Doktor kaže da se moj PCOS pogoršava - objašnjavala sam Borni - i da odmah moram početi ozbiljno razmišljati o tome.
PCOS je engleska kratica za sindrom policističnih jajnika. Ni kao kratica, ni kao puni naziv ne zvuči naročito opasno, ali u praksi znači kako su mi izgledi da ikad postanem majka vrlo mali, a sad sam doznala i da će ubrzo postati ravni nuli.
- Zbilja gadno, dušo - odgovorio je moj dečko, pomno prateći nogometnu utakmicu na televiziji.
- Borna, slušaš li ti mene uopće?
Razdraženo me pogledao.
- Jasno da te slušam. Doktor je rekao da ti se sindrom pogoršava.
Uvijek je govorio samo "sindrom" - kao da nije riječ o pravom medicinskom problemu, nego o nečem što postoji samo u mojoj glavi.
- Da, ali to nije sve. Imam pred sobom još samo nekoliko godina da zatrudnim. Tek su mi dvadeset i četiri, ali vrijeme mi već istječe.
Borna je prevrnuo očima.
- Joj, zar opet? Moramo se oženiti i dobiti dijete sad ili nikad. Znaš, doktori nisu uvijek u pravu.
- A ako jesu u pravu? Ako za nekoliko godina izgubim svaku priliku da dobijem dijete?
- Daj da o tome raspravljamo kad se taj problem pojavi.
- Borna, problem je već tu. Skupa smo već šest godina, posljednjih nekoliko mjeseci živimo zajedno. Što još imamo čekati?
- Nisam spreman za to, Lidija.
- A kad misliš biti spreman? Koliko bih ja još trebala čekati da mi napraviš dijete?
- Dijete ti mogu napraviti odmah, ali oženit ću se kad ja to budem htio.
- Sad me još i vrijeđaš. Da mi je stalo samo do djeteta, mogla bih ga imati s bilo kim.
- Ma ne bi valjda - opet je prevrnuo očima. - Ne razumijem u čemu je problem. Toliko ljudi najprije napravi djecu pa se tek onda vjenčaju.
- E, pa ja nisam takva. Hoću da sve bude kako treba. Hoću se udati za čovjeka kojeg volim i koji mene voli, a da dijete bude plod te ljubavi.
- Krasno zvuči. Javi mi se opet za dvije-tri godine.
Nasmijao se kao da je rekao nešto jako duhovito.
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Borna i ja vodili smo ovakvu raspravu barem jednom tjedno u posljednje tri godine: on se nije želio osjećati "vezanim" - a ja nisam znala koliko još mogu čekati.
- Borna, ovo je ozbiljno. Pa valjda si nakon šest godina siguran?
- Siguran sam u tebe i sebe - rekao je - ali nisam siguran u brak kao takav. Zašto se uopće ženiti ako znaš da neće potrajati?
- Znam statistiku, Borna, ali polovica brakova ipak opstane. Zašto unaprijed pretpostavljaš da ćemo mi biti u onoj drugoj polovici?
Uzdahnuo je.
- Pogledaj moje roditelje. Pogledaj svoje. Zašto misliš da će s nama biti drukčije?
- Možda zato što se volimo?
No, sad sam već i ja počinjala sumnjati u to.
- I stalno se svađamo.
- Svađamo se zato što se ti ne želiš oženiti. Kad bismo se vjenčali, više ne bi bilo razloga za svađu.
- Već bi se nešto našlo - novac, djetetov odgoj, moji izlasci s dečkima. Već bi ti našla nešto zbog čega bi mi prigovarala.
- Borna, ovo je smiješno. Skupa smo već šest godina, već si trebao početi pomišljati na brak sa mnom.
- Žao mi je, ali ne. Barem ne još neko vrijeme... Ali ona ponuda da ti napravim dijete još uvijek stoji.
- Neću imati dijete s čovjekom koji se sa mnom ne želi vjenčati.
- Samo sam ti htio pomoći. Ako sad zatrudniš, nećeš se više morati brinuti da će ti život upropastiti glupi jajnici.
Zapanjila me ta bezdušnost: on moj ozbiljan medicinski problem pretvara u protuargument.
- Mislim da se ne trebam brinuti o tome tko će mi ili što upropastiti život. Upravo si to ti učinio! - okrenula sam se i istrčala iz stana, a suze su mi se slijevale niz lice.
