Prevalio sam četrdesetu i sve sam češće bio nezadovoljan. Pola je života za mnom, i to budem li imao sreće i zdravlja. Uz suprugu Ljerku, koja je divna osoba, i sina Roberta, koji je pametan mladić i siguran sam da će uspjeti u životu, bilo je u proteklim godinama mnogo sretnih trenutaka. Ali ono što je bilo preda mnom nije me ispunjavalo optimizmom. Nekad smo pristojno zarađivali i lagodno živjeli, ali posljednjih godina novčana je slavina prilično presahnula.
Nisam mislio da ću ikad doći u takvu situaciju i to me mučilo i opterećivalo. Više nikad neću kupiti novi automobil, više nikad neću na neko egzotično putovanje, više nikada neću bez razmišljanja ulaziti u restorane… Možda zvuči isprazno i obijesno, ali to je ono što me u proteklih petnaestak godina veselilo. Sada mi se činilo da je taj stil života za mene zauvijek prošlost.
Znam da mnogi jedva vežu kraj s krajem i da je naša obitelj u boljoj financijskoj situaciji od većine drugih, ali to mi je slaba utjeha.
Nisam se mogao pomiriti s novim okolnostima pa sam bio sve nezadovoljniji, kadšto na samom rubu depresije. A dodatno je situaciju otežavalo to što sam, zbog svog nezadovoljstva, počeo gubiti pravi kontakt sa suprugom. Ona nije imala previše razumijevanja za moje žalopojke.
- Dobro, mogu razumjeti da si nezadovoljan jer nemamo novca kao nekad. Ali, to se već sutra može promijeniti - govorila mi je.
- Da? A kako, molim te? Firmi u kojoj radim prijeti ključ u bravu, vjerojatno ću uskoro završiti na burzi, a tvoja plaća, nemoj se ljutiti, zaista nije osobita. Gdje vidiš izlaz?
- Već će se nešto dogoditi, vidjet ćeš – bila je optimistična.
Ljerka je ljubav mog života i predbacivao sam samome sebi što joj nisam mogao pružiti ono što je, držao sam, zasluživala. Upoznali smo se u kazalištu. Predstava je taman počela kada je ušla u moj red i sjela na stolac pokraj mene. Još dok se probijala, ispričavajući se ljudima koji su se morali dizati, uočio sam koliko je lijepa. Znao sam da će sjesti do mene, to je bilo jedino slobodno mjesto u gledalištu jer je kazalište bilo rasprodano. Morala je proći i pokraj mene. Dignuo sam se i propustio je. Ovlaš mi se nasmiješila i sjela na svoje mjesto. Za vrijeme stanke između dva čina žurno je izašla vadeći mobitel iz torbice. Netko ju je nazvao. Zatekao sam je pred šankom, pokušala je u onoj gužvi doći do kave.
- Mogu li vam ja donijeti piće? - upitao sam je.
- Hvala na susretljivosti. Kavu sa šlagom - opet se osmjehnula.
Kad mi je htjela platiti, odmahnuo sam rukom.
- Pustite to. Drugi put ste vi na redu - odbio sam njezin pokušaj da plati svoju kavu.
Tada smo se i formalno upoznali. I sasvim ugodno čavrljali dok se nije oglasilo zvono i pozvalo nas na drugi čin.
- Trebala sam doći s prijateljem, ali smo se danas porječkali. Znate kako je to. Uostalom, njemu i nije do kazališta. Kao ni do mnogo čega drugog, zapravo - objasnila je, iako je ja ništa nisam pitao.
Vjerojatno ju je on i nazvao na mobitel. Zivkati nekoga za koga znaš da je u kazalištu baš i nije osobito uljudno, pomislio sam. Prvi smo se put vidjeli, ali bilo mi je ugodno. Kao da je nešto strujalo među nama. U razdoblju samoće kroz koje sam prolazio, biti s nekim, pa makar i sasvim slučajno i zasigurno prolazno, donosilo mi je nekakvo samopouzdanje. Nekoliko su nam se puta susreli pogledi, dva-tri puta smo se i ovlaš dodirnuli.
