- Hej, što to radite? Gospođo, gospođo!
U trenutku kad je do mene dopro oštar ženski glas s kraja školskog hodnika, bezobrazni mangup previjao se pored mene poput jegulje i bolno cičao. Možda bi uspio i izmigoljiti da ga nisam držala tako čvrstim stiskom za uho.
- Pokazat ću ja tebi kako se maltretiraju drugi! Sad ćeš ti vidjeti svoje! - uspuhano sam se prijetila dečku tek nešto malo nižem od sebe, stežući pritom još jače prste oko njegova uha. Bila sam bijesna i nisam u njemu vidjela dijete, nego samo neprijatelja koji mi zagorčava život.
- Pustite me! Smjesta me pustite! - viknuo je osokoljeno kad je ugledao profesoricu kako nam se približava.
- Gospođo, za Boga miloga! Pustite dječaka! - niska debeljuškasta žena zastala je tik do nas i uprla svoj zgroženi pogled u mene.
- A zašto bih? - upitala sam revoltirano. - Kažete li vi možda njemu da pusti mog sina na miru dok ga maltretira? Jeste li ga kaznili kad je moj sin zbog njega došao doma s izgaženim cipelama, poderanim bilježnicama i torbom uvaljanom u blato? Kaže li njemu itko da ne smije druge terorizirati? Ili vi mislite da je to normalno da moje dijete odbija ići u školu zbog ovakvog neotesanog klipana?!
Okrugle oči na isto tako okruglom licu sad su se još više zaokružile.
- O čemu vi to pričate? - profesoričin glas sad je zvučao nešto blaže nego maloprije.
- Pričam o tome da moj trinaestogodišnji sin Edo, učenik vaše škole, ovdje svakodnevno proživljava takav teror kakav svijet nije vidio! I to ne samo od ovoga ovdje - ljutitom kretnjom glave pokazala sam na dečka koji je sada rukom trljao svoje crveno i otečeno uho. - Čini se da u razredu postoji još mudraca koji pod njegovim vodstvom maltretiraju dobru djecu!
Profesorica je premjestila imenik iz jedne ruke u drugu i nakašljavši se okrenula se prema prozvanom dečku.
- Mladene, udi sada u razred. Kasnije ću s tobom razgovarati o ovome - rekla mu je, a kad je neotesanac ljutito se osvrćući prema meni zamakao u učionicu, duboko uzdahnula.
- Znate, Mladen je problematično dijete. Mislim da vaš sin nije jedini koji ima problema s njim - rekla je ispod glasa. Je li se to meni učinilo ili se ona zaista sa strahom osvrtala sluša li netko naš razgovor.
- I to bi mi trebala biti utjeha, ili što? - zapanjeno sam podigla obrve. Da je malac problematičan slučaj, to sam znala i bez nje! Ono što je mene zanimalo bio je odgovor na pitanje: što škola poduzima da ga obuzda?
- Pa vidite, nije to tako jednostavno - ženin je glas zvučao nesigurno. - Ne može se učenika tek tako isključiti iz škole jer nije poslušan.
Poslušan? O kakvoj je ona to poslušnosti govorila? Taj Mladen, on nije bio samo neko nestašno dijete. On je bio monstrum! Moj sin, inače dobro i senzibilno dijete, drhtao je svako jutro kad se trebao spremati u školu. I ništa tu nije pomagalo. Niti to što sam već ranije odlazila na razgovor s Edinom razrednicom, niti to što sam davala Edi upute kako se obraniti od nasilnika. U posljednje vrijeme je čak ujutro znao imati proljev od nervoze, zbog čega sam se jako zabrinula.
- Dobro, recimo da ga ne možete isključiti iz škole! - rekla sam prekriživši bijesno ruke na prsima. - Što onda možete učiniti? Što je sa svim onim odgojno-obrazovnim mjerama kojima bi ustanova poput ove trebala raspolagati? Zar više ne postoje opomene, ukori ili ukori pred isključenje? Je li netko uopće pozvao roditelje tog malog na razgovor?
