Toga sam se dana posebno osjećala. Čim sam ustala, mama i tata su me obasuli čestitkama, poljupcima i poklonima za moj osamnaesti rođendan. Bili smo dobrostojeća obitelj, roditelji nikad nisu škrtarili, bili su široke ruke i prema sebi i prema meni pa su te večeri u našoj kući priredili zaista lijepu proslavu. I ostavili me samu s društvom, nakon što su sve pripremili i organizirali.
- Djevojčice, samo pamet u glavu. Jesi punoljetna, ali to ne znači da sada možeš raditi gluposti - dobacio mi je tata na odlasku.
Bila je to više prijateljska šala nego ozbiljna opomena. Odgajali su me u slobodnom duhu, kao samostalnu i samosvojnu osobu, nisu nadzirali svaki moj korak, što je mučilo većinu mojih prijateljica. Na tome sam im zaista bila zahvalna. Imali su puno povjerenje u mene i to nisam željela zlorabiti niti ih na bilo koji način razočarati.
Pozvala sam na rođendan desetak prijateljica i prijatelja, ali jedna mi je osoba među njima ipak bila posebna, najvažnija: Zlatko, prijatelj iz zgrade u kojoj sam stanovala. Prijatelj možda i nije prava riječ. Jako mi se sviđao i činilo mi se da bi tu moglo biti i nešto više od pukog prijateljstva. Njegova se obitelj doselila u našu kuću prije dvije godine. Kad god bismo se sreli, bilo mi je vrlo drago i ugodno. I njemu, bila sam sigurna. Čak smo nekoliko puta zajedno otišli u kino. Poželjela sam tada da me uhvati za ruku, ali ništa nije učinio. Sve do te rođendanske proslave. Tada, u polumraku, dok smo lagano plesali, nježno me poljubio u usta. U prvi sam se tren ukočila, a onda sam mu uzvratila poljubac. Uostalom, i ja sam to željela. Bilo je prekrasno, nikad još takvo što nisam osjetila. Istina, s jednim sam se dečkom već ljubila, ali Zlatkov je cjelov u meni produbio posve drukčiji osjećaj.
Taj je poljubac bio prijelomni trenutak u našem odnosu. Od tada smo se sve češće viđali. Bila sam na dobrom putu da se zaljubim. Prvi put u životu. One povremene simpatije u osnovnoj školi, ma koliko se ponekad činile velikima i važnima, ipak nisu bile ljubavi. Ovo sa Zlatkom bilo nešto je posve drugo.
- Irenice, da mi se ti nisi zaljubila? Tko mi to želi oteti moju djevojčicu? - jednoga me dana tata iznenadio pitanjem.
Zar mi se to vidi na licu, piše na čelu? Kako je samo naslutio? Obično nisam ništa skrivala od roditelja i znali su da mi je Zlatko prijatelj, ali nisam im još rekla što se u posljednje vrijeme događa među nama.
- Možda i jesam - priznala sam.
- Kad budeš sigurna da je to ono pravo, voljeli bismo ga upoznati mama i ja - mirno je prihvatio moj odgovor.
Gotovo sam već zucnula da ga poznaju, ali sam se suzdržala i samo potvrdno kimnula glavom. Možda ipak stvari krenu drugim tokom, možda Zlatko ne osjeća isto što i ja. Ali, osjećao je. Jedne večeri, kada smo se vraćali iz kina, uz oproštajne poljupce izgovorio je te lijepe riječi.
- Volim te, Irena - njegove su mi se riječi učinile najljepšom glazbom.
- I ja tebe volim, Zlatko - priznala sam mu.
Kako sam samo bila sretna! Činilo mi se da je cijeli svijet moj. Morala sam uložiti puno truda da ne popustim u učenju, misli su mi bile uvijek sa Zlatkom. Čak sam se uhvatila kako maštam o tome da koji dan, umjesto u školu, odem nekamo s njim. Ipak, na sreću, uspijevala sam se othrvati takvim zamislima. Onda sam mami i tati napokon priznala da sam se zaljubila u njega.
- Pozovi ga jedan dan k nama na ručak, da se malo bolje upoznamo - predložila je mama.
Zlatko je toga dana bio kao na iglama, ali sve je prošlo jako dobro. Mislim da je i na tatu i mamu ostavio dobar utisak, baš kao i oni na njega. Poslije početne smetenosti, Zlatko se pokazao u pravom svjetlu i zbog toga sam bila sretna. Njega se dojmilo i to što mu nisu čitali lekcije o tome kako se treba ponašati prema meni. Prihvatili su ga, bez zadrške i rezerve, kao dečka svoje djevojčice i to mu je bilo vrlo drago. I meni, naravno.
- Tvoji su starci zaista sjajni. Bilo bi u redu da i ti upoznaš moje, ali mislim da bismo s tim još mogli malo pričekati. Oni su drukčiji, naročito mama, ona baš svakome nađe neku zamjerku. Ne želim još ni sebe, a ni tebe, time opterećivati. Moram je pripremiti na susret s tobom - objasnio mi je.
Složila sam se s njim, nisam ni sama smatrala da je nužno da me već dovede majci. Zlatkove sam roditelje tek površno poznavala, tu i tamo bih ih vidjela na stubištu ili na ulici, i na taj prvi dojam, moram priznati, njegova mi je majka zaista izgledala kao oštrokondža koja sve mora nadzirati i držati pod kontrolom.
Nisam sigurna da će biti baš idealna svekrva. Svekrva? Valjda već na pomišljaš na brak, curo, spočitnula sam samoj sebi. Naravno, uopće još nismo razmišljali o vjenčanju, iako sam bila sigurna da je Zlatko čovjek s kojim bih mogla provesti ostatak života. Ima vremena za važne odluke, pred nama je sve vrijeme svijeta. Četiri smo mjeseca hodali, a još nismo spavali zajedno. Voljela sam ga, on je volio mene, bilo mi je prelijepo s njim i nisam djevičanstvo smatrala nekom vrlinom, bila sam liberalno odgojena, pa ipak još nisam bila spremna za taj korak.
Zlatko je, bilo mi je sasvim jasno, to žarko želio, ali kada je shvatio da ja još nisam spremna, nije inzistirao. Zbog toga mi je bio još draži. No, kada su prošla još tri-četiri mjeseca, a još nismo bili potpuno intimni, učinilo mi se da je postao nestrpljiv.
- Znači li to da se čuvamo do braka? - upitao me jedne večeri. Kao da sam u njegovu glasu osjetila trunku ironije.
Zato me taj ton malo iznenadio, prvi je put pokazao izvjesnu nestrpljivost. Nježno sam ga poljubila i zamolila da mi da još malo vremena. Zagrlio me i činilo mi se da je naš prvi nesporazum, ako bi se to tako uopće moglo nazvati, bio izglađen. Ali, izgleda da sam se prevarila. Od toga dana kao da se promijenio.
Te smo večeri bili pozvani na rođendansku proslavu njegova prijatelja Trpimira. Zlatko je otišao ranije, ja sam morala posjetiti bolesnu tetu, pa smo se dogovorili da ću doći kasnije. Sve se oteglo, teta me nije puštala od sebe, pa sam na Trpimirova vrata pozvonila kad je već prošlo deset sati. Netko mi je otvorio, unutra je treštala glazba, natiskalo se mnogo ljudi. Nisam očekivala takvu gužvu. Tako nešto još nisam doživjela, kao da je na svoj tulum pozvao pola grada. Probijala sam se kroz plesače pogledom tražeći Zlatka. Napokon sam ga ugledala u kutu sobe. Bolje bi bilo da nisam. Smjestio se na trosjedu i prilično se neobuzdano, strastveno ljubio s jednom djevojkom. U tom trenutku svijet je stao. Ukočila sam se. Trebalo mi je vremena da potpuno shvatim što se događa. Kad su nam se pogledi sreli, okrenula sam se i izjurila iz stana. I ne znam je li pošao za mnom. Trčala sam do prve stanice i uletjela u tramvaj ne osvrćući se. Kad sam stigla kući, ušuljala sam se u svoju sobu, bacila na krevet i tek tada briznula u plač.
- Grozno izgledaš - otelo se majci kada me je ujutro vidjela poslije neprospavane i proplakane noći. - Što se dogodilo, niste se valjda ti i Zlatko posvađali? - brižno me upitala.
- Da, jesmo - promucala sam.
- Ne brini, svim se parovima to događa. Tko se svađa, taj se voli - tješila me je.
Nisam imala snage ispričati joj što se uistinu dogodilo. Ni s kim mi se o tome još nije razgovaralo. Najprije se moram koliko-toliko pribrati. Zlatko me pričekao pred kućom, na povratku iz grada. Ne znam kome je bilo teže i mučnije, meni ili njemu.
- Oprosti, molim te, nisam znao što radim. Svi smo previše popili i dogodilo se - počeo se ispričavati, pokušavši me zagrliti, ali ja sam se izmakla.
Povrijedio me, duboko me povrijedio. U tom trenutku nisam bila spremna prijeći preko svega. A opet, bez obzira na sve, nisam mogla zamisliti život bez njega.
- Ni u snu to nisam očekivala od tebe. Mislila sam da me zaista voliš. Teško mi je i konfuzna sam. Moraš mi dati vremena - trudila sam se da mi glas ostane miran.
- Znaš da ti uvijek dajem vremena. Ona mi stvarno ništa ne znači, a ti si mi sve na svijetu - uvjeravao me je.
Dogovorili smo se da se nekoliko dana ne viđamo. Morala sam o svemu dobro razmisliti. Ako mu oprostim, ako prijeđem preko svega, tada ono što se dogodilo mora biti definitivno stvar prošlosti, ne smije nikad, kao neka tamna sjena, izroniti u našem budućem zajedničkom životu. Ako mu nisam u stanju na taj način oprostiti, zapravo sve zaboraviti, tada je naša veza pod velikim upitnikom. Morala sam se odlučiti. Proganjalo me je još jedno pitanje: bi li se to dogodilo da sam spavala s njim? Možda sam zapravo ja svemu kriva, jer sam ga odbijala. Ali, ako me voli, kako me mogao tako bezočno iznevjeriti?
Nismo se vidjeli tjedan dana, nije me ni nazvao, što me neugodno iznenadilo. Mučila sam se, neprestano sam razmišljala o našem odnosu, stotinu mi se pitanja vrtjelo glavom, a onda sam napokon odlučila sve presjeći: volim Zlatka, pokušat ću zaboraviti što je učinio i krenut ćemo ispočetka. Odlučila sam više srcem nego razumom, ali nekako mi je laknulo. Nikad ga nisam zvala doma, sada sam prvi put to učinila, da bih mu rekla da ga želim vidjeti. Na sreću, on se javio. Ali, glas mu je bio nekako hladan, nije pokazao osobitu radost što me čuje. Lecnula sam se. Ipak, dogovorili smo sastanak.
- Nisam ti to želio reći telefonom, poštenije je ovako, u četiri oka. Želim biti s Tanjom - rekao mi je čim smo se pozdravili.
U prvi trenutak nisam shvatila što mi govori. A onda sam osjetila ledene trnce koji su mi prostrujali cijelim tijelom. Zaboga, on ima drugu. Kako je to moguće? Kako se sve moglo promijeniti u samo nekoliko dana?
- Koja Tanja? - jedva sam uspjela izustiti, nastojeći vratiti stabilnost.
- Pa, kako da ti kažem, ona Tanja s kojom si me vidjela tamo kod Trpimira. Znaš, ona je sjajna cura.
- Pa rekao si mi da ti ona ništa ne znači, da si previše popio i izgubio kontrolu - hvatala sam se za slamčicu, zabezeknuto gledajući u njega.
Upravo mi je dao nogu zbog neke cure koju je susreo tek prije nekoliko dana. Ili ju je poznavao i ranije? Pa zar još nedavno nije govorio da me voli više od ičega na svijetu, da ne može bez mene? Kako se sve moglo tako naglo promijeniti?
- Cijelo si mi vrijeme lagao, nikad me nisi istinski volio - uspjela sam napokon izgovoriti, očajnički se trudeći da ne briznem u plač.
- Nisam ti lagao, mislim da sam te volio, ali pokušaj me razumjeti, Tanja se jednostavno dogodila i protiv toga ne mogu ništa. Žao mi je - glas mu je bio sasvim miran. Čak leden.
Povratka, shvatila sam, više nije bilo. Ostala sam šokirana: danima sam samu sebe uvjeravala da mu moram oprostiti, jer ga volim, jer ne mogu bez njega, a sada mi je na terasi kafića mirno, kao da govori o nekim drugim osobama, rekao da me ostavlja.
Idući su mi dani bili najteži u životu, osjećala sam se poput najjadnije osobe na svijetu. Bilo mi je jasno da ću teško, jako teško preboljeti Zlatka, bez obzira na to što se prema meni tako ružno ponio. Sve sam ispričala mami i tati, bilo bi im to ionako nemoguće zatajiti, s mog se lica čitalo što proživljavam. Puno su mi pomogli, zahvaljujući njima ipak sam se postupno pribrala i opet stala na noge. Zlatka sam nekoliko puta slučajno srela, ali nismo razgovarali. Dva-tri puta sam ga vidjela s tom Tanjom, djevojkom s trosjeda, ponašali su se zaista kao zaljubljeni par. Neka im bude sa srećom, pomislila sam. Onda su se Zlatkovi roditelji preselili u drugi grad i više ga nisam viđala.
Godinama nisam imala ni jednu ozbiljniju vezu. Počela sam već sumnjati u sebe. Nešto očigledno sa mnom nije u redu. Sva sam se posvetila učenju, diplomirala sam u roku i zahvaljujući vezama koje je tata potegao odmah sam uspjela naći solidan posao. Imala sam sve, osim ljubavi i nježnosti muškarca.
- Ne boj se, nećeš ostati stara cura. Ti si sjajna osoba i kad-tad naletjet ćeš na pravoga - tješila me mama.
I jesam. Krešo mi se dopao na prvi pogled, ali proteklo je nekoliko mjeseci dok nismo postali pravi par. Odlično smo se slagali. Bio mi je jako drag, zavoljela sam ga i bio je prvi muškarac s kojim sam spavala. Ostao je iznenađen što sam u 25. godini života još nevina. A ja sam pak bila sretna što to, napokon, više nisam. Kad me zaprosio, bila sam presretna. Našla sam čovjeka za cijeli život. Preselila sam se u njegov stan i uskoro rodila Goranku. Imala sam sretan, ispunjen život, a onda se iznenada u njega vratila prošlost.
Iskreno govoreći, Zlatka nisam zaboravila, znala bih ponekad razmišljati o njemu. Činilo mi se to nepoštenim prema Kreši, ali bilo je jače od mene. I onda sam ga jednoga dana slučajno susrela u gradu.
- Irena! Kako mi je drago što te vidim! - začula sam poznati, veseli glas.
Zlatko je stajao preda mnom, srdačno se smiješeći, a onda me zagrlio i poljubio u obraz. Izgledao je sjajno. Osjetila sam neko uzbuđenje, one poznate žmarce u trbuhu, klecnula su mi koljena. Bože moj, bude li se to stari osjećaji? Nije mi to bilo nimalo drago. Našla sam se u velikoj opasnosti.
- Pa, kako si? - uspjela sam nekako promucati to isprazno, konvencionalno pitanje.
- Sve ću ti ispričati. Imaš li vremena za kavu? - upitao je i prije nego što sam uspjela odgovoriti uzeo me pod ruku i odveo u obližnji kafić.
Rekao mi je da poslovno stoji odlično, ali da privatno nije sretan. Oženio se Tanjom, zbog koje me je napustio, ali brak nije išao i ubrzo su se razveli.
- Priznajem, Tanja je bila najveća pogreška mog života. Zapravo me zavela, ne mogu to drukčije objasniti. Nikad neću prežaliti što sam se onako ružno i bezobzirno ponio prema tebi i što sam ti okrenuo leđa. Jedino se mogu nadati da ćeš mi oprostiti. Znaš, tek sam kasnije shvatio koliko si mi značila i koliko sam te volio. I još te volim - govorio je gledajući me u oči.
Zadrhtala sam. Godile su mi njegove riječi. Osjetila sam duboku uznemirenost. Ali, nisam se uspijevala obuzdati. Dok sam mu pričala o svom životu, zatomljeni osjećaji prema njemu, duboko zakopani u mojoj duši, probijali su se prema površini.
- Imaš li vremena večeras? Još sam dva-tri dana u Zagrebu. Volio bih da se nađemo i u miru popričamo o svemu - predložio je.
Pristala sam bez oklijevanja. Nisam prepoznavala samu sebe. Kreši sam rekla da ću izaći s prijateljicom, što se kadšto znalo događati. A sa Zlatkom sam te večeri završila u njegovu hotelu, u krevetu. Kao da me očarao, nisam se ni tobože nećkala, jednostavno se nisam mogla kontrolirati. Napokon smo spavali zajedno i uživala sam. Bila sam u nekakvom zanosu, gotovo nesvjesna onoga što se zbiva oko mene. Sve smo ponovili i iduće večeri, posljednje prije Zlatkova povratka u Split, gdje je živio i radio.
Kreši je, naravno, bilo čudno što izlazim i drugu večer za redom, pogotovo što sam se protekle vratila puno kasnije nego inače, ali ništa mi nije prebacio.
Opet mi je bilo prekrasno sa Zlatkom i žalila sam što mora otputovati. Tko zna kada ću ga opet vidjeti?
- Znaš, mislim da smo stvoreni jedno za drugo. Razmisli o svemu, nije još kasno da se vjenčamo - predložio mi je na rastanku.
Želim li se udati za njega? Mogu li napustiti Krešu i Goranku, započeti novi život? Pa, Goranku bih mogla zadržati, počela sam i o tome razmišljati. Ne, ne, to je teška odluka, stvar treba prepustiti vremenu. Kad sam se vratila kući, Kreše i Goranke nije bilo u stanu. Protrnula sam. Kamo su otišli, zar se nešto dogodilo? Tek sam tada pogledala mobitel, kojem je cijelo vrijeme bio isključen ton. Vidjela sam da me Krešo zvao, a tu je bila i njegova poruka. Goranka je na ulici nezgodno pala i ozlijedila se pa su otišli u bolnicu. Uhvatila me panika. Pokušala sam nazivati Krešu, ali se sada on nije javljao. Sjela sam u auto i odjurila u bolnicu. Naletjela sam na njih na izlasku, vraćali su se kući.
- Sve će biti u redu, ozljeda zapravo nije vrijedna spomena - govorio je Krešo dok sam grlila i ljubila malu.
- Nisam te mogao dobiti na mobitel, nisam znao što da radim, činilo mi se najsigurnije da odem s njom u bolnicu. Možda i nije bilo potrebno, žao mi je ako sam te uplašio - počeo se ispričavati.
- Dobro si učinio. Zaboravila sam da sam isključila ton na mobitelu, pa te nisam čula - poljubila sam i njega u obraz, ali sam se trudila izbjeći njegov pogled.
Dok je on s djetetom bio u bolnici, ja sam bila u krevetu s čovjekom koji me ostavio zbog prve cure koja je s njim odmah htjela spavati. Ta mi je misao u tom trenutku prostrujila glavom. Zastidjela sam se onoga što sam učinila protekle dvije večeri. Nema sumnje da sam nekad jako voljela Zlatka, možda ga i sada volim, ali imam li pravo zbog toga razoriti obitelj? Zlatko se jednom vrlo ružno ponio prema meni, tko može jamčiti da se nešto slično sutra ne bi ponovilo? A Krešo je bio pažljiv, pouzdan, iskreno me volio. Kad je Goranka zaspala i Krešo i ja ostali sami, postala sam vrlo napeta. Htio se maziti sa mnom, ali morala sam ga odbiti, izgovarajući se na naporan dan i umor. Ne bih to mogla podnijeti, samo sat-dva poslije susreta s Goranom. Otišla sam pod tuš i dugo, dugo stajala pod mlazom vruće vode. Morala sam sve isprati sa sebe.
- Je li ti se nešto neugodno dogodilo večeras? - upitao me Krešo kada sam se napokon uvukla u krevet. Naravno, primijetio je da sam napeta, da se ne ponašam kao obično.
- Ne, ništa. Bilo je napeto na poslu, a i malo sam se posvađala s Tihanom. Nije vrijedno spomena, sve ćemo sutra izgladiti - lagala sam.
Te sam noći nemirno spavala. Sutradan sam iz ureda nazvala Zlatka.
- Bilo mi je lijepo s tobom protekle dvije večeri, ali mislim da se više ne smijemo viđati. Želim sačuvati svoju obitelj - trudila sam se zvučati staloženo, ali mislim da mi je glas ipak drhtao.
Prilično je mirno primio to što sam mu rekla. Možda sam očekivala da će ga kosnuti, da će me nagovarati da promijenim mišljenje, ali nije to učinio. Ipak, nastojao je bar ostaviti odškrinuta vrata.
- Znam da ti nije lako, poštujem tvoju odluku, drugo mi i ne preostaje, ali možda ćeš sutra misliti drukčije. Volim te - rekao je nježno, a ja sam, uz kratki pozdrav, brzo spustila slušalicu.
S time što sam učinila morat ću zauvijek živjeti. Zapravo, zbog toga se vrlo čudno osjećam: ne mogu čak reći da mi je žao, ali se istodobno toga i stidim. Ne mogu biti ni posve sigurna je li Krešo išta posumnjao. Uhvatila sam prvih dana nekoliko puta neki čudni odsjaj u njegovu pogledu, ali ništa me nije pitao. I dalje je jednako nježan prema meni. Mogu li, međutim, ja zaboraviti što sam učinila, drugo je pitanje. S tim ću se morati nositi do kraja života.