Nisam vjerovao da će mi se neka osoba dopasti na prvi pogled, ali ona me zaista izbacila iz kolosijeka. Više sam osjećao nju pokraj sebe nego što sam pratio zbivanja na pozornici. Zapravo se na dramu i nisam uspijevao koncentrirati, misli su mi neprestano letjele k njoj. Smijem li je poslije kazališta pozvati na piće? Ta mi se misao počela motati glavom. Jedva sam čekao kraj predstave.
Kad smo uzimali kapute iz garderobe, odlučio sam preuzeti inicijativu. Što sam mogao izgubiti? Ako me odbije, neće mi to biti ni prvi, a ni posljednji put.
- Jeste li možda za još jedno piće? - upitao sam dok sam joj pomagao odjenuti kaput.
- Pa, zapravo sam vam dužna - rekla je poslije trenutka oklijevanja.
- Ali, ne zato, zaboga, nego… - zaustio sam, ali me odmah prekinula.
- Može, vrlo rado. Ali, zaista samo nakratko - pristala je.
Baš i nije bilo kratko. Iako je već bilo kasno, ostali smo dok nas nisu otjerali nestrpljivi konobari koji su se žurili kući. Nikad, ali baš nikada, s nekom osobom koja mi je zapravo bila nepoznata nisam proveo tako ugodne trenutke.
U početku smo pričali o kazalištu, a onda o svemu i svačemu. No, o svom mi partneru više ništa nije rekla. Ali, zato je o njemu puno pričala idući put, za dva dana, kada smo se opet našli. Bojažljivo sam joj rekao da bih je volio ponovno vidjeti, a ona je na to, na moje iznenađenje, pristala bez puno razmišljanja.
- Ne mogu to više podnositi. Bilo je lijepo u početku, ali sada vidim da nismo jedno za drugo. Nedavno mi je čak opalio pljusku. Ne mogu prijeći preko toga. Ali mislim da o tome nas dvoje uopće ne bismo trebali razgovarati. Šteta vremena - samo mi je to rekla o njemu i njihovoj vezi. I nikad više o tome nismo razgovarali.
Prekinuli su definitivno i nas smo dvoje počeli redovito izlaziti.
- Volim te - rekao sam joj jedne večeri kada sam je dovezao kući poslije noćne filmske premijere. Izletjelo mi je, nisam znao kako će reagirati.
- Željko, mislim da i ja tebe volim. Možda je prebrzo, ali tako osjećam - nasmiješila se i usne su nam se stopile u našem prvom pravom poljupcu.
Bio je to zaista čudesni trenutak. Dalje je sve išlo glatko. Već smo iduće večeri spavali zajedno. Obično bi mi trebalo nešto vremena da se opustim s djevojkom, no s Ljerkom je od početka sve išlo sjajno. Poslije godinu dana hodanja sve smo češće pričali i o braku i obitelji. Ipak, nije nam se žurilo, uostalom papir nam nije bio važan, a i za djecu je bilo vremena, bili smo još mladi.
Ali, nije bilo nikakve sumnje da ostatak života oboje želimo provesti zajedno. Kad je napokon našla posao, i na njemu se dobro snašla, odlučio sam stvari dovesti do kraja. Izveo sam cijeli malu predstavu, odveo je na večeru u vrhunski restoran, naručio pjenušac za aperitiv i zaprosio je. Srdačno se nasmijala, njezine su se divne oči zaiskrile, primila me za ruku i rekla da pristaje. Uzeli smo se poslije tri mjeseca. Vjenčanju su prisustvovali samo roditelji i kumovi, ni njoj ni meni nije bilo do velike fešte.
Uskoro nam se rodio sinčić i činilo mi se da našoj sreći nema kraja. Nikakvih posebnih briga nismo imali. A onda je, neočekivano, prije nekoliko godina, sve krenulo nizbrdo. U prvom redu meni, ali time i svima nama. Nisam se mogao osloboditi osjećaja da sam je iznevjerio. Trebao sam obitelji pružiti lagodan život, ali u tome nisam uspio.
Situacija se dodatno pogoršala kada je moja firma otišla na bubanj i našao sam se na zavodu za zapošljavanje. Bijedna pomoć sa zavoda i ne osobito izdašna Ljerkina plaća - nije slutilo na dobro, činilo mi se da smo se zaista našli pri dnu. Kakav sam ja to suprug, kakav otac, kakva glava obitelji, ako im nisam u stanju osigurati pristojan život? Bili su to najteži dani u mom životu. Onda sam jednog prijepodneva, dok sam besciljno lutao gradom, čak i ne u potrazi za poslom, nego ne znajući što ću sa sobom, naletio na školskog kolegu Vladimira. Dugo se nismo vidjeli, obojica smo se obradovali tom susretu, pa smo otišli na piće.
- Ja plaćam - rekao je odmah, kao da je naslutio da u novčaniku imam tek koju kunu.
On mi se činio zadovoljnim, dok je s mog lica lako mogao pročitati da sam nezadovoljan. Ispričao sam mu što mi se dogodilo, na kako sam niske grane pao. Dok sam mu se jadao, slušao me s razumijevanjem. Bilo mi je drago zbog toga jer me u posljednje vrijeme nitko više nije želio ni pažljivo slušati. Čak ni Ljerka.
- Željko, bi li htio zaraditi nešto novca. Onako, honorarno, ne u stalnom radnom odnosu? - upitao me nakon što je saslušao moju jadikovku.
- Bih, naravno. Ali, što znači nešto novca?
- Ovisi u prvom redu o tebi i tvojoj poduzetnosti. Mogao bi zaraditi priličnu svotu budeš li se trudio - povjerljivo se nagnuo prema meni.
- O čemu se radi? - zainteresirao me. A koga, napose u mojoj situaciji, ne bi zainteresirala takva ponuda.
Nekoliko je trenutaka šutio, kao da bira riječi. Napeto sam iščekivao da saznam o čemu se radi. Vlado je bio ozbiljan čovjek, zacijelo mi ne bi predlagao nešto riskantno.
- Već se nekoliko mjeseci bavim jednim prilično unosnim poslom. Shvatio sam da si u novčanom škripcu i vjerujem da bi se, uključiš li se u njega, brzo mogao izvući i doći na zelenu granu.
- Dobro, reci već jednom o čemu se radi - zainteresirao me.
- Riječ je o posve novom načinu poslovanja i trgovanja, koje uzima sve više maha u svijetu.
- Dobro, dobro. Ali, možeš li mi išta podrobnije kazati o tome? - počeo sam pomalo gubiti strpljenje.
- Gledaj, da ti ja sada tu ne objašnjavam naširoko i nadugačko, najbolje je da dođeš na jedno predavanje o tome i sve ćeš doznati iz prve ruke - rekao je nevoljko.
- Pa možeš mi barem nešto natuknuti. Možda to uopće nije posao za mene. Što ću raditi ako se uključim? - inzistirao sam.
- Mislim da bi se sasvim dobro snašao. Predstavnici firme sve će ti lijepo obrazložiti pa onda sam donesi odluku - i dalje se pravio tajanstvenim.
- Ako se radi o nekakvom poduzetništvu, ja nisam sposoban za takav posao, treba li uložiti novac, još manje. Hvala ti na ponudi, ali…
- Ne trebaš puno uložiti, sve će ti se brzo vratiti, a radit ćeš koliko želiš. I zaradit ćeš koliko budeš radio. To ti je sva filozofija.
- Zašto si tako nedorečen?
- Rekli su nam da tehniku posla smiju objašnjavati samo ljudi iz firme i ja se toga držim.
- Dobro, shvatio sam da se radi o trgovini. A što prodaješ? To mi valjda možeš reći.
- U redu, to ću ti otkriti. Ljekovite pripravke, vitamine, minerale, sokove i slično - napokon mi je ipak barem nešto rekao.
Još sam oklijevao, a njemu je očigledno bilo stalo da pristanem na ono što mi je nudio. Zvučalo je previše dobro da bi bilo realno, a opet, zašto bi mi lagao, kakve bi on koristi od toga mogao imati. Vidio je da se lomim u sebi. Onda je na stolić stavio svoju torbu i iz nje izvukao omotnicu.
- Eto, učinit ću iznimku. Samo to nemoj nikome reći. Prije nego što odeš na taj seminar, poslušaj ovu kasetu. Budeš li zainteresiran, javi mi se pa ćemo sve srediti - gurnuo je omotnicu prema meni.