Žena je samo šutjela. Naravno da su sve te mjere još uvijek postojale. Ipak, bilo je očito da se u ovoj školi iz nekog razloga nisu primjenjivale.
- Jeste li o ovom problemu već razgovarali s razrednicom vašeg sina? - zanimala se profesorica.
- Naravno! I to ne jednom! No, nisam time baš ništa postigla. Upravo zato sam i odlučila preuzeti stvar u svoje ruke. Kad ja tog malog propustim kroz šake, neće mu više pasti na pamet da ikome i vlas s glave skine!
Profesorica me sad gledala prestrašeno.
- Možda biste ipak trebali razgovarati s ravnateljem - ženin glas se ponovno snizio na granicu šapta. I opet se nekako prestrašeno osvrtala oko sebe. Pa što se to ovdje događalo? Čemu ta tajanstvenost? Ništa mi nije bilo jasno, ali bilo je očito da žena nešto skriva.
Sve je zapravo krenulo nizbrdo onoga dana kad sam saznala da me muž prevario. Ne znam, možda sam mu trebala i oprostiti, ali ja nisam od žena koje lako praštaju izdaju. Kad sam saznala istinu, smjesta sam tražila od njega da se iseli iz našeg stana, a kad je on to odbio, spakirala sam svoje i sinove stvari i otišla svojim roditeljima.
- Ali, znači li to onda da će Edo morati putovati na drugi kraj grada u školu? - upitala je zabrinuto moja mama.
Ne, naravno da to nije dolazilo u obzir! Konačno, kuća mojih roditelja i Edina stara škola bili su na potpuno suprotnim stranama grada.
- Upisat ću ga ovdje u kvartu u školu. Na kraju krajeva, to je škola u koju sam i ja išla. Bit će na domaćem terenu, zar ne?
- Eh, ne znam baš - moja je mama zatresla glavom. - Nije ti ništa više kao što je nekad bilo, pa tako ni tvoja stara škola!
Slušala sam je kako mi priča o nekim čudnim ljudima koji su se doselili u kvart i o tome kako se sve promijenilo, no kao da to nisam i sama znala. Eto, i moj muž i ja smo nekad bili ludo zaljubljeni pa smo sad bili pred razvodom. On se, doduše, kleo da je to bila samo bezvezna avantura, ali ja se nisam imala snage boriti za naš brak.
- Selimo se k vama i gotovo! - rekla sam odlučno i time presjekla mamine zabrinute komentare.
- Naći će Edo ovdje nove prijatelje! - umirivala sam je. - Za dvije godine se ionako upisuje u srednju školu pa će mu se opet sve iz temelja promijeniti.
I tako, usprkos zabrinutosti moje mame, Edo i ja ubrzo smo se preselili k mojima: moj sin poprilično preko volje, jer je za sobom ostavljao sve što je poznavao, a ja suviše ljutita na muža da bih razmišljala o mogućim posljedicama. Bilo je to prije točno godinu dana. Kad samo pomislim koliko se toga u tom razdoblju dogodilo, koliko briga, koliko suza. I kao da nije bilo dovoljno to što sam nakon šesnaest godina braka morala iznova graditi svoj život, sad su tu odjednom bili i ti problemi sa školom! Inače je Edo uvijek bio odlikaš i ranije nisam ni znala da ide u školu! Sad se sve odjednom promijenilo. Popustio je u učenju, počeo gristi nokte, mršavjeti, a onda su došli i ti užasni proljevi. Kad sam ga jednog dana odvela na liječnički pregled, dijagnosticiran mu je poremećaj izazvan stresom!
