Iz sna me prenuo prodoran vrisak od kojeg mi se sledila krv u žilama. Skočio sam u krevetu i zapiljio se u mrak. Na trenutak sam pomislio da sam sve možda samo sanjao, no onda se vrisak ponovio i resko zaparao noćni zrak.
- Isuse, Ljiljana! Probudi se! Prestani vikati! Sve je u redu. Samo sanjaš!
Žena koja je ležala pored mene na moj je glas skočila kao da ju je netko ubo iglom i uspravno sjela u krevetu. Bila je raščupana i djelovala izbezumljeno. Širom razrogačene oči svjetlucale su joj u mraku, dok joj je čelo bilo orošeno kapljicama znoja. Grudi ispod tanke spavaćice nadizale su joj se i spuštale u ubrzanom ritmu.
- Ljiljana… - zazvao sam je tiho, plašeći se da ne počne ponovno vikati. – Samo si sanjala. Sve je u redu.
Par širom otvorenih očiju sad se usmjerio prema meni. Nikad nikoga nisam vidio tako prestravljenog kao što je to sada bila ona. Što li je mogla sanjati da se toliko uplašila?
- Ljubavi… - ponovo sam je zazvao. Oprezno sam ispružio ruku prema njoj, no ona se trgnula i povukla poput prestrašene životinje.
- Pusti me – promrmljala je nakon nekoliko trenutaka šutnje. Potom se uz glasan uzdah bacila natrag na jastuke. Vrlo brzo potom mogao sam čuti njeno ravnomjerno disanje. Zaspala je.
No ja se nisam mogao još dugo smiriti. Razmišljao sam o proteklim događajima. Sve se u posljednje vrijeme odvijalo tako brzo: najprije moje vjenčanje iz vedra neba, a odmah potom bakina neočekivana smrt.
Još do prije nepunih pola godine bio sam okorjeli neženja. Koliko je za to bila kriva seoska sredina u kojoj se činilo kao da vlada kronična „nestašica“ nježnijeg spola, a koliko moja izbirljivost kad su bile u pitanju djevojke, teško je za reći. U svakom slučaju, činilo se da nikad neću ispuniti želju za snahom mojoj baki i djedu, koji su me othranili. Moj je djed odavno otišao s ovoga svijeta, a baki se približila osamdeseta, ali snahe u našoj kući nije bilo ni na vidiku.
No nije trebalo ostati tako. Jednoga dana, u našem se selu praktički niotkud pojavila nova konobarica. Pričalo se da je stