Sudeći prema gužvi u gradu, i ove su godine Pleterničke devetnice Gospi od suza bilježile iznimnu posjećenost. Te sparne kolovoške večeri, dok sam se zajedno s prijateljicom Marinom i kćerkom Laurom nakon svečanog misnog slavlja probijala do grada, proklinjala sam svoje potpetice zbog kojih su mi nakon cjelovečernjeg stajanja noge doslovce otpadale od bola.
- Možeš li malo normalnije hodati? Upozorila sam te kako te cipele baš i nisu najsretniji izbor za večeras, no nisi me htjela poslušati – Marina je odmah primijetila moju muku.
- Mama, žedna sam. Osim toga, obećala si da ću se voziti na ringišpilu – njezinom zanovijetanju ubrzo se pridružila i moja petogodišnja kći Laura.
- Dobro, dobro. Ovako ćemo, pomozite mi da se nekako dovučem do najbližeg kafića, a ja ću vas zauzvrat počastiti sokom. Kasnije, kad se malo odmorimo, idemo u lunapark – dosjetila sam se spasonosnog rješenja.
Na žalost, naše su želje bile jedno, a stvarnost nešto posve drugo. Pola sata kasnije u pokušaju da napokon pronađemo slobodan stol na terasi nekog od kafića noge su me toliko boljele da sam se još jedva držala na njima. U nekoliko sam navrata došla u napast da se izujem i gradom nastavim hodati bosa, ali me Marina brzo odgovorila od toga.
- Da se nisi usudila sramotiti nas. Ti i tvoje pirlitanje! Trebala si obuti tenisice, a ne te špicoke. Jednog ćeš dana vrat slomiti na njima – rogoborila je u svom stilu, a ja sam znala da time ne misli ništa loše. – Aha, čini se da je ondje slobodan stol. Idemo, brzo! – naglo me uhvatila za ruku i povukla za sobom.
- Koje olakšanje – procijedila sam spuštajući se u naslonjač baš u trenutku kad mi se na mobitelu oglasila dolazna poruka. Bila sam uvjerena kako je u pitanju moj suprug Stjepan koji je silom prilika toga dana radio drugu smjenu te nije mogao s nama. Kako će samo biti ljubomoran što propušta ovakvu zabavu, pomislila sam izvlačeći mobitel.
„Znam gdje ti je muž. A znam i s kim. Samo ti nastavi zatvarati oči pred istinom. Lp, prijatelj“ – zapanjeno sam čitala tekst poruke pristigle s nepoznatog broja. Moj Bože, što je ovo? Pa Stjepan je na poslu. Ili samo želi da ja vjerujem u to – više ni sama nisam bila sigurna čitajući poruku iznova, pa još jednom. Nakon toga pritisnula sam tipku za uspostavu poziva. Nije me pretjerano iznenadilo kad sam shvatila da je dotični broj isključen.
- Sve u redu? – upitala je Marina dok sam i dalje zbunjeno zurila u ekran mobitela.
- Naravno, samo.. – poželjela sam joj reći o čemu je riječ, no predomislila sam se u posljednji tren. Ovo je ionako najvjerojatnije obična glupost. Najbolje da nikome ne pričam o tome, pomislila sam zaklopivši mobitel.
– Znaš, ako si popila sok, mogle bismo krenuti. Čini se da nam je Laura jako nestrpljiva – napomenula je, na što sam žustro ispila ostatak soka i zamišljeno krenula platiti račun.
- Nadam se da ste se vas tri cure dobro zabavile sinoć – rekao je Stjepan narednog jutra ulazeći u kuhinju dok sam nam kuhala kavu. Kao i svakog jutra, krenuo je poljubiti me, no instiktivno sam okrenula glavu.
- Nije bilo loše – neraspoloženo sam mu odgovorila. Priznala ja to ili ne poruka, koja mi je sinoć došla bila je glavni krivac moje neprospavane noći u kojoj sam se samo prevrtala po krevetu. Premda sam oduvijek imala beskrajno povjerenje u svog Stjepana jer se dobro skrbio za našu malu obitelj, crv sumnje nije mi dao mira. I nehotice, počela sam se pitati ne taji li mi možda štogod. Zgodan, mlad, a u firmi u kojoj radi ima puno žena, nikad se ne zna – razmišljala sam nalijevajući nam kavu, pri čemu su mi ruke vidljivo drhtale.
- Dobro si? – upitao je Stjepan i prodorno se zagledao u mene.
- Jesam, samo čini se kako me hvata nekakva viroza – slagala sam prvo što mi je palo na pamet.
- Onda će biti najbolje da danas ostaneš u krevetu. Na žalost, ja moram raditi – rekao je pogladivši me po obrazu.
- Ali kako? Pa danas je subota. I još k tome druga smjena? – podozrivo sam upitala, dok je u meni rasla sve jača sumnja.
- Što se mora, nije ni teško. Trenutno imamo puno posla, a koja kuna više neće nam biti naodmet, zar ne? Budeš li dobra, kad primim plaću možda bih ti mogao kupiti one cipele koje su ti se nedavno toliko svidjele – dodao je uz osmijeh.
Aha, dakle, tu smo! Sada me još pokušava i podmititi. Ma ne kaže se uzalud gdje ima dima ima i vatre. Tko zna gdje se ti povlačiš i s kim?! Sada sam već bila debelo sigurna u istinitost tvrdnji anonimne osobe koja mi je poslala onu vražju uznemirujuću poruku. Ipak, znala sam da prije razgovora sa Stjepanom moram prikupiti konkretnije dokaze o njegovoj nevjeri.
Ostatak dana bila sam potpuno rastresena. Nije me uspio razveseliti čak ni Laurin crtež koji je tog popodneva svojom nevještom ručicom naslikala samo za mene. Misli su mi i dalje bile potpuno zaokupljene Stjepanom i anonimnom porukom.
Vjerujući kako će mi druženje s Marinom malo popraviti raspoloženje, odlučila sam je pozvati na kavu. Baš sam uzimala mobitel u ruke kad se na njemu oglasila dolazna poruka. Ja o vuku, a vuk na… Usta razvučenih u osmijeh nisam stigla niti dovršiti misao kad mi se isti zaledio na licu.
„Upravo sam ti vidio muža. Na poslu?! Kako da ne. Samo ti nastavi vjerovati u bajke. Dok ti čamiš u kući, on se provodi sa svojom crnkom. Njih dvoje su ti već jako dugo u vezi. Stvarno si jadna!“ stajalo je u poruci.
Dok sam drhtavim rukama pokušavala nazvati broj s kojeg je došla, shvatila sam da opet nemam sreće. Bio je isključen. Bože, tko me ovako maltretira i zašto? – pitala sam se dok mi je cijelo tijelo podrhtavalo od šoka. Čak je i moja kći Laura opazila da se ne osjećam dobro.
- Zar si bolesna, mamice? – plačljivo je upitala. Kako ne bi vidjela moje suze, privukla sam je u naručje i rekla joj kako me samo malo boli glava.
Odjednom mi više nije bilo niti do druženja niti do kave. Jedva sam čekala večer da Stjepan napokon dođe s posla i da mu sve saspem u lice. Besramnik! Otkud mu pravo da se uokolo javno povlači sa svojom ljubavnicom dok mu ja doma izigravam sluškinju i odgajam dijete?
- Susjeedaa! – odjednom sam izvana začula kreštavo dozivanje naše prve susjede Kate.
Ako je to uopće i bilo moguće, tlak mi se istog trenutka udvostručio. Generalno nisam imala ništa protiv Kate i unatoč činjenici da kao deklarirana Radio Mileva većini ljudi u selu baš i nije bila najomiljenija, trudila sam se ostati ljubazna i održati dobrosusjedske odnose. Besposlenost i tračanje nikad nisu bili moj stil, ali mojoj desetak godina starijoj susjedi čini se da to nikad nije pretjerano smetalo pa tako ni ovaj put.
- Dobar dan. Je li gotov ručak? Što si dobroga kuhala? – zanimalo ju je već s vrata. Jedva da sam joj uspjela odgovoriti kad je nastavila:
- Oh, pa netko ima novu kuhinju? Nije loše, nije loše. Ma da, već dugo nisam bila kod tebe. A vidim i krečili ste nedavno. Zgodno, samo… Nije da se uplićem ali bilo bi puno bolje da si onaj zid umjesto žuto pofarbala narančasto – nastavila je, a oči su joj zlobno zasjale. Već u idućoj sekundi svojim je rendgenskim pogledom bez imalo ustručavanja zaokružila cijelu prostoriju.
- Susjeda, jeste li možda za kavu? – trudila sam se zadržati hladnokrvnost. Samo mi je još ona trebala, ljutito sam pomislila moleći se u sebi da odbije.
- Već sam ih dosad popila nekoliko ,ali eto, ako ti se baš pije, ti kuhaj – lukavo je odgovorila. – Nego, obojila si i kosu, vidim? Pristaje ti ta tamna boja. Sigurno se i Stjepanu svidjela promjena. Sad kao da ima novu ženu – primijetila je nešto kasnije dok smo sjedile za stolom ispijajući već treću šalicu kave za redom, a oči su joj ponovo čudno zasjale.
Istog trenutka osjetila sam kao da me pogodio grom. Više nema nikakve sumnje. Čini se da čak i Kata zna za Stjepanovu ljubavnicu, u protivnom me ne bi ovako podbadala. Jedino ja nemam pojma ni o čemu, poniženo sam pomislila, a u očima su me zapekle suze.
Sat kasnije, nakon što mi je Kata i protiv volje do u detalje izložila sva seoska zbivanja u protekla dvadeset i četiri sata, napokon joj je palo na pamet otići kući. Nakon što sam Lauru spremila na spavanje, odlučila sam oprati kosu kad mi se ponovo oglasio mobitel. Shvativši da je opet u pitanju poruka s nepoznatog broja, oblio me hladan znoj.
„Što je, ne vjeruješ mi? Stvarno vjeruješ da nedjelje provodi s prijateljima? Haha, naivna si kao Crvenkapica. Ali zato sam ja tu da ti pomognem. Poslat ću ti dokaze da se uvjeriš u to kako te tvoj dragi mužić doista vara, lp, prijatelj“ – stajalo je u poruci. Dok sam se tresla od šoka, srce mi je udaralo kao da namjerava iskočiti iz grudi. Tko god da mi je ovo poslao, činilo se kako je bio dobro upućen u navike Stjepanovog kretanja jer se sve poklapalo. Nedjeljna popodneva često je znao provoditi na kavi s prijateljima u čemu, budući da je bio dobar suprug i otac, nikad nisam vidjela ništa loše. Tek sada mi je bilo jasno koliko sam pogriješila što sam tako slijepo vjerovala svakoj njegovoj riječi.
Moj Bože, tko je ovo? Sve da ovo sa Stjepanom i jest istina, nitko se nema pravo uplitati u naš život i uznemiravati me na ovakav način, pomislila sam pozivajući službu za korisnike. Na žalost, jedino što sam desetak minuta kasnije uspjela doznati bilo je da broj koji sam navela nije prijavljen.
Do Stjepanova dolaska popila sam dva aspirina, no bila sam previše uzrujana da bi mi bili od prave pomoći.
- Hej, mislio sam da spavaš – započeo je moj suprug te večeri ulazeći u dnevnu sobu gdje sam potpuno rezignirano buljila u ugašen televizijski ekran. Nije mi promaklo da je pritom bio jako blijed. Kako se čini, ljubavnica te prilično iscrpila, pomislila sam dok je u meni sve ključalo od bijesa. Premda bih mu najradije istog trenutka sve sasula u lice, odlučila sam pričekati još koju poruku. Željela sam biti potpuno sigurna u to da me Stjepan vara i tek onda donijeti odluku.
Narednih dana doslovce sam prestala živjeti. Živci su mi bili na rubu. Trzala sam se na svaku novu poruku, na svaki poziv, no unatoč tome nepoznati pošiljatelj se više nije javljao. Stjepan je očito opazio moju uzrujanost jer je tih dana i on postao nekako tih i zamišljen. Njegovo ponašanje pripisivala sam činjenici da je zaljubljen u drugu ženu, ali da mi nema hrabrosti to i priznati.
Kako je vrijeme odmicalo, život mi se stao vraćati u kolotečinu. Prošao je tjedan, a zatim i drugi. Već sam se iznova počela uvjeravati kako su poruke koje sam primila zacijelo bile samo nečija neslana šala, kad mi je jedne nedjelje, dok je Stjepan bio s Larom na igralištu, stigla nova.
„Dragi ti je danas kod kuće, zar ne? Pa naravno kad mu je ljubavnica ovaj vikend na moru. Prošlu nedjelju su bili zajedno i da znaš, draga moja, njih dvoje ti izgledaju poput pravih zaljubljenih golupčića. Zašto mu to dopuštaš? Stvarno si jadna“ – pisalo je u poruci od koje mi se ponovo uzlupalo srce.
Čitavo tijelo mi se toliko treslo da sam morala sjesti. Ne, ovo više neće moći ovako. Ne želim više biti Stjepanova budala. Danas ću mu reći da sve znam i zatražiti razvod – odlučila sam, a niz lice su mi i protiv volje potekle suze.
Jedva sam dočekala večer da Lauru spremim u krevet. Čim je zaspala, vratila sam se u dnevnu sobu gdje je Stjepan smrtno ozbiljna lica prilično rezignirano pratio nogometnu utakmicu.
- Stjepane, moramo razgovarati – drhtavo sam započela.
- Možemo li to ostaviti za sutra? Večeras nisam raspoložen, Lana – smrknuto je odgovorio i ne pogledavši me. Moram priznati da ovakav razvoj situacije nisam očekivala. Unatoč tome, nisam imala namjeru odustati.
- Zašto mi nisi rekao? Shvatila bih – nastavila sam vjerujući kako bi ovo trebalo biti lako, no prevarila sam se. Malo je nedostajalo da se ne rasplačem.
- A što sam ti to trebao reći? To da već noćima ne spavam zbog tebe? Da rintam kao najveća budala kako bi gospođa imala sve što joj je potrebno?! A zašto? Da bi me bolje mogla varati uokolo? Ako si mislila da nikad neću saznati, prevarila si se! – povikao je i uzrujano poskočio s trosjeda.
- Stjepane, o čemu ti to? – šokirano sam upitala da bi mi već u narednom trenu sve postalo jasno. – Ah, tako dakle, zahvaljujući svom kukavičluku sad ćeš sve prebaciti na mene?! Bojim se da nemaš nikakve šanse. Želim razvod! – prosiktala sam podrhtavajući od bijesa.
- Haha! Razvod?! Dakle, toliko ti je stalo do njega da si spremna i razvesti se? Kao da ne znam da ste i zadnjeg dana Devetnica bili zajedno. Samo da znaš, postoji osoba koja te vidjela. Sad mi je jasno zašto Marinu uvijek vucaraš za sobom. Služi ti kao paravan, zar ne? Ali nema veze, i ona će me već čuti – bijesno je nastavio paleći cigaretu.
- Stjepane, otkud ti to? Znaš da te nikad ne bih prevarila – slomljeno sam procijedila ništa ne shvaćajući.
- Pa dobro, kad već pitaš, reći ću ti. Čini se da ti ljubavnik baš i nije vjeran jer me već danima detaljno upućuje o tome gdje ste sve bili i što radili iza mojih leđa. U početku sam pomislio da je sve nečija neslana šala, ali kad sam malo bolje povezao stvari i događaje, shvatio sam da bi itekako moglo biti istina. To tvoje pirlitanje kad nekud ideš, trebao sam znati kako tu nisu čista posla – nastavio je gaseći cigaretu i odmah pripalio novu, a lice mu je poprimalo sve intenzivniju crvenu boju.
- Prestani, molim te, prestani! Dobro znaš da to nije istina. I ja već nekoliko tjedana primam slične poruke o tebi. O tome kako si ti taj koji ima ljubavnicu dok ja rintam kod kuće. Evo, mogu ti pokazati ako mi ne vjeruješ – napokon sam izrekla ono što mi je već dugo bilo na srcu, nakon čega se Stjepan zapanjeno zagledao u mene.
Dva sata kasnije, nakon usporedbe i detaljne analize pristiglih poruka koje su nam poslane s istog broja, došli smo do zaključka kako je autor zacijelo netko tko nas oboje dobro poznaje.
- Bojim se da sami nećemo daleko dogurati. Ako se ne varam, danas su čak i zlonamjerne poruke koje se smatraju uznemiravanjem kažnjive zakonom. Ovo što proživljavamo se definitivno ne može smatrati šalom. Netko se odlučio poigrati s našim brakom, pa i životom i red je da bude prikladno kažnjen za to. Ne preostaje nam već sve prijaviti policiji. U protivnom, tko zna što bi sljedeće toj budali moglo pasti na pamet – sugerirao je Stjepan.
- Učinit ćemo to već ujutro – složila sam se, nakon čega mi je odmah bilo lakše.
Narednog dana otišli smo u policijsku postaju i zajedno podnijeli prijavu protiv nepoznatog počinitelja. Prvi korak, kako nam je savjetovao policijski službenik, bio je prijaviti slučaj nadležnom mobilnom operateru, što smo još istog dana i učinili. Drugi korak, dok se ne ustanovi eventualni počinitelj, također po savjetu policajca, bio je da promijenimo brojeve. Nakon svega nas je još pitao postoji li možda osoba na koju sumnjamo. Način na koji se za cijelog vremena obrade cerio jasno je govorio da naš problem uopće ne shvaća ozbiljno.
Pošto se niti uz najbolju volju nismo mogli prisjetiti da smo se ikad ikome zamjerili, prilično mlako je obećao kako će nas redovito izvještavati o svemu te, razumije se, poduzeti sve što je u njihovoj moći kako bi napokon pronašli krivca, u što sam, uz dužno poštovanje, iz trena u tren polagala sve manje nade.
Još istog popodneva odlučila sam pozvati Marinu na kavu i ispričati joj što nas je snašlo.
- Draga moja, mora da je bilo jako teško proživljavati sve to. Nekome, očito, silno smeta vaša sreća, ali neka te to ne brine. Ljudi su ti, na žalost, danas takvi: zavidni, ljubomorni, zlobni.. S tobom će jesti i piti, a potom ti zabiti nož u leđa. Doista strašno – zavrtjela je glavom. – Uh, nadam se samo da ne sumnjaš na mene – naglo se prisjetila uz nelagodan osmijeh.
- Štogod! Ti si mi najbolja prijateljica. Osim toga, predobra si. Jednostavno nisi sposobna za takvo što – odgovorila sam nadolijevajući nam kavu. Nisam uspjela niti ponovo sjesti kad se s vrata začuo kreštav Katin glas.
- O, pije se kavica. Nadam se da je ostalo malo i za mene. Nego, ne znam jeste li čule da će uskoro u selu biti svatova. Ženi se Ljubin sin, cura mu je trudna. Trebala bi roditi potkraj srpnja – izrecitirala je premda je nitko ništa nije pitao.
- Oprosti, ali sada bih doista trebala krenuti. Nadam se da će policija brzo razriješiti slučaj – rekla je Marina pridižući se sa stolca, a zatim, shvativši da je to izrekla pred Katom, nelagodno zašutjela.
- Policija? Zar ste jutros bili u policiji? – nije mi promaklo kako se moja susjeda iz nekog razloga odjednom prilično uznemirila. Nisam imala ni najmanju namjeru s nekim poput Kate razglabati o svojim privatnim problemima stoga sam samo mudro promijenila temu.
- Bojim se da smo popile svu kavu. Ništa zato, skuhat ću novu.
- Ne moraš zbog mene. Ionako sam se sjetila da mi je rublje ostalo u mašini. Pa, idem ja, vidimo se neki drugi put – iznenadilo me kad je Kata odjednom odlučila otići.
- Jesi li ti to vidjela? Čim si spomenula policiju, odjurila je kao da je svi vragovi gone. Ne bih željela nagađati, no jesi li ikad pomislila da iza osobe koja vam šalje poruke i predstavlja se kao muškarac zapravo stoji žena? – upitala je Marina, a ja sam morala priznati da mi takvo što dosad uopće nije palo na pamet.
- Misliš da bi Kata mogla biti upletena u to? – šokirano sam upitala, premda mi se, prisjetivši se čestih opaski naše susjede, volje i želje da uvijek zabada nos u tuđe živote i stvari koje je se ne tiču, takvo što odjednom i nije činilo nemogućim.
- Moram ti priznati da mi se ta žena nikad nije pretjerano sviđala. Milijun puta sam ti željela savjetovati da je se kloniš, ali vjerovala sam kako ćeš već s vremenom i sama uvidjeti kakva je. Vjeruj mi, svojom je jezičinom mnogima nanijela zlo. I nekako mi se oduvijek činilo da je jako ljubomorna na tvoju sreću – zabrinuto je rekla Marina.
- Iskreno, i sama sam često pomišljala na to, samo nekako sam oduvijek vjerovala da ljudi ne mogu biti toliko zli – odgovorila sam slegnuvši ramenima.
Bilo kako bilo, otkad smo promijenili brojeve, u moj i Stjepanov život su se ponovo vratili sloga i mir. Tko god da je stajao iza svega, na sreću, ipak nije uspio u svom naumu da nam razruši brak. Neki dan sam iz čiste znatiželje, ali i kako bih potvrdila svoje sumnje, odlučila provjeriti ima li novih poruka na mojoj staroj kartici. Nimalo me nije iznenadilo kad na njoj nisam pronašla niti jednu novijeg datuma.