Tog ljetnog jutra trljanjem očiju pokušala sam otkloniti snenost, dok sam u svilenoj pidžami sjedila na terasi našeg malog stana. Mjesec koji je poput bijele kugle visio na plavom nebu bez oblačka bio je jedini svjedok mog razbuđivanja.
Upijala sam tišinu jutra i svojim očima podarila zelenilo visokih borova, kroz čije je guste grane provirivalo plavetnilo mora.
Sjedila sam nepomično neko vrijeme dok mi mobitel, odložen na malenom stoliću, nije signalizirao dolazak poruke. Znala sam da je Borisova jer je prije nekoliko dana opet otputovao. Kad mi je rekao da mora na put, nisam mogla zadržati suze. Zbog njegovih čestih poslovnih izbivanja bježala sam u neki svoj svijet, lebdeći tako između stvarnosti i maštanja. Toliko sam bila vezana uz njega da sam nekom nadljudskom snagom mogla prizvati njegov lik i osjetiti ga kao da je uz mene.
Skrenula sam pogled ponovno na poruku i po tko zna koji put osjetila kako me razdire težina njegova odlaska. Bespomoćno sam se predala jecanju dok sam kroz suze čitala: "Dušo moja ljubljena, dijele nas tisuće milja, ali osjećam te kako tečeš mojim venama pa kao da si sa mnom na mojim putovanjima dalekim morima. Sanjaj mi slatke snove u koje ću ti se ušuljati. Ljubim te."
Kad sam obrisala i posljednju suzu s lica i očistila mokri zaslon mobitela, duboko sam udahnula i počela pisati poruku:
"Kroz ovo, za mene predugo razdoblje bez tebe, bit ću najsiromašnija osoba na svijetu. Nedostajat će mi blago kojim me obasipaš - tvoja ljubav i nježnost. Čuvam te u svojim molitvama!"
Kao da mi je ta nježna poruka iscrpila i zadnji atom snage pa sam se prepustila sjećanjima, koja su počela izranjati poput hridi koje je oseka polako razgoljela i oslobodila svog mokrog zagrljaja.
***
- Jasna, probudi se! - čula sam kroz san mamin glas. Stigli smo!
Dok sam se protezala, vidjela sam kako se mama gura s kovčezima kroz uski hodnik vlaka, dok je tata već stajao na peronu i zabavljao se dimom svoje cigarete. Lijeno sam se izvukla iz kupea, ali morala sam ubrzati korake kroz hodnik vlaka jer su mi drugi putnici odredili tempo silaska. Putovali smo cijelu noć pa mi je godila toplina sunčanog riječkog jutra.
Moji su se roditelji u potrazi za poslom često selili, ali sam se tada nadala da će se konačno skrasiti u Rijeci, jer sam obožavala more. S nestrpljenjem sam iščekivala kada ću ugledati svoj novi dom.
Bio je to mali dvosobni stan u jednoj starijoj kući s pogledom na brodogradilište. Iznajmljivala ga je udovica koja je sa sinom, četiri godine starijim od mene, živjela u stanu iznad nas.
Drugo sam jutro tumarala sama po stanu jer su mi roditelji već počeli raditi u brodogradilištu, a kako su bili ljetni praznici, imala sam vremena napretek.
Uglavnom sam bila sama i prepuštena svojim razmišljanjima. Bježala sam iz stvarnosti u neki svoj imaginarni svijet. Svakodnevno su mi se rađale misli koje su tražile odgovor i objašnjenje zrele osobe, ali s roditeljima nisam imala prisan odnos pa sam se sa svojih dvanaest i pol godina osjećala usamljeno i zbunjeno.
Nakon što sam pojela pecivo i popila sok, odlučila sam malo upoznati svoju novu sredinu. Dok sam zaključavala vrata stana, s gornjeg kata začula sam bučne korake, koji su utihnuli kad sam se okrenula. Ugledala sam crnokosog dječaka kako zuri u mene. Osjetila sam nelagodu i toplinu na obrazima.
- Ti si sigurno naša nova podstanarka? - čula sam njegov glas.
