, no Marko me zadržao.
- Jesi li primijetila da već tjedan dana ne vodimo ljubav? – šapnuo mi je.
- Nemoj sada, Marko. Moram oprati veš, oprati pod, obrisati prašinu….
- Sve to može čekati, ali ja ne mogu…
Htjela sam odmah ustati kako bih se što prije riješila tih kućanskih obaveza, ali toplo Markovo tijelo bilo je tako primamljivo, a njegovi poljupci tako neodoljivi da ga nisam mogla odbiti.
Ostali smo u krevetu iduća dva sata i kad smo napokon odlučili ustati, bilo je već podne. Sada više nisam imala izgovora za izbjegavanje kućanskih poslova.
- Predlažem ti timski rad – rekao je Marko dok smo jeli obrok koji je trebao zamijeniti ručak s obzirom na to da je već bilo prošlo podne. – Ti se pozabavi s rubljem, a ja ću očistiti kupaonicu.
- Ali kako ćeš s tom rukom? Zar ti je prošla?
- Odlično je, vođenje ljubavi je najbolji lijek za sve bolesti. Evo, pogledaj kako mi dobro ide – rekao je smješkajući se, a zatim je počeo prskati sanitarije sredstvom za čišćenje.
Za samo četvrt sata čišćenje je bilo gotovo. Što se dogodilo s onim starim, temeljitim Markom koji je sve morao dovesti do visokog sjaja, bez da ostane i trunka prašine?
- U odvodu kade je ostalo vlasi, treba ih izvaditi da se ne začepi – pokušala sam mu reći dok je on odlagao spužvu.
- Meni se čini da sam dovoljno dobro očistio – zaključio je. – Odnijet ću smeće i odvesti psa u šetnju.
- Kakvog psa? Mi nemamo psa, Marko! – odgovorila sam ljuta tom iznenadnom promjenom ponašanja.
No, govorila sam u vjetar. Marko je već bio otišao i nije se vratio do kasnog poslijepodneva, a dotad sam ja već bila očistila cijeli stan i pripremila večeru. Bila sam bijesna i zaklela sam se sebi da ću ga, bude li htio voditi ljubav, odbiti i tako mu vratiti milo za drago.
Taj dan, koji je bio tako lijepo započeo, završio je na najgori mogući način: tako da smo šutke sjedili pred televizorom kao dva potpuna stranca.
Stvari se nisu popravile ni u nedjelju. Svaki put kad sam pokušala uvjeriti Marka da bi mi trebao pomoći, uvijek je pronašao neki izgovor da to ne učini, ponavljajući rečenice poput „Ja to ne znam“ ili „Ti to radiš bolje od mene“. A kad bih ga ipak uspjela nagovoriti da nešto učini, potrudio se da napravi takav nered da sam na kraju odustala jer je bila manja šteta kad ništa ne bi učinio.
Svađe oko kućanskih poslova postale su naša svakodnevnica, a moj bijes i ogorčenje su rasli. Među nama je rastao zid koji je iz dana u dan postajao sve viši. To se počelo odražavati i na naš seksualni život. Sve rjeđe smo vodili ljubav, a i onda kad bismo to učinili, bilo je to na brzinu, a nakon toga je ostajao gorak okus u ustima.
Došlo je vrijeme da sama sebi priznam da je naš brak ugrožen. Ako smo bili u krizi zato što se nismo bili u stanju dogovoriti oko podjele kućanskih poslova, kako smo uopće mogli misliti da bismo mogli dijeliti cijeli život, a kamoli zasnovati obitelj jednoga dana?
Bio je to tako složen problem da mi je bilo draže ne razmišljati o njemu, nego ga gurnuti pod tepih. Posve sam se usredotočila na posao kako bih što manje razmišljala o bračnim problemima i tako je bilo sve dok mi jedne večeri, kad sam se vratila s posla, Marko nije rekao da je zvao moj šogor kako bi nas obavijestio da je moja sestra dobila trudove.
Oh, moj Bože, zaboravila sam čak i na to da je moja sestra pred porodom, kako mi se to moglo dogoditi? Tada sam se sjetila da sam joj bila obećala da ću je posjetiti kad se bude rodio moj prvi nećak.
- Nećeš imati ništa protiv ako sutra otputujem? – pitala sam Marka. – Znaš da sam joj obećala da ću doći.
- Naravno da ne – odvratio je posve ravnodušno.
Činilo se da mu je posve svejedno jesam li tu ili nisam. U uredu sam zatražila nekoliko slobodnih dana i sutradan ujutro sam vlakom otputovala u posjet svojoj sestri.
Po mene je na željeznički kolodvor došao moj šogor Robert i odveo me direktno u bolnicu. Dijete se rodilo tijekom noći i bilo je preslatko. Kako bih bila što korisnija, temeljito sam Mariji očistila stan kako bi se prvih dana po dolasku iz bolnice mogla posvetiti samo djetetu.
Za vrijeme njezinog boravka u bolnici Robert je bio vrlo pažljiv prema meni: pomogao mi je u spremanju stana, izveo me van na večeru, čak me odveo i na jednu izložbu. Ukratko, mogla sam zaključiti samo da je moja sestra našla boljeg supruga od mene.
No, taj je zaključak pao u vodu iste večeri kad se Mara vratila kući iz bolnice. Dijete je tek zaspalo i mi smo svi sjedili u dnevnom boravku, kad je Robert izjavio da bi mu pasalo jedno pivo. Marija je istog trenutka ustala poput poslušnog psića.
- Da ti nije palo napamet! – povikala sam i prisilila je da sjedne. – Netko drugi će ustati i otići po pivo, ali ti sigurno ne.
Naravno, ja sam očekivala da to učini Robert, no on se nije ni pomaknuo. I tako sam, radi mira u kući, sama otišla u kuhinju po pivo.
Sjetila sam se riječi svoje kolegice i zapitala se nije li možda bila u pravu. Ono što me najviše od svega uzrujavalo bilo je to što je, kad moje sestre nije bilo kod kuće, Robert bio savršeno sposoban da brine o svemu, od kuhanja do prljavog rublja. No, čim mu je Marija bila na raspolaganju, pretvarao se u razmaženog dječačića koji je nesposoban brinuti o sebi. A još gore od toga bilo je to što Marija niti jednom nije prigovorila, ponašajući se kao da je to potpuno normalno!
Nekoliko dana koliko sam uzela slobodno proletjeli su jako brzo i došlo je vrijeme da se vratim kući. Tijekom putovanja vlakom osjetila sam kako me hvata tjeskoba jer sam znala da se zanekoliko sati moram ponovo suočiti sa svojim suprugom i brakom.
Bila sam sigurna da ću zateći stan u totalnom kaosu i da ću ponovo morati zasukati rukave da sve pospremim i očistim. No, na moje veliko iznenađenje, stan je bio savršeno čist i uredan, a hladnjak pun svježe hrane.
Marko se još nije vratio s posla. Ogledala sam se oko sebe u nevjerici, nisam mogla naći niti jednu zamjerku. Bilo je dovoljno da nakratko odem kako bi se Marko vratio svojim starim navikama koje je imao kad je bio samac i to me još više naljutilo.
- Baš te lijepo opet vidjeti! – uskliknuo je čim je otključao vrata i ugledao me. – Da znaš kako si mi nedostajala!
- Ne znam da li da ti vjerujem. Po tome kako stan blista, rekla bih da se odlično snalaziš bez mene.
- Opusti se, ljubavi i dotjeraj. Želim te odvesti u restoran na večeru.
Marko se cijelu večer ponašao kao savršeni suprug pa sam uspjela zaboraviti sve što sam mu zamjerala. I poslije, kad sam se našla u njegovu strastvenom zagrljaju, uljuljkala sam se u iluziju da je među nama ponovo sve kao što je bilo nekoć.
Povratak u ured bio je puno manje ugodan. Dočekala me gomila papira koje je trebalo riješiti i odmah mi je bilo jasno da ću se zadržati do kasno. Odmah sam nazvala Marka, ali budući da je bio na sastanku, ostavila sam mu govornu poruku.
- Zdravo, Marko – rekla sam najnježnijim mogućim glasom. – Na žalost, danas ću ostati duže na poslu, ali znam da će me, kad se vratim, čekati gotova večera. Što kažeš na to da pripremiš one svoje posebne odreske koje si napravio one večeri kad si me zaprosio? Ja ću se pobrinuti za vino.
Bila sam gotovo sigurna da će učiniti kako sam ga zamolila i nisam uopće očekivala da ću ga zateći kako leži na kauču, dok iz kuhinje ne dopire nikakav miris slasne večere.
- Jesi li čuo moju poruku? – nervozno sam ga pitala.
- Da, ali nisam imao ni vremena ni sastojaka da pripremim ono što si rekla. Zaključio sam da bismo se večeras mogli zadovoljiti nekim gotovim jelom iz zamrzivača.
- Prezirem tu gotovu smrznutu hranu, jednako kao što prezirem i tvoje glupe izgovore! – planula sam. – Priznaj da si prelijen i previše sebičan da bi za mene kuhao. Sada kad si me oženio, više nisam vrijedna tog truda!
- I baš ti da me za to optužuješ! Ti koja si sva u kontradikciji! – odvratio je bijesno. – Pretvaraš se da želiš supruga koji će ti pomagati u kućanskim poslovima, a ne možeš podnijeti da me vidiš s pregačom. U tvojim očima muškarac u kuhinji i nije muškarac. I na kraju svega se naljutiš kad ne nađeš gotove specijalitete koje si naručila.
- To nije istina! Bila sam jako sretna što sam imala zaručnika koji je bio brižan i pažljiv i nadala sam se da ćeš, kad postaneš moj suprug, ostati takav.
- Bolje reci da sam ti bio dobar sve dok me nisi vidjela kako režem rajčice ili perem umivaonik. Nikad neću zaboraviti tvoj izraz lica one večeri kad si me ugledala kako čistim povrće. I nemam nikakvu namjeru još jednom ti dati priliku da me gledaš na taj način! – odbrusio mi je.
- Zar ti zaista misliš da sam tako glupa? Izmišljaš gomilu gluposti samo zato što zapravo prezireš kućanske poslove.
- Naravno da ih prezirem! Da su baš tako zabavni, sada se ne bismo zbog njih svađali, zar ne? Čišćenje mi se nimalo ne sviđa, kao što se ne sviđa ni većini drugih ljudi, no ipak ponekad očistim zato što mislim da je pošteno da svatko preuzme dio tih neugodnih obaveza. No, ono što ne smatram poštenim jest to da kritiziraš svaku stvar koju učinim i način na koji to radim. Ne možeš tražiti od nekoga pomoć i onda prigovarati za svaku sitnicu.
- To je sve plod tvoje mašte! Nijedna žena na svijetu ne bi bila tako luda da odbije pomoć supruga.
- Gita, ne kažem da si ti luda, nego da sama sebi skačeš u riječ, a da toga nisi ni svjesna. A ja sam sit toga da me se stalno optužuje za ono što nisam kriv. Dakle, odluči se što zapravo želiš i obavijesti me o svojoj odluci kad se vratim. Ako se odlučim vratiti.
Rekavši to, uzeo je jaknu i odmarširao iz stana, a ja sam ostala sama i još bjesnija nego prije. Jako se vara ako misli da ću se pokajati zbog svojih prigovora i optužbi! Bilo je očito da je zauzeo stav da je napad najbolja obrana. Odlučila sam nazvati sestru i izjadati joj se, uvjerena da će me ona dobro razumjeti.
- Zdravo Robert, ovdje Gita – rekla sam kad se moj šogor javio na telefon. – Htjela bih razgovarati s Marijom, možeš li mi je dati?
- Vani je s prijateljicama. Danas ja čuvam bebu.
- Jako si ljubazan što joj dopuštaš da izađe – odgovorila sam drsko.
- Kakav sarkazam! – rekao je nasmijavši se. – Hajde, da čujem, izbaci iz sebe ono što te muči. U čemu je problem?
- Problem je u tome što ste i ti i Marko sebični! – povikala sam. – Savršeno ste u stanju brinuti o svemu u kući, no kad smo u kući mi žene, ne udostojite se maknuti ni malim prstom.
- U pravu si, Gita – složio se Robert. – A objasnit ću ti i zašto je tako: ti i Marija niste u stanju prihvatiti muškarca koji obavlja kućanske poslove. Ili, točnije, prihvaćate ga na riječima, no duboko u sebi smatrate da čišćenje i kuhanje umanjuju muškost.
- Ma, daj, molim te! – pobunila sam se. - Zar ste ti i Marko možda dogovorili taktiku protiv nas?
- Znaš i sama da nije tako. Nemoj zaboraviti da smo odrasli u istoj ulici. Ja dobro poznajem tvoju obitelj i znam da se tvoj otac ponašao poput sultana, a suprugu i vas, čim ste malo porasle, tretirao je kao služavke. Vi ne odobravate takvo njegovo ponašanje i zbog toga ste obje bile jako ljute na njega, no istodobno ste se divile njegovoj snazi i moći. I tako ste, s vremenom, poistovjetile s njim lik „pravog“ muškarca.
- To su gluposti! Ne znam kako si došao do takve teorije.
- Samo zdravim razumom i logikom – mirno je rekao. Znam kako se osjeća tvoj suprug jer se isto dogodilo i meni. Jedne večeri, tek što smo se vjenčali, Marija me vidjela kako perem suđe i odjednom me tako prezrivo pogledala da se kućanskih poslova primam samo kad nje nema kod kuće.
Nakon tog razgovora imala sam o čemu razmišljati. Činjenica da su dva inteligentna muškarca, kao što su to Robert i moj suprug, došli do istog zaključka, natjeralo me da malo promislim.
Prisjetila sam se svog djetinjstva i mladosti i očevog ponašanja u kući. Što sam više razmišljala o tome, to sam više uviđala da Robertova teza ima podlogu. Očito je da sam još od djetinjstva vukla predrasudu koje nisam bila ni svjesna.
Unatoč svim mojim izjavama o ravnopravnosti spolova, dio mene je i dalje smatrao da pravi muškarac ne kuha, ne pere i ne čisti. Ima li još vremena da to popravim i spasim svoj brak?
Kad se Marko nakon sat vremena vratio kući, već sam dovoljno razumno razmislila o svemu da sam se mogla smireno suočiti s njim.
- Možeš li na trenutak sjesti, Marko, htjela bih razgovarati s tobom – rekla sam.
- Zašto? – zagunđao je. – Ja govorim, ti govoriš, ali problem je u tome što niti jedno od nas ne sluša onog drugog. Iskreno, ne vidim puno nade za nas.
Kad sam čula te riječi, srce mi je gotovo stalo. No, nisam dopustila da me obuzme panika, nego sam duboko udahnula nastojeći zadržati mir.
- I ja sam mislila isto što i ti, ali sam promijenila mišljenje. Shvatila sam da si u pravu kad kažeš da ja ne znam što želim od muškarca, niti da mi je jasno koja je uloga žene, a koja muškarca.
- Želiš li reći da se slažeš sa mnom? – pitao je razrogačivši zapanjeno oči. – Otkad to?
- Što kažeš na to da skuham čaj pa da u miru porazgovaramo o tome?
Razgovarali smo gotovo cijelu noć, priznali jedno drugome kakva su bila naša očekivanja i zbog čega smo postali ogorčeni. Objasnila sam mu da mi je Robert otvorio oči i pričala mu o svom ocu, a moja je iskrenost i njega navela da bude iskren do kraja.
- Mislim da sam dijelom i ja kriv – priznao je. – Svaki muškarac sanja o tome da ga se tetoši kao dijete, iako je svjestan da to nije pošteno. Ravnopravna veza trebala bi se temeljiti na suradnji. Dok smo bili zaručeni, tetošio sam te svaki dan, a nakon što smo se vjenčali, upao sam u zamku rutine.
- Možda sam ja previše tražila – priznala sam. – Bilo je lijepo biti tako mažena, ali specijaliteti i delikatese su za posebne prigode i ne mogu zahtijevati od tebe da ih pripremaš po mojim telefonskim naredbama. Ponekad, kad netko od nas kasno dođe s posla ili kad je umoran, možemo se zadovoljiti i s večerom iz fast fooda ili iz zamrzivača.
Nakon tog razgovora pokušali smo sklopiti dogovor tako da pravedno raspodijelimo kućanske obaveze. I, iako sam imala najbolje namjere, moram priznati da nije bilo nimalo lako osloboditi se predrasuda i navika. Ipak, s vremenom su stvari počele funkcionirati.
Čak štoviše, situacija se tako popravila i postali smo tako uigran tim da smo počeli razmišljati i o tome da proširimo obitelj. Svjesni smo da će u tom slučaju biti puno više obaveza, no mislim da smo sada spremni suočiti se s njima i jedva čekam da ostanem trudna. Sigurna sam da će Marko biti divan otac, kao što je divan suprug.
Činjenica da mi pomaže u kućanskim poslovima čini ga samo još vrednijim i nimalo ne umanjuje njegovu muževnost. Bilo da ima na sebi odijelo ili da je opasan pregačom, on je i dalje za mene najdivniji muškarac na svijetu.