Uzeo sam je. I zbog toga da ga ne uvrijedim jer je iskazao povjerenje prema meni, ali i zato što sam bio znatiželjan. Baš me zanimalo o čemu se radi. Ljerki o tome ništa nisam rekao. Sutradan, kada sam ostao sam kod kuće, preslušao sam kasetu. Nisam bogzna što očekivao, ali već poslije dvije-tri minute zainteresiralo me ono što je govorio glas s vrpce. Ljudi trebaju sami poduzeti nešto žele li se izvući iz neprilika, žele li ostvariti svoje snove. Ne smiju samo sjediti skrštenih ruku i čekati da im nešto padne s neba. Bez truda i angažmana ništa se ne može postići. Zvučalo je sasvim prihvatljivo i razumno, pa i ja sam razmišljao na taj način, iako se tako u posljednje vrijeme nisam ponašao. Aktivirajte svoje sposobnosti, oslobodite svoje mogućnosti, jer ih zacijelo imate, bila je sugestivna poruka s kasete. Rezultat će biti kvalitetniji život, vas i ljudi oko vas. Vjerujete li da ćete uspjeti, onda ćete zasigurno uspjeti, bila je završna poruka.
Dobro, možda mi se zaista pruža prilika koju bih trebao iskoristiti. Uostalom, što mogu izgubiti, uvijek imam pravo odustati. A Vlado mi je tvrdio da se ne upuštam u poseban novčani rizik. Nazvao sam ga sutradan i rekao mu da sam zainteresiran za posao o kojem mi je govorio.
- Znao sam da ćeš shvatiti da je to dobra prilika. Želiš li da te povežem s tim ljudima i rezerviram ti mjesto na idućem seminaru? - nije skrivao zadovoljstvo mojom odlukom.
- A kada će se održati?
- Organiziraju ih nekoliko puta mjesečno. Imam raspored. Reci mi termin koji ti odgovara.
- Pa kad sam se već odlučio, što prije, to bolje.
- Odlično. Može li onda ovoga petka u šest navečer? - spremno mi je predložio.
- Može. A kamo moram doći?
- Ne brini, ja stižem po tebe pa ćemo otići zajedno. Vrijedi?
U dogovoreno vrijeme stigao je sa svojim automobilom pred moj stan. Nije mi rekao kamo idemo. Završili smo u nekom restoranu u okolici u kojem nikada nisam bio. Velika dvorana restorana bila je ispunjena ljudima, jedva smo našli slobodno mjesto. Mislio sam da će skup biti manji, ali takav je posjet ukazivao da se radi o privlačnom poslu. Sjedili smo desetak minuta, kada se za govornicom pojavio naočit mladić.
- Posao koji sada radim promijenio mi je život. Siguran sam da će se to dogoditi i vama. Pažljivo me slušajte i uvjerit ćete se da sam u pravu - djelovao je vrlo sugestivno.
Rekao je da su on i supruga radili za malu plaću, u poduzećima koja nisu bila perspektivna. Zaključili su da nešto moraju promijeniti. Zato su odlučili krenuti u posao kojim se sada bave. Bio je to, pokazat će se, pun pogodak. Iako su se u početku kolebali, bojeći se da možda neće uspjeti. Samopouzdanje i osjećaj da mogu postići ono što žele pomogao im je da ostvare svoje ciljeve. Danas su potpuno situirani, žive lagodno, novčane su brige stvar prošlosti.
Ljudi koji su ga slušali bili su oduševljeni. Zacijelo mora biti nešto u tome, pomislio sam. I meni je djelovao vrlo uvjerljivo. Kad je završio predavanje, ponudio je svima da kupe kasete i brošure o poslu koji nam se nudi.
Iako to nije bio uvjet, kupio sam kasetu i brošuru. Morao sam iz džepa izvaditi dvjestotinjak kuna, a to mi tada nije bio baš mali novac. Ali, bude li zarade kakvu su obećavali, radi se o zaista dobroj investiciji.
Jedva sam čekao preslušati kasetu, ali na njoj nije bilo ništa podrobnije od onoga što sam već čuo. Još uvijek nisam do kraja shvaćao u čemu je tajna uspješnosti tog posla. Zato sam otišao i na drugi seminar, dva tjedna kasnije. Nadao sam se da ću napokon proniknuti u samu bit onoga što bih morao raditi. I što bi mi trebalo donijeti dobru zaradu.
Na tom je seminaru bilo manje ljudi nego na prvom. Za pultom se pojavila zgodna, dotjerana, šarmantna žena. Bez puno okolišanja, počela je objašnjavati što se od nas očekuje.
- Vi koji ste danas došli ovamo očigledno ste zainteresirani za posao. Uvjeravam vas da niste pogriješili. Sada ću vam sve objasniti. Svatko će dobiti svoj broj u našem sustavu. Kao što ste već zacijelo shvatili, naše ćete izuzetno kvalitetne ljekovite proizvode prodavati neposredno zainteresiranim kupcima. To smanjuje troškove, trgovačke marže, što je u interesu i nama i našim kupcima. Dakle, i cijene su osjetno niže. Potrošači će to shvatiti, morate im samo uvjerljivo objasniti u čemu je bit takvog poslovanja.
Educirat ćemo vas i sigurni smo da ćete imati uspjeha. Naravno, vi ste početnici, pa dio prihoda koji ostvarite pripada onome tko vas je doveo ovamo, uveo u posao. Ali, isto tako, i vi ćete dobiti određeni postotak od zarade osoba koje vi uvedete u posao. Sasvim pošteno, zar ne? Osim toga, sve naše proizvode možete po povoljnim cijenama kupiti za sebe i svoju obitelj - bila je vrlo slatkorječiva.
Netko je, kada je završila, upitao kako ćemo doći do proizvoda koje ćemo dalje prodavati. Rekla je da ćemo ih nabaviti, odnosno kupiti, kod njih. Platiti, dakle. A onda dalje prodavati i tako zarađivati. Koliko ćemo uspjeti prodati, ovisi o našoj sposobnosti i moći uvjeravanja potencijalnih kupaca. Najbolje je, napomenula je, te proizvode prodavati znancima koji nam vjeruju. Ili ući u neko poduzeće gdje imamo ljude koji nas poznaju.
- Znate li neku osobu koju možete pridobiti za ovakav način prodaje, nagovorite je da nam se priključi. Imat ćete od toga koristi, napredovat ćete na ljestvici i više zarađivati. No, nemojte joj previše govoriti dok je ne dovedete na ovakav seminar - savjetovala nam je.
Dakle, u tom grmu leži zec. Zato me Vlado tako uporno nagovarao da uđem u posao. Zaradio je na meni. No, dobro, vjerojatno nije ništa loše mislio. I meni je pružio priliku da nešto zaradim. Na kraju predavanja žena nam je ponudila dvije nove kasete i jednu brošuru koje će nam omogućiti da još uspješnije prionemo novom poslu. Svi smo ih kupili. Bilo je to novih dvjestotinjak kuna. Nije mi bilo lako izdvojiti taj novac, ali što sam mogao učiniti? Ne valjda zastati na pola puta. Ako je Vlado uspio, valjda ću i ja.
I tako sam, za početak, kupio ljekovitih pripravaka za dvije tisuće kuna, koje sam posudio, i s puno elana krenuo u njihovu prodaju. Početak nije bio loš.
- Nisam ti do sada o tome govorio, ali našao sam odličan posao - napokon sam priznao Ljerki.
- Zaista? Baš mi je drago. Zašto mi to odmah nisi rekao? Gdje si se zaposlio? - zagrlila me, sva sretna.
- Pa, nisam baš u radnom odnosu, ali izgleda da ću dobro zarađivati - rekao sam joj i objasnio o kakvom se poslu radi.
- Jesi li siguran da je dobro upustiti se u takvo što? - bila je skeptična.
- Mislim da tvoj strah nije opravdan. Ako Vlado dobro zarađuje, ako toliko ljudi dolazi na te seminare i uključuje se u posao, onda to ipak jamči da je sve u redu. Samo se moraš potruditi. Spreman sam za to raditi od jutra do sutra - zagrlio sam je.
- Dobro, ako tako želiš. Samo nemoj dopustiti da te povuku za nos. Ne dolazi se baš tako lako do velikih novaca. Inače bismo svi bili milijunaši - poljubila me nježno.
Obilazio sam prijatelje i znance, uspio ponešto prodati, a s vremenom sam i ja počeo držati seminare za one koji su podlegli mojim uvjeravanjima i bili spremni uključiti se u prodajni lanac. Uz to, i dalje sam pohađao seminare, nadajući se da ću još više naučiti o tom efikasnom sistemu trgovine. Prevelike zarade nije bilo, ali mislio sam da je to normalno na početku. Već sutra će biti bolje. Ali, nije bilo bolje. Neki su, očigledno, dobro zarađivali, ali ja nisam. Vrtio sam se u začaranom krugu. Jedva bih uspio prodati robu koju sam kupio posuđenim novcem. Da bih išao dalje i prodavao novu robu, opet sam morao posuditi. Uz to, mnogo sam trošio i na edukativne seminare, koji su bivali sve skuplji. Vrtio sam se u začaranom krugu, a zaradu, koju su mi obećavali, nisam ostvarivao.
- Ne ide mi baš onako kako si mi najavljivao - rekao sam Vladi kad smo se sreli u gradu. - Je li kod tebe bolje? - dodao sam.
- Iskreno rečeno, ne baš. Krenulo mi je dobro, ali sada sam u poteškoćama - priznao je.
- I kako ćeš dalje?
- Iskreno rečeno, ne znam. Žena se ljuti na mene, misli da sam spiskao previše love, a bez nekog rezultata - bio je dirljivo iskren.
Dao mi je misliti. Nema dvojbe, prenaglio sam se. Nisam imao potpunu kontrolu nad svojim financijama, pa sam odlučio izračunati koliko sam zaradio ili izgubio u tri mjeseca. Brojke sam bacio na papir. Dobro, nije bilo katastrofalno, nisam bio u minusu. Ali ni u plusu koji bi bio vrijedan spomena. Zarađivao sam tristotinjak kuna mjesečno. Velik promet, velik trud, a mala zarada. S tim novcem zaista nisam mogao ostvariti svoje snove. Bilo bi kudikamo bolje da sam vrijeme potrošio na traženje pravog posla.
- Onda, veletrgovče, kako stvari stoje? - zadirkivala me Ljerka.
- Ne baš osobito - morao sam joj priznati.
- Zarađujemo li štogod ili gubimo? - u tonu njezina glasa nije bilo nimalo predbacivanja i to me ohrabrilo.
- Tako, malo iznad nule - priznao sam.
- Pa čemu onda toliki trud? Mučiš se, nema te doma, zapostavljaš mene i dijete, a bez rezultata vrijednog spomena. Ne bi li bilo bolje da se potrudiš naći neki ozbiljniji posao?
- Ako sam već u to ušao, ne znam je li mudro sada odustati - nećkao sam se.
- Je li se netko uistinu time obogatio?
- Mnogi su zaradili lijepe svotice, vjeruj mi.
- Znaš li osobno nekoga od njih?
- Pa, ne baš. Ali, priča se o njima - zacijelo nisam zvučao baš uvjerljivo.
- Ma daj, molim te. Možda se netko i obogatio, ali tebi i meni se to zasigurno neće dogoditi. Bolje je da se posvetiš svojoj obitelji. Meni i sinu. Danas možda ne živimo kako bismo željeli, ali to se brzo može promijeniti. Želim te uza se, imali novca ili ne - nježno me poljubila.
Bila je u pravu. Imam divnu ženu koja me istinski voli, sina koji nam je velika radost, ima li išta dragocjenije od toga. Sada im ne mogu pružiti ono što bih želio, ali već sutra se stvari mogu promijeniti. Moram vjerovati u sebe. Raditi ono što mogu i što znam, ne upuštajući se u poslove kojima nisam dorastao i koji me opterećuju. Na brzu zaradu, koju sam očekivao po Vladimirovoj preporuci, uskoro sam zaboravio. Zapravo, dobro sam se izvukao, mogao sam čak i izgubiti. Ipak, sve mi je to pomoglo da se trgnem. Bit će bolje, siguran sam. Čim nađem novi posao, a realni su izgledi da će se to uskoro dogoditi. A onda ćemo možda nas troje na neko lijepo putovanje.