Stajala sam kao kip, a jedina kretnja kojom se davalo naslutiti da sam živa bilo je prevrtanje ključa po rukama. On me i dalje promatrao, a ja sam imala osjećaj da ne dišem i da se sve više smanjujem. Uvijek sam tako reagirala kad me netko iznenadio i zbog toga sam bila ljuta na samu sebe, ali to je bilo jače od mene.
- Ja sam Boris - konačno je prekinuo tišinu.
Potpuno neovisno od svog htijenja, čudeći se sama sebi, odjednom sam začula svoj glas kako izgovara moje ime:
- Jasna.
Zatim je Boris, istim onim bučnim koracima, odjurio prema izlazu, dok se ja još neko vrijeme nisam micala, nadajući se da je nestao iz mog vidokruga. Polako sam silazila stepenicama, bojeći se da opet ne naletim na njega.
Drugo sam jutro nastojala što tiše zaključavati vrata, misleći da ću tako izbjeći ponovni susret s njim. S olakšanjem sam izišla na dvorište i sjela na malu drvenu klupu. Promatrala sam more i velike dizalice u brodogradilištu koje su se uzdizale u nebo. Odjednom sam iza leđa čula nečije korake po sitnom šljunku. Bio je to Boris. Opet sam osjetila da mi gore obrazi i spustila sam pogled.
- Dobro jutro, Jasna! - rekao je glasno. - Već se vraćam iz dućana, a ti si maloprije ustala! Baš si prava pospanka.
Podigla sam pogled i usmjerila ga na ono što je držao u ruci. Iz velike, bijele vrećice virio je kruh, a kroz njezinu prozirnost nazirala se i boca mlijeka, koja je još bila hladna pa se zbog vanjske topline orosila i djelomično sljubila uz vrećicu.
- Obožavam ove napolitanke, probaj ih - pružio mi je veliku napolitanku koju je maloprije izvadio iz vrećice.
Sjeo je do mene, izvadio istu takvu i slasno je zagrizao.
Kako su dani prolazili, nas dvoje smo se zbližavali pa bih jedva čekala svanuće da budemo zajedno. To naše druženje protezalo se cijeli dan: s njim sam išla na kupanje, u dućan po napolitanke, k susjedi Mirti po svježu salatu iz njezina vrta. A i ručala sam kod njega jer je teti Rozi, njegovoj mami, bilo žao što sam bila stalno sama.
Boris je bio poseban, čista suprotnost njegovim podivljalim vršnjacima, s kvalitetama koje se rijetko susreću u tako burnom dječačkom razdoblju. Oduševljavala me njegova mirnoća i to što sam se uvijek mogla u njega pouzdati. Između nas se rađao poseban odnos protkan dozom velikog prijateljstva i mladenačke ljubavi.
Tako smo uživali dvije godine, sve dok mi jednoga dana mama nije rekla novost.
- Selimo se u Zagreb, tata je dobio premještaj i bolje plaćeno radno mjesto - rekla je to tako smireno da me je to saznanje prvobitno šokiralo, a onda, osjetivši u sebi nekakav gnjev kojeg sam se morala osloboditi, počela sam na sav glas vikati da ja nikamo ne idem.
Mama me je čudno promatrala jer nije ni slutila što se sa mnom događa, a kako je to pripisivala mojim nemirnim godinama, nije se previše opterećivala mojom reakcijom.
Boris je također ostao zatečen tom viješću i prvi put nije znao kako reagirati, kako me utješiti. Bili smo svjesni da nas dvoje moramo nešto poduzeti kako bismo ostali zajedno. Ipak, nismo uspjeli nagovoriti moje roditelje da ostanem kod njih do završetka školske godine. Zbog toga smo oboje bili tužni i nesretni.
Toga dana kad sam odlazila, padala je kiša. Kroz prozor kupea, tužna pogleda, gledala sam hoću li kroz kapi kiše na peronu ugledati Borisov lik. Nadala sam se da će uspjeti pobjeći sa zadnjeg sata. Kiša je padala sve jače pa se kroz staklo kupea jedva nazirao obris perona. Dok je vlak polako kretao, osjetila sam da mi teku suze. Plakalo je nebo i ja. Boris nije došao.
U Zagrebu je sve bilo bučnije, veće, udaljenije. Uselili smo se u kuću koju je tata kupio na dugogodišnji kredit poduzeća. U početku mi se ništa nije sviđalo jer sam sve uspoređivala sa sredinom iz koje su me, kako sam znala govoriti, roditelji oteli.
Pogled na more i brodogradilište zamijenila sam sasvim drukčijim okruženjem. Ujutro sam s terase velikim i širokim stepenicama silazila u prostrano dvorište, koje je s prednje strane bilo popločeno, a iza kuće se prostirao zeleni travnjak. Cijelo dvorište bilo je zaklonjeno od susjedovih pogleda visokom, gustom živicom pa sam imala osjećaj kao da sam na taj način odvojena od svih vanjskih događanja.
Nedostajalo mi je prostranstvo pogleda koje sam imala iz našeg unajmljenog stana u Rijeci i cjelodnevna druženja s Borisom. On mi je nedostajao najviše od svega pa sam mu pisala o svom razočaranju što smo se morali razdvojiti.
Svaki dan sam po nekoliko puta otvarala poštanski sandučić provjeravajući je li stiglo Borisovo pismo. No, odgovor od njega nije stizao. Iz dana u dan postajala sam svjesnija one poslovice "Daleko od očiju, daleko od srca". Kako je ljeto već bilo na izmaku, sa zebnjom sam iščekivala početak školske godine u srednjoj ekonomskoj školi.
Dani su jurili, smjenjivali se mjeseci i godine. Postajala sam zrelija i otvorenija, a poslije srednje škole upisala sam i ekonomski fakultet. Tijekom svih tih godina često sam se prisjećala Borisa i naše dječje ljubavi i željela znati gdje je on i zašto mi nikad nije pisao.
Iako sam već navršila dvadeset i četiri godine, u moj život još nije ušao nijedan muškarac, a i društveni život sam potpuno zanemarila. Povlačila sam se u svoj svijet maštanja, a moja jedina zanimacija bio mi je posao u malenom uredu.
Ipak, jednoga sam dana popustila nagovaranju svoje prijateljice Lidije da odemo u disko. Tu sam upoznala Zorana. Nakon nekoliko susreta, mislila sam da se zaljubljujem u njega.
U to nisam bila potpuno sigurna jer se Lidiji on nije sviđao i stalno je imala neke zamjerke na njega. Tvrdila je da se samo želim izvući iz te svoje ljušture i da uopće nisam svjesna u kakvu sam se mrežu uplela.
Od mene su se odbijale sve njezine primjedbe. Nakon samo nekoliko mjeseci pristala sam se udati. Već kod oltara shvatila sam da on nije muškarac za mene, u što sam iz dana u dan bivala sve sigurnija. Zoran kao da je otkrio svoje pravo lice, a ja sam žalila što sam ušla u taj brak tako nepromišljeno i što sam dopustila da me zaslijepi potreba da, bez obzira na sve, imam nekoga uza se.
Kako mi je vrijeme u braku prolazilo najviše u samoći, prihvatila sam ponudu jednog klijenta za trodnevni izlet u Sarajevo. Nisam dugo razmišljala jer sam saznala da će doći i suradnici iz drugih gradova, koje sam željela upoznati.
Prvi put otkad sam bila udana, osjetila sam olakšanje što ću se na nekoliko dana udaljiti od Zorana jer sam u njegovoj blizini osjećala nemir, a nismo imali ni jednu zajedničku temu za razgovor. Kad bi i bilo pokušaja komunikacije, završila bi Zoranovim pametovanjem, a ja nikad nisam slobodno mogla iskazati svoje mišljenje.
Kako se dan putovanja bližio, postajala sam nestrpljivija. Čak sam obnovila i garderobu, iako mi to nije bilo najpotrebnije, jer sam uvijek u ormaru imala spreman odjevni predmet za svaku priliku. Žene su mi često bile zavidne zbog dobrog ukusa u odijevanju.
Osvanuo je maglovit dan, ali kako se putovalo vlakom koji je pružao udobnije putovanje, to me nije previše zamaralo. Bila je prilična gužva na peronu jer su se i uzvanici iz drugih gradova okupljali na glavnom kolodvoru u Zagrebu.
Stigla sam ranije, smjestila se u kupe i kroz spušteni prozor stala promatrati taj mravinjak od ljudi na peronu. U kupe su najprije ušle dvije starije gospođe koje su, odloživši kovčege, odmah otišle na razbuđivanje uz crnu kavu u restoran vlaka.
Razmišljala sam da baš i neću imati neko društvo za razgovor jer mi se činilo da su te gospođe nerazdvojne. Dok je vlak kretao, još sam uvijek bila sama u kupeu. Uzela sam jutarnje novine kako bih ih prolistala, a u taj tren otvorila su se vrata kupea. Prvo sam ugledala crnu putnu torbu, a zatim i njezina vlasnika koji je upitao:
- Ima li kod vas jedno slobodno mjesto? Umorio sam se već od traženja!
Potvrdno sam mu odgovorila, a on mi je zahvalio smiješkom. Smjestio se na sjedalo preko puta mene. U taj tren bučno su ušle i one dvije gospođe. Smijale su se nekakvoj dogodovštini iz restorana, ali kad su nas ugledale, utihnule su.
U kupeu je dalje vladala tišina dok muškarcu nije zazvonio mobitel. Saznala sam da i on putuje u Sarajevo pa me to zainteresiralo. Čekala sam da završi razgovor pa smogla hrabrosti i priupitala ga:
- Oprostite, i vi putujete u Sarajevo u organizaciji poduzeća "Siemens?"
- Da, tako je, ali sam autom stigao iz Rijeke, a pratila me gusta magla kroz Gorski kotar pa sam malo umoran. Organizator nam obećava dobru zabavu tamo, ako nas umor prije ne svlada. Dopustite da vam se predstavim - ja sam Boris.
Na njegovo sam ime zanijemjela. Samo sam uspjela ponoviti:
- Boris, Boris, zar si to ti? Ja sam Jasna!
Sada je i on bio u nevjerici i ponovio je moje ime.
- Kako je svijet malen, ali ne mogu ti reći koliko mi je drago što sam te našao!
Osjetila sam kako mi niz leđa prolaze neki slatki trnci, no još uvijek nisam vjerovala da ne sanjam i da to priviđenje u liku Borisa neće nestati.
Samo sam zbunjeno ponavljala:
- Ja ne mogu vjerovati, tolike godine nisam znala gdje si i što radiš, a sada te odjednom sretnem i putujemo zajedno! Ne mogu vjerovati!
- Onaj dan kad si odlazila zakasnio sam i kad sam dotrčao na peron, vlak se još nazirao u daljini. Primio sam tvoje prvo pismo, ali kasnije tvoja pisma više nisu stizala pa sam se s vremenom teška srca pomirio da si me zaboravila!
- Kako to možeš reći. Ja sam tebi pisala, ali od tebe nije stizao nikakav odgovor!
Boris je, smiren kao i uvijek, zaključio da su naše mame dogovorno sakrivale naša pisma, želeći nas zaštititi od patnje, a zapravo su napravile suprotno.
- Mogu ti reći da si izrasla u pravu ljepoticu! - odmjerio me.
- Pa nisi ni ti loše ispao! - uzvratila sam mu i pritom smo se oboje gromoglasno nasmijali.
Boris je sjeo do mene i nismo prestajali pričati i smijati se, kao da smo u tih nekoliko sati što smo zajedno željeli nadoknaditi sve godine razdvojenosti. I on je bio oželjen, ali također nije naišao na srodnu dušu, baš kao ni ja. Na tu činjenicu kao da smo osjetili još veću pripadnost.
Kako se spuštala noć, osjetili smo umor i ja sam naslonila glavu na njegovo rame. Malo je zahladjelo pa me je Boris zaogrnuo svojom vestom. Pritom mi je dotaknuo ruku. Osjetila sam njegovu toplu kožu i strast je prostrujila mojim tijelom. Stiskom ruke dala sam mu do znanja da se u meni bude jaki osjećaji prema njemu.
Rano ujutro vlak je stigao na kolodvor u Sarajevo, ali do hotela su nas prebacivali autobusima.
Iako neispavana, ne bih taj trenutak mijenjala ni za što na svijetu. Nježno sam se privila uz Borisa dok smo tražili slobodna mjesta u autobusu.
Za sat vremena stigli smo na odredište, u mali privatni hotel, okružen šumom. Bila sam oduševljena. I da nisam srela Borisa, ovakvo okruženje pružilo bi mi relaksaciju, ali sada uz njega izgledalo mi je poput raja na zemlji.
Dok smo pili sok na terasi hotela, Boris se zagledao u moje oči.
- U ovaj krasan krajolik ti se savršeno uklapaš. Oči su ti upile sve zelenilo ovih šuma. Prekrasna si!
Zbunjeno sam se nasmijala, a on mi se približio i svojim usnama dotaknuo moje. Mislila sam da će mi srce iskočiti od uzbuđenja. Osjetila sam želju da ga ljubim dugo i nježno, ali ovo nije bilo mjesto za takva maštanja. Kako bih se malo sabrala i ohladila svoje vruće misli, zapitala sam ga:
- Gdje radiš, čime se baviš?
- Puno putujem jer nabavljam opremu za brodove i to ponekad zahtijeva i dulji boravak na takvom brodu - odgovorio je.
- Znači, rijetko si kod kuće? Kako to podnosi tvoja žena? - bila sam znatiželjna.
- U kakvim smo odnosima, mislim da smo oboje najsretniji kad se ne vidimo - odgovorio je.
Promatrala sam ga. Bio je zgodan i kao dječak, ali sada je bio muževniji, a njegova crna kosa izazivala je u meni želju da provučem svoje prste kroz nju.
Vrijeme je uz njega prebrzo letjelo. Morali smo udovoljiti i organizatoru druženja pa smo se prije zakazane večere došli upoznati s drugim sudionicima. Nakon nekog vremena Boris me primio za nadlakticu i lagano izgurao iz predvorja. Predložio je da prošećemo jer se ionako ništa zanimljivo unutra nije moglo čuti.
U početku smo samo osluškivali svoje korake i uživali u tišini svježe noći. Riječi su bile suvišne jer smo osjećali međusobnu pripadnost.
Sve ovo vrijeme nisam se ni jednom sjetila Zorana, kao da on nikad nije ni ušao u moj život. Prvi put osjećala sam se ispunjeno, zadovoljno i sretno. Svi oni osjećaju iz djetinjstva prema Borisu sada su se samo još više razbuktali.
Postala sam svjesna da sam se zaljubila pa se nisam opirala kad sam se našla u Borisovu zagrljaju. Njegove tople, mekane usne koje su se spojile s mojima u strastven poljubac bile su samo uvod u ono što nas je čekalo. Ušuljali smo se u njegovu sobu i vodili ljubav dugo u noć.
Priznali smo jedno drugome da se nikad prije nismo ovako osjećali i doživjeli nešto takvim intenzitetom. Bili smo stvoreni jedno za drugo, bilo je očito.
Drugo jutro uz svoje uzglavlje pronašla sam papirić s tekstom: "Slatko si spavala pa te nisam želio buditi. Hvala ti što si mi podarila noć za pamćenje. Upravo sam tako zamišljao idealnu ženu."
Dok sam se protezala u postelji, još sam jednom brzinski vrtjela film sinoćnjih događaja. U taj tren Boris je ušao u sobu s velikim pladnjem u ruci, na kojem je bio serviran doručak. Približio se krevetu, nagnuo se i poljubio me.
- Ovo je za moju princezu! - odgovorio je zaljubljenim glasom.
Dan smo proveli zajedno. Zanemarili smo planove organizatora i složili ostatak dana kako je nama najbolje odgovaralo.
Tijekom ta tri dana osmijeh je stalno obasjavao moje lice. Bila sam zahvalna Borisu što mi je poklonio takve divne osjećaje za koje nisam ni znala da postoje. U takvom stanju nisam bila ni svjesna da će me vlak ponovno vratiti u moj stari, otužni život.
Kad smo stigli u Zagreb, padala je kiša. Znači, ponavlja se scenarij rastanka od prije nekoliko godina iz Rijeke! Valjda neću opet plakati, proletjelo mi je mislima.
Šutke smo hodali do parkirališta na kojem je Boris ostavio svoj auto. Zaželjela sam mu sretan put do Rijeke, podigla se na prste i poljubila ga u obraz.
- Zar nisam zaslužio bolji poljubac od ovog prijateljskog? - odglumio je Boris kao da je uvrijeđen. Nešto sam zaustila, ali njegove su usne bile brže i utisnule su mi nježan poljubac.
Iako nije ništa govorio, osjetila sam da je i njemu teško što se moramo rastati.
Tu sam noć vrlo loše spavala. Prevrtala sam se u krevetu, a Borisov lik stalno mi je bio u mislima. Kad je sat zazvonio za buđenje, kapci su mi bili teški poput olova, ali sam se brzo razbudila i u rekordnom vremenu spremila i odjurila u ured, očekujući da ću se čuti s njim.
S velikim nestrpljenjem iščekivala sam njegov poziv. Javio se tek pri kraju radnog vremena jer mu je neplanirano iskrsnuo nekakav sastanak u Crikvenici. Čuvši njegov topao glas, bila sam kao u oblacima.
Osjećala sam se poput zaljubljene šiparice. Taj je osjećaj trajao samo dok sam upijala njegov glas, jer sam po povratku kući postala svjesna života sa Zoranom, a ta je spoznaja na mene djelovala poput hladnog tuša.
Svaki tajni susret s Borisom izazivao je sve veću želju da živimo zajedno jer me on u potpunosti ispunjavao i činio neizmjerno sretnom. A kad bi otputovao i bio odsutan po nekoliko mjeseci, pretvarala sam se u drugu osobu, potpuno nezainteresiranu za zbivanja oko sebe.
Jednoga dana, razmišljajući o svom životu, donijela sam odluku da ću se razvesti od Zorana. Kad sam mu to rekla, nije bio naročito iznenađen. Dok sam bila u uredu, spakirao je svoje stvari i otišao bez pozdrava.
Osjećala sam kao da sam sa sebe skinula ogroman teret i nije mi bilo jasno zašto to nisam napravila već puno ranije. Bila sam sretna što sam okrenula novu stranicu svoga života i sada je samo Boris trebao slijediti moj primjer. Nestrpljivo sam brojila dane do njegova povratka.
***
Prošlo je šest mjeseci otkako sam se preselila u Rijeku i počela živjeti s Borisom u njegovu stanu. Dani koje smo provodili zajedno za mene su bili kao iz bajke. Često sam mislila da sanjam, ali Borisova ljubav i pažnja potvrđivali su mi da je to najljepša stvarnost.
Bližio se i Božić. Veselili smo se što ćemo prvi put zajedno doživjeti blagdanski ugođaj. Ja sam pekla kolače i uređivala stan, a kupili smo i malu jelu. Sve je odisalo idilom dok mi Boris jednoga dana po povratku iz ureda nije rekao u tom trenutku najgoru vijest: morao je na brod, na mjesec dana.
Dok sam sama kitila bor, osjećala sam silnu prazninu u duši i tuga me razdirala. Suze su mi nezaustavljivo tekle pa nisam bila u stanju otići ni u crkvu, na polnoćku. Nisam imala snage sama se boriti s udarima prilično snažne bure koja je puhala već nekoliko dana.
Kako se bližila ponoć, na mobitel sam napisala božićnu čestitku. Zbog Borisova neplaniranog putovanja kupila sam mu sitnije darove, koje sam zapakirala s ostalim stvarima u kovčeg, dok će ga pulover čekati pod jelom.
Još jednom sam pročitala što sam mu napisala: "Iako nismo zajedno za Božić, osjeti me u stvarima koje sam ti darovala: kroz zelenilo borića pratit ću te kroz Badnju noć, kroz licitarsko srce oslušni otkucaje moga srca za tebe, pogled na anđela neka ti udahne osjećaj mira tijekom blagdana. Sretan ti Božić!”
Bura se tijekom noći smirila i osvanulo je sunčano, ne odviše hladno božićno jutro. Da ne bih osjetila još veću prazninu u duši, izašla sam iz stana koji mi se bez Borisa činio sablasno prazan i otišla šetati uz more. Šum mora me smirivao.
Samo da prođu ti blagdani pa da krenem na posao, dan će mi biti ispunjeniji i brže će mi prolaziti vrijeme, tješila sam se.
Povratak u ured ništa nije promijenio. Teško sam se koncentrirala, a dani su se vukli polako, poput puža. Osmijeh bi mi zatitrao na licu jedino kad bih primila Borisovu poruku i tada bih je čitala bezbroj puta.
Mjesec dana njegove odsutnosti za mene je bila cijela vječnost pa nisam mogla vjerovati da je sada tu, uz mene, u našem stanu. Dok sam ga promatrala kako pije svoju jutarnju kavu, bila sam ozarena od sreće, ali za tren mi se pokvarilo raspoloženje jer sam shvatila da nikad neću biti spremna za njegov ponovni odlazak.
Ipak, brzo sam odbacila takve teške misli i odlučila se prepustiti uživanju u svakom zajedničkom trenutku. Po završetku radnog dana žurili bismo jedno drugome u zagrljaj i toplinu našeg stana, gdje smo stvorili svoj mali svijet ljubavi i neizmjerne sreće.
Boris me obasipao pažnjom i komplimentima. Od malena sam bila vrlo kritična prema svom izgledu, ali on me polako uspio uvjeriti da su te moje obline zapravo vrlo ženstvene.
Na jedan poseban, samo njemu poznat način, podizao mi je samopouzdanje. To je pridonijelo unutrašnjem miru koji se odražavao i na mom licu, koje je blistalo. Uz njega sam otkrila svoje vrijednosti i shvatila značenje prave ljubavi.
Uvijek je bio izuzetno pažljiv. Poklanjao mi je tek ubrano cvijeće s livada u Gorskom kotaru, sitne školjke i kamenčiće neobičnih oblika s pustih plaža Mošćeničke Drage kojima smo šetali zagrljeni. Stalno smo se nadopunjavali i crpili snagu iz svog prisnog odnosa.
Dok sam tako zagledana kroz borove u morsko plavetnilo putovala po sjećanjima i razmišljala o svom životu s Borisom, čula sam zvono na ulaznim vratima.
Sigurno je susjeda i vjerojatno je opet došla nešto posuditi, razmišljala sam naglas. Prišuljala sam se vratima jer je znatiželja u meni prevladala i kroz špijunku ugledala natapiranu susjedu Zoru. Na brzinu sam preko pidžame ogrnula lagani kućni ogrtač.
- Dobar dan, gospođo Jasna! - glasno me pozdravila susjeda. - Oprostite na smetnji, sigurno ste se odmarali! U drugom stanju ipak trebate više odmora! Dolaze mi moji iz Splita i pečem kolač, a ponestalo mi je šećera. Dok se spustim do grada, izgubit ću dosta vremena - izgovorila je u jednom dahu.
- Ma, nemojte se ispričavati. Odmah ću vam donijeti šećer! - odgovorila sam joj.
Dok sam joj pružala vrećicu neraspakiranog šećera, susjeda Zora me upitala:
- Opet ste sami? Suprug vam je opet otputovao?
Potvrdno sam joj odgovorila i pritom tužnim glasom dodala:
- Otišao je opet na mjesec dana, a meni je svaki trenutak bez njega cijela vječnost.
Susjeda mi je izgovorila još nekoliko utješnih riječi, a zatim dodala:
- Vi ste jako sretan par, vrlo je malo takvih.
Na te njezine riječi osjetila sam da su mi se zacaklile suze u očima. U znak odobravanja samo sam kimnula.
- Oprostite, gospođo Jasna, ja bih tu s vama rado čavrljala, ali čeka me još puno posla u kuhinji. Adio!
Još neko vrijeme pogledom sam pratila kako se teškim koracima polako uspinje stepenicama na drugi kat, a onda sam zatvorila vrata. Naslonila sam se na njih, spustila pogled na svoj zaobljeni trbuščić, nježno ga pogladila i glasno rekla:
- Više ga nikad neću čekati sama.