Sjela sam u auto i zaplakala, uvjerena da će Borna doći za mnom i moliti me da se vratim. Onda ćemo porazgovarati i jednom zauvijek riješiti ovaj problem. No, ubrzo su me spopale sumnje.
Zašto ja njega preklinjem da se mnome oženi? Istina, očajnički želim dijete, ali ne ovako, ne s nekim tko stvarno ne želi biti sa mnom. Ipak, volim Bornu i već smo šest godina zajedno.
Razmišljajući tako shvatila sam da se u mom životu, koliko god to bilo bolno, nešto mora promijeniti. Ako je liječnik u pravu i imam pred sobom samo nekoliko godina da začnem, zašto da gubim dragocjeno vrijeme s nekim poput Borne, nekim tko se nije u stanju smiriti u braku? Moram poći dalje i naći nekoga tko želi isto što i ja.
Upalila sam auto. Poslije ću se vratiti po svoje stvari, sada mi samo treba malo vremena za razmišljanje pa sam odlučila otići mami. Nasmiješila sam se kad sam pred maminom kućom vidjela bratov auto: Luka je dvije godine stariji od mene i uvijek me je u stanju oraspoložiti.
Provjerila sam šminku u malom zrcalu i prikrila tragove maloprijašnjih suza. Nisam htjela odgovarati ni na kakva pitanja u vezi s Bornom. Samo sam htjela malo biti sa svojom obitelji.
Ušla sam u stan i najprije ugledala brata. Pritrčala sam mu i s leđa ga zagrlila. Okrenuo se, a na licu mu se jasno ocrtalo iznenađenje što me vidi.
- Hej, sekice! A mi se baš spremamo k tebi. Ivana i ja imamo lijepe vijesti.
Pogled mi je pao na Ivanu, Lukinu dugogodišnju djevojku, a posebno na malenu, ali vidljivu izbočinu na njezinu trbuhu.
- Ajmeeee! - vrisnula sam. - Čestitam! Ovo je nevjerojatno!
Iako sam osjećala iskrenu sreću zbog brata i njegove djevojke, osjećala sam i ubod zavisti što će njih dvoje dobiti dijete, a ja ga možda nikad neću imati.
Ivani su oči blistale od suza.
- Termin mi je u svibnju.
Još sam uvijek bila zapanjena, ali i istinski sretna zbog njih oboje. Čvrsto sam zagrlila Ivanu.
- Vjenčat ćemo se sljedeći mjesec - rekla mi je. - Hoćeš li mi biti kuma?
- Vjenčat ćete se? Au, ovo je iznenađenje.
Moj se brat oduvijek zaklinjao da se nikad neće skrasiti samo s jednom djevojkom.
- Bit ću sretna da ti budem kuma, Ivana. Hvala ti što si me pitala.
Ostala sam neko vrijeme s mamom, Lukom i Ivanom. No, dok smo razgovarali o planovima za svadbu, meni se po glavi počela motati paklena zamisao.
Nakon nekoliko sati vratila sam se u Bornin i moj stan s potpuno novim pogledom na našu situaciju.
Najprije sam brzo otišla u spavaću sobu. Putem kući zaustavila sam se u trgovačkom centru pa sam stvarčice koje sam tamo kupila htjela pospremiti prije nego što ih Borna vidi. Sakrila sam ih u ladicu i otišla u kuhinju.
Borna se činio iznenađenim što me vidi.
- Bok, dušo! Vratila si se. Jesi li gladna?
Podigla sam obrve. Odjednom je bio jako sladak. Valjda je, baš kao i ja, htio da zaboravimo posljednju svađu.
- Nisam, jela sam kod mame. Tamo sam srela Luku i Ivanu. Nikad nećeš pogoditi što je novo: Ivana je trudna i njih dvoje se spremaju vjenčati!
- Super! Bilo im je i vrijeme. Već su sto godina zajedno.
- Borna, zajedno su jednako dugo kao i ti i ja.
- Da, ali Luka je dvije godine stariji od mene. To ipak nije isto - obrambeno je rekao Borna.
Uzdahnula sam. Nisam htjela opet započinjati svađu pa sam promijenila temu:
- Ivana me zamolila da joj budem kuma.
Borna se nasmiješio.
- To će ti sigurno biti drago. Znam koliko ste ti i brat bliski.
Raspričala sam se o planovima za svadbu. Poslije smo gledali film zagrljeni na kauču. Sve je išlo točno po planu.
Za spavanje sam odjenula seksi spavaćicu od crne čipke koju sam kupila tog poslijepodneva. Stajala je dvostruko više od bilo kojeg odjevnog predmeta koji sam imala, ali kad sam se pogledala u zrcalu, bila sam sigurna da će vrijediti svaki novčić koji sam za nju dala.
Kad sam izašla iz kupaonice, čula sam Bornin uzdah.
- Ajme, majko! Odakle ti to?
Zavodljivo sam mu se osmjehnula.
- Ma, jučer sam je kupila. Nadala sam se da će ti se svidjeti.
- Daj da ja to malo bolje pogledam - glasio je njegov uzbuđeni odgovor.
Sutradan ujutro Borna mi je donio doručak u krevet. No, dobro, kavu i tost namazan maslacem. Ali za njega je i to bila velika stvar.
- Što to znači? - pitala sam.
- Ti si kupila spavaćicu da se ispričaš zbog svađe pa sam mislio da bih i ja mogao učiniti nešto lijepo za tebe. Na žalost, tvoja je ideja ispala puno bolja od moje.
- A i zabavnija - promrmljala sam, odložila pladanj s doručkom u stranu i pružila ruku prema Borni.
Veći dio dana proveli smo u krevetu. Znala sam da je Borna iznenađen. Od cure koja cmizdri u samo nekoliko sati pretvorila sam se u poduzetnu seksi mačkicu. Ako ga je ta promjena i zbunila, nije se žalio.
- Hej - rekao je jednom prilikom. - Ovako nam nije bilo ni u početku.
Nasmiješila sam se.
- Već sam i zaboravila kako nam je znalo biti lijepo.
- Pa, srce, hajde da te još malo podsjetim - rekao je i uhvatio me oko struka.
I tako se nastavilo tjednima. Nikada nisam osjetila veću bliskost s Bornom ili veću ljubav prema njemu. U krevetu nam je bilo nevjerojatno i nismo se mogli zasititi jedno drugoga. Stidim se reći, ali znali smo ponekad i zakasniti na posao, a jednom smo čak javili da smo bolesni i cijeli dan ostali u krevetu. Ali nije bila riječ samo o tjelesnoj privlačnosti. Više smo i razgovarali te se manje svađali.
Jednoga od tih dana Borna se nagnuo i pogledao me ravno u oči.
- Znaš, Lidija, zbilja te volim. Uvijek sam te volio, ali u posljednje vrijeme si nekako drukčija. Kao da si odlučila uživati u sadašnjosti i prestati brinuti o svemu lošem što bi se u budućnosti moglo dogoditi.
- Mislim da je i s tobom tako, Borna.
Kimnuo je zamišljeno.
- Možda si u pravu. Svejedno, ovako nam je puno ljepše.
- I ja mislim - promrmljala sam ljubeći ga.
Nekoliko dana poslije toga probudila me mučnina. Iako sam se osjećala užasno, u sebi sam se smješkala. Činilo se da se moj plan i dalje uspješno odvija. Putem kući svratila sam u ljekarnu. Zaključala sam se u kupaonicu i nakon nekoliko minuta u prozorčiću testa za trudnoću pokazale su se dvije crtice.
- Uspjelo je! - uzviknula sam likujući.
Počela sam planirati kako ću to reći Borni. Morala sam to učiniti na pravi način.
Nazvala sam Ivanu, Lukinu djevojku, i sve joj objasnila.
- Znači, namjeravaš Bornu uhvatiti u klopku i natjerati ga na brak zbog djeteta?
- Klopka je tako ružna riječ - rekla sam. - Samo sam Bornu malo pogurnula u pravom smjeru. Uostalom, to si i ti napravila s Lukom.
Ivana se zaprepastila.
- Ni slučajno. Nama se trudnoća omaknula. Kad sam mu rekla da sam trudna, uvjeravala sam ga da se među nama ništa neće promijeniti osim ako on ne poželi drukčije. Rekla sam mu da nema prema meni nikakve obveze i bila sam šokirana kad me zaprosio. Ali to je bila njegova i samo njegova odluka.
Nikad nisam bila ponosnija na vlastitog brata. Sam od sebe, odabrao je učiniti ono što je ispravno, bez Ivanine prisile. No, uplašila sam se za sebe. Kad sam smišljala ovaj plan, nikad mi nije palo na pamet da bih na kraju ovo dijete mogla podizati i bez Borne. Namjeravala sam trudnoću iskoristiti da Bornu natjeram u bračnu kopku, ali što ako se sama uhvatim u nju?
Mogla bih nastaviti kao i dosad i praviti se da se sve dogodilo slučajno, stisnuti palce i nadati se da će Borna postupiti onako kako bih ja željela. No, do kraja života pitala bih se je li se Borna oženio mnome samo iz osjećaja dužnosti.
Pa što? Imala bih napokon i Bornu i dijete. Kakve veze ima na koji sam ih način dobila?
No, duboko u sebi sam znala da je to važno. Odlučila sam biti iskrena s Bornom. Reći mu istinu, reći mu da sam namjerno ostala trudna i da je sad slobodan odabrati. Može ostati ili može otići, ne mora ostati u klopci koju sam mu namjestila.
Tješila sam se misleći na bebu koju nosim u sebi. Što god Borna odluči, meni će ostati dijete koje ću voljeti. Možda zbog zdravstvenih problema neću imati druge djece, ali ću imati barem ovo. Čak ako me Borna i ostavi, dijete to neće učiniti.
Sjetila sam se vlastitih riječi: "Da mi je stalo samo do djeteta, mogla bih ga napraviti s bilo kim." Je li Borna to postao za mene? Bilo tko?
Ne, odmahnula sam glavom. Volim Bornu, možda čak i više od djeteta koje nosim. Ako od mene zatraži da biram, što ću učiniti? Srce mi se kidalo, tek mi je sada postalo jasno što sam učinila. Što god da se dogodi, netko koga volim bit će povrijeđen. Zašto li sam uopće ovako postupila?
Kad je Borna stigao kući s posla, rekla sam mu da moram s njim o nečem važnom razgovarati.
Čvrsto me zagrlio i rekao:
- I ja sam htio razgovarati s tobom. Najbolje da se lijepo odjeneš pa da odemo na večeru. Razgovarati možemo i u restoranu.
- Radije bih s tobom razgovarala kod kuće nego u restoranu.
- Onda ćemo razgovarati kad se vratimo kući jer sam već rezervirao stol. Hajde se odjeni.
- Ali...
- Nemoj sad opet. Hajde se obuci - navaljivao je.
Dvadeset minuta kasnije bili smo na putu prema jednom od najcjenjenijih restorana u gradu. Borna se doimao čudno, gotovo kao da je uzrujan, a ja sam bila tako uplašena da sam jedva mogla disati. Pokušavala sam se smiriti jer sam znala da je stres loš za bebu.
Kad smo stigli pred restoran, Borna se okrenuo prema meni i rekao:
- Volim te, Lidija. Što god se večeras dogodilo, znaj da te volim.
Ukočila sam se. Borna je nekako doznao da sam trudna pa je odlučio sa mnom prekinuti u restoranu. Svi kažu da je to najbolje obaviti na javnom mjestu kako bi se izbjegle ružne scene. Bez obzira na sve, znala sam da drugo i ne zaslužujem nakon svega što sam učinila.
- Lidija? Dušo, jesi li dobro? Blijeda si kao smrt - Borna me zabrinuto gledao.
Zatreptala sam da otjeram suze. Molim te, nemoj mi večeras slomiti srce, preklinjala sam ga u sebi. Nekako ćemo već sve srediti.
- Dobro sam - rekla sam naglas. - Idemo unutra.
Borna me uzeo za ruku i poveo u stražnji dio restorana. Tamo su za golemim stolom sjedili moja majka, Luka i Ivana, a uz njih Bornina majka i očuh.
- Što svi vi radite ovdje? - zapitala sam, sada ozbiljno zbunjena. Borna valjda ne bi raskinuo sa mnom pred mojom mamom?
- Pojma nemamo - odgovorila mi je mama. - Borna nas je sve pozvao.
- Onda, zašto smo ovdje, dušo? - pitala je Bornina majka.
- Pa, zapravo sam to planirao za malo kasnije, ali budući da ste svi navalili... - Borna se okrenuo prema meni i stidljivo se osmjehnuo. - Lidija, sve sam ih pozvao da vide nešto što sam trebao davno učiniti.
Srce mi je udaralo kao ludo. Izvukla sam stolac i sjela. Razmišljala sam da li da naslonim glavu na koljena kad je Borna gurnuo ruku u džep. Osjetila sam da klizim sa stolca, a onda se oko mene sve zacrnjelo.