- Slušajte - nagnula sam se prema zbunjenoj profesorici i unijela joj se u lice. - Meni je dosta ovog bezobrazluka! Ja sam se školovala u ovoj školi, ali u moje vrijeme to je bila jedna fina, uzorna škola u kojoj su svi učenici služili za primjer. Ako se nekad i našao neki pametnjaković poput ovog Mladena, koji je mislio da može gnjaviti sve oko sebe, smjesta bi dobio primjerenu kaznu i bio spušten na zemlju! Ovo što se danas događa potpuno je neprihvatljivo! Ne mogu vjerovati da moj sin ima traume zbog ove škole! On koji je uvijek s veseljem polazio nastavu. Još manje mogu vjerovati da se jadan razbolio od toga svega! Znate li vi da je zbog strahota koje ovdje proživljava obolio od takozvanog iritabilnog kolona? Inače, za vašu informaciju, to je bolest koja se gotovo nikad ne javlja kod djece. Eto, moj ju je sin ipak dobio, zahvaljujući vama! - pritom sam uprla optužujući pogled u prestrašenu ženu.
Profesorica se na moje riječi stisnula, uvukla glavu u ramena i obgrlila rukama imenik kao da je pojas za spašavanje.
- Ne znam, mislim, ne znam što bih rekla - zamuckivala je. - Sve to što ste rekli zaista je strašno! Ja vas potpuno razumijem. No, znate, ja nemam ništa s time. Mislim, da sam ja osobno vidjela Mladena kako gnjavi vašeg sina, ja bih ga spriječila, sigurno bih! Ma gledajte, mislim da će biti najbolje da razgovarate s ravnateljem!
Bila je vidno uznemirena i ponovno spustila glas pri spomenu ravnatelja. Koliko je meni bilo poznato, obično su se ovakvi problemi rješavali preko razrednice, koja je potom, ako je za to postojala potreba, odlazila k ravnatelju. No, ovdje je razrednica očito bila nemoćna, baš kao i profesorica koja me prestrašeno gledala svojim okruglim očima. Nevoljko sam morala priznati da je žena vjerojatno bila u pravu: odavno sam već trebala otići na razgovor k ravnatelju. Zašto sam samo morala uvijek biti tako fina i strpljiva? Da mi je ranije pala crvena krpa na oči kao što se to dogodilo sada, možda se moj Edo ne bi od stresa razbolio. No sad je bilo kasno razglabati o tome.
- U pravu ste - rekla sam poravnavši odlučnom kretnjom ovratnik svog sakoa. - Moram razgovarati s ravnateljem. I to ću učiniti odmah, iz ovih stopa!
Kimnuvši potom zbunjenoj ženi glavom na pozdrav, okrenula sam se na peti i žustrim korakom uputila prema stepenicama. Koliko sam pamtila još iz svojih školskih dana, ravnateljev ured bio je na drugom katu.
- Ne, čekajte! - glasan povik zaustavio me na prvoj stepenici. Okrenula sam se upitno podigavši obrve. Niska punašna žena sad je brzim korakom hitala prema meni, stišćući i dalje imenik na grudima kao da joj o njemu ovisi život.
- Ne možete tek tako ravnatelju. Znate, morate se najaviti. I, što ćete mu reći? Nadam se da mu ne mislite reći kako sam vas ja poslala.
Gledala sam je ne vjerujući vlastitim očima. Pa ta žena se uistinu bojala svog nadređenog! Sad mi je bilo mnogo jasnije i ono njeno šaputanje i osvrtanje dok smo razgovarale.
- O? - iznenađeno sam je pogledala. - To su neka nova pravila? Koliko je meni poznato, za razgovor s ravnateljem nikad nisu bile potrebne posebne najave.
- Da, da, u pravu ste - brzo se složila sa mnom loveći dah. - Ali, znate, novi ravnatelj ne voli…
Nije stigla dovršiti misao jer sam ja sam već nastavila hitati stepenicama. To što on nešto nije volio, to me nije bilo ni najmanje briga. Moje se dijete razboljelo u njegovoj školi i on je trebao snositi odgovornost za to!
- Ništa se vi ne brinite - doviknula sam još s vrha stepenicama uznemirenoj ženi, a potom odlučno nastavila svojim putem. Nekoliko trenutaka kasnije našla sam se pred vratima ravnateljeva ureda. Bila su još uvijek na istom mjestu kao i onda kad sam ja bila đak ove škole. Ipak, činilo se da je još samo raspored prostorija bio isti, sve ostalo se promijenilo iz temelja.
Kratko sam pokucala, a odmah potom, ne čekajući odgovor, ušla.
- Dobar dan! - pozdravila sam odlučnim glasom ženu koja je sjedila za stolom i prelistavala neki časopis. Podigla je pogled i iznenađeno me pogledala. Očito je punašna profesorica bila u pravu. Po izrazu tajničina lica dalo se, naime, zaključiti da ovakvi upadi u ravnateljev ured nisu bili uobičajeni, a još manje dobrodošli.
- Trebala bih razgovarati s ravnateljem. Radi se o mom sinu, učeniku vaše škole - prešla sam odmah, bez uvoda na stvar.
- Oprostite, a imate li zakazano?
- Ne, nemam zakazano - rekla sam tonom koji je jasno trebao pokazati da me nije briga za to. - Samo vi mene najavite, sigurna sam da će me ravnatelj primiti.
- A o kakvom se problemu točno radi, ako smijem znati? - upitala me gurnuvši časopis u ladicu.
Sad sam već bila ozbiljno ljuta. Ne, ne smiješ, pomislila sam razjareno. Bilo mi je navrh jezika na odbrusim nešto uštogljenoj ženi, no ipak sam se na vrijeme uspjela suzdržati. Iako mi je cijelo tijelo titralo od uzrujanosti, pokušala sam djelovati smireno. U nekoliko riječi rekla sam joj o čemu se radi i navela ime učenika koji je terorizirao moga sina.
- Molim vas da pričekate trenutak. Izvolite, sjednite - tajnica mi je pokazala na stolac preko puta njenog radnog stola, a potom visoko uzdignuta nosa, nabadajući na svojim visokim potpeticama, otišla do vrata u kutu sobe. Tu je nakratko zastala, nervoznom kretnjom poravnala suknju, a potom bojažljivo pokucala.
S čuđenjem sam pratila cijeli taj igrokaz ne shvaćajući ni najmanje o čemu se tu radi. Zar je bilo moguće da se cijela škola bojala tog novog ravnatelja?
Kad je tajnica nakon vrlo kratkog vremena izišla, lice joj je djelovalo kao isklesano od kamena.
- Žao mi je, gospođo, ali ravnatelj vas trenutačno ne može primiti. Ima uskoro zakazan sastanak.
- Ali, meni treba samo nekoliko minuta!
- Znam, žao mi je! - oštro me presjekla ne dopuštajući mi daljnju raspravu. - Ako želite, možete se predbilježiti za razgovor.
O, i te kako sam to željela! Jedva sam čekala da upoznam tog napuhanog tipa i da ga smjestim ondje gdje mu je mjesto. Pa što je njemu padalo na pamet? Ovako odbiti razgovor s roditeljem koji mu dolazi s gorućim problemom vezanim uz školu!
Doma sam se vratila bijesna poput furije, no čim sam ušla u kuću, zaboravila sam na ljutnju. Moj sin je sjedio za kuhinjskim stolom i bio blijed poput krpe.
- Što se dogodilo, Edo? - upitala sam ga zabrinuto i našla se u nekoliko koraka pokraj njega.
- Onaj mali što ga maltretira danas ga je opet napao - odgovorila je moja mama umjesto njega, stavljajući upravo šalicu vrućeg kakaa pred svog unuka.
Kako je Edo i dalje šutio kao zaliven, tupo piljeći u nevidljivu točku na zidu, ona mi je nastavila prepričavati što se dogodilo.
- Nakon što si ti dohvatila onog malog na hodniku, on je na sljedećem odmoru ščepao našeg Edu, uvukao ga u zahod i tamo ga mučio i prijetio mu. Zamisli, rekao mu je da će zažaliti dan kad se rodio ako se ti samo još jednom dođeš žaliti na njega u školu! Ne znam, Dunja, možda ga nisi trebala dirati.