Probudila sam se u vozilu hitne pomoći. Borna je bio uz mene, držao me za ruku i izgledao silno zabrinut. Oko ruke mi je bila omotana manšeta tlakomjera, a u nosu cijev za kisik.
- Hej, Lidija, dobro došla natrag - rekao je tiho. - Je li ti bolje?
Osjećala sam se slabo i zbunjeno.
- Što se dogodilo? - pitala sam.
- Onesvijestila si se. Mislili smo da ćeš brzo doći k sebi, ali je Ivana inzistirala da zovemo hitnu. Čudno, ali zbilja je navaljivala. Žao mi je što nam je ova važna večer propala, ali se Ivanu jednostavno nije moglo uvjeriti.
- Po čemu je ova večer trebala biti važna?
- Šašavice, zar zbilja nisi shvatila? Baš sam te se spremao zaprositi, a ti si se onesvijestila.
Suze su mi navrle na oči.
- Oh, Borna, ali ne moraš to učiniti.
- Kako to misliš, ne moram? Vjerovao sam da je to ono što si oduvijek htjela od mene. Tek sam nedavno shvatio da i ja to želim. Oprosti što mi je trebalo toliko dugo da se opametim.
- Ne, ja tebe moram moliti za oproštenje, Borna. Ne znaš sve. Napravila sam nešto užasno i znam da se nećeš htjeti sa mnom oženiti kad ti sve kažem - plakala sam toliko jako da sam jedva mogla govoriti.
Bolničar koji je pratio moje stanje rekao je:
- Gospođice, morate se smiriti. Krvni tlak vam raste, a to nije dobro za bebu.
- Otkud znate? - zamucala sam.
U isti tren oglasio se Borna:
- Bebu? Je li to ona užasna tajna za koju ne znam?
Bolničar je odgovorio:
- Vaša nam je šogorica rekla za trudnoću. Obično ljude ne vodimo u bolnicu zbog nesvjestice, ali je ona zbog vašeg stanja inzistirala da to učinimo.
Borna je upitao:
- Lidija, zbilja misliš da bih se ja naljutio što si u drugom stanju?
Kimnula sam u suzama.
- I sigurno to već nisi znao?
- Ne, jasno da nisam. Zašto misliš da jesam?
- Zašto si me onda htio zaprositi?
Borna je zinuo od čuda.
- Zašto? Zašto? Zato što si prekrasna osoba, a ja glupan to nisam prije shvatio, eto zašto. Bio sam blesav, Lidija. Želim da se vjenčamo i to nema nikakve veze s trudnoćom.
Cijelo sam vrijeme jecala. Bolničar se najprije htio umiješati, a onda je samo slegnuo ramenima. Valjda je mislio da više nisam u opasnosti.
- Borna, ne znaš sve. Namjerno sam ostala u drugom stanju - priznala sam. - Sav onaj seks, crna spavaćica, sve je to bio dio plana da te natjeram na brak.
Nikad se u životu nisam jače stidjela.
Borna je kimnuo.
- Shvaćam. Napravila si ono što si mislila da moraš. Mislila si da će mi beba pomoći da odrastem. Nisam sretan što si mi to napravila iza leđa, ali za to nisi kriva samo ti.
Zadivila me Bornina velikodušnost. Čak je bio spreman prihvatiti dio krivnje.
- Lidija, bez obzira na sve, jedino što znam je da želim zauvijek ostati s tobom. Hoćeš li se udati za mene? - zaprosio me u vozilu hitne pomoći.
Kimnula sam jer nisam mogla govoriti. Borna mi je baš stavljao zaručnički dijamantni prsten kad je bolničar najavio da smo stigli u bolnicu.
- Mislite da ste dobro ili da ipak idemo unutra? - blago je upitao.
- Možemo li otići na ginekologiju? - upitao je Borna. - Volio bih čuti srce svoga djeteta.
Na oči su mi navrle suze. Nisam mogla vjerovati u svoju sreću. Gledala sam prsten na svojem prstu i znala da je Borna svaku riječ mislio ozbiljno.
Od ove neobične prosidbe koja je završila odlaskom u bolnicu prošlo je već osam godina. Nedavno sam se morala podvrgnuti operaciji maternice jer mi se stanje jajnika jako pogoršalo. No, Borna i ja blagoslovljeni smo s dva sina i kćeri pa ih često zovem "moja mala čuda", a Borna kaže da sam ja čudotvorka.