Eto, tako je moja mama cijelog života odgajala mene, a tako sam ja odgojila i Edu: pristojnost i miroljubivost na prvom mjestu! I kamo nas je to dovelo? Bijes od maloprije sada je ponovno bio tu, ovaj put samo u još gorem obliku. Zapljusnuo me poput snažnog vala, muteći mi pritom i vid i um. On će prijetiti mome djetetu, balavac jedan bezobrazni!
- Ma, sutra idem u školu! Zažalit će on dan kad je taknuo u moje dijete! - ciknula sam razjareno.
- Nemoj, mama! - kao da se probudio iz obamrlosti, konačno se oglasio i Edo. - Nimalo mi time ne pomažeš! Naprotiv! Nahuškao je i druge protiv mene. Sad me svi zezaju da sam mamina maza, da se skrivam iza mamine suknje i svi su na njegovoj strani!
Stisnula sam šake tako čvrsto da su mi zglavci na njima pobijeljeli. Prokletstvo! Bila je to šah-mat pozicija! Što god učinila, nije valjalo. Edi za ljubav ipak sam odustala od ponovnog razgovora s Mladenom. Za dva dana ionako sam imala zakazan sastanak kod ravnatelja, no to sam radije prešutjela, jer bi me moj sin zasigurno pokušao odgovoriti i od toga. To pak, naravno, nije dolazilo u obzir! Jedva sam čekala da se suočim s ravnateljem i zahtijevam od njega da hitno poduzme potrebne mjere protiv nasilnog učenika!
Dva dana kasnije moje su se nade, na žalost, pokazale uzaludnima. Malo je reći da sam bila razočarana kad sam, došavši na zakazan termin u školu, saznala da je ravnatelj otputovao!
- Ali, vi ste mi rekli da dođem danas prijepodne! - povisila sam glas na tajnicu koja me ravnodušno gledala.
- Žao mi je, ali ravnatelj je morao hitno otputovati. Nešto mu je iznenada iskrsnulo.
Ma iskrsnut će njemu kad ga ja dohvatim, žestila sam se u sebi! Kakav je to nečuveni bezobrazluk bio! Trebao me primiti onaj dan kad sam sjedila tu ispred njegovih vrata, a on me onako drsko odbio i sad se još sa mnom poigravao kao s kakvom šmrkavicom!
Ne, nije znala kada se ravnatelj vraća, tajnica je odmahivala glavom. Uvidjevši da nema smisla gubiti vrijeme s njom, izjurila sam iz ureda. Našavši se na praznom hodniku, naslonila sam se o zid. Zašto su mi se u posljednje vrijeme događale takve stvari? Kao da se cijeli svijet urotio protiv mene. Najprije Marijev preljub, a sada i ti problemi s Edom. Dokle sam sve to trebala trpjeti? Koliko sam još bila u stanju izdržati? Osjetila sam kako mi koljena klecaju i kako mi tijelo klone. No onda sam se opet sjetila da se ovdje radilo o mome djetetu i brzo sam se pribrala. Čim zazvoni za odmor, potražit ću Edinu razrednicu, odlučila sam. Ovaj put joj neću dopustiti da me tek tako otpravi ispraznim obećanjima! Ovaj put će me dobro saslušati i morati nešto konkretno poduzeti!
Na žalost, ni ovaj put razgovor s razrednicom nije urodio plodom. Edo se i opet iz škole vratio sav prestravljen, jakne umrljane blatom i poderanih bilježnica. Osjećala sam se bespomoćnom, a onda mi je sinula ideja. Kako se toga nisam već i ranije sjetila! Zašto sam uopće cijelo vrijeme pokušavala problem koji je zapravo bio u domeni kućnog odgoja riješiti preko škole? Još iste večeri odlučila sam posjetiti roditelje nasilnog Mladena i porazgovarati s njima. Da budem iskrena, bila sam uvjerena kako se radi o priprostim ljudima nižeg socijalnog statusa. Siromaštvo i loši životni uvjeti mogli su, po mome mišljenju, objasniti Mladenovu agresivnost prema drugima. No, i opet sam doživjela iznenađenje. Stigavši na cilj, našla sam se pred pravom pravcatom vilom! Ovo je, dakle, bio dom dječaka koji je tako brutalno zlostavljao moga sina? Pa moj Edo je bio siromah u odnosu na njega!
Usprkos očitom trudu domaćina da im dom odiše otmjenošću, njihov doček nije bio nimalo u skladu s tim. Namrštena lica Mladenovih roditelja neljubazno su me promatrala.
- Slušajte, gospođo, mi to zaista ne moramo slušati! - rekao je neprijateljskim tonom Mladenov otac nakon što sam mu u kratkim crtama iznijela problem. Sve moje optužbe protiv njihova sina odbacio je kao neutemeljene i ustrajao na tome da je Mladen uzorno dijete.
- Siguran sam da ga je vaš mali izazivao. Ne bi Mladen njega bez razloga dirao! - rekao je još prije nego što mi je nimalo ljubazno pokazao vrata.
Osupnuta nekulturom Mladenovih roditelja, ali i nemoćna, odlučila sam stati na loptu i pričekati povratak ravnatelja. On je sad bio moja posljednja nada. Nekoliko dana kasnije, kad sam preko Ede saznala da je ravnatelj ponovno u školi, pohitala sam na željno iščekivan razgovor. No tu me tek čekao novi šok.
- Vi! - vrisnula sam kad sam ušla u ravnateljev ured i ugledala muškarca koji je sjedio za radnim stolom. Pa to je bio ni manje ni više nego Mladenov otac! Ipak, muškarac me gledao kao da me vidi prvi put u životu.
- Poznajemo li se? - upitao me nonšalantnim tonom.
- Nemojte se praviti blesavi! I vi i ja dobro znamo da ste me nekidan gotovo naglavačke izbacili iz svoje kuće. Nečuveno! Sad mi je jasno i zašto je vaš sin u ovoj školi zaštićen poput ličkog medvjeda!
- Oprostite, ali ne znam o čemu pričate. Ja imam kćer i ona ne pohađa ovu školu!
- A Mladen? Čije je on dijete? Možda od domara?
Na spomen Mladenova imena muškarčev izraz lica se naglo promijenio.
- A tako! Vi zasigurno govorite o mom nećaku - zaključio je nimalo ljubaznim tonom.
Sad je konačno i meni sve bilo jasno. Znači, ravnatelj je bio Mladenov stric, odnosno jednojajčani brat njegova oca! E pa nikakvo čudo što je Mladen bio povlašten i što se ni jedna profesorica nije usuđivala podignuti glas na njega.
- Samo da znate, nije me ni najmanje briga čiji je Mladen nećak, pa da je i od samoga Pape! Ja inzistiram da teror nad mojim djetetom smjesta prestane! U suprotnom se vi i ja vidimo na sudu!
Dosta mi je bilo razgovora u rukavicama! Dosta tih rodbinskih veza i vezica! Zar je moje dijete moralo oboljeti samo zato što je njegov školski kolega imao utjecajnog strica?
Nakon što se situacija ipak nije razvijala u željenom pravcu i nakon što je Mladen nastavio maltretirati Edu, odlučila sam ispuniti svoje obećanje. Uz pomoć odvjetnika i priloženu liječničku dokumentaciju, koja je jasno ukazivala na izloženost mog sina stresu, tužila sam ravnatelja i dobila spor. Ravnatelj je bio suspendiran, a Mladen dobio ukor pred isključenje, nakon čega se konačno smirio i postao manji od makova zrna. Moje dijete je konačno moglo odahnuti! A s njime i ja.
Uspjeh koji sam postigla koštao me mnogo živaca i snage, ali mi dao i novu vjeru da se čovjek može izboriti baš za sve, samo ako se bori sa srcem. Ova me misao smjesta navela na jednu drugu: možda je došlo vrijeme da se izborim za svoj brak, od kojeg sam odustala bez borbe, i vratim svoju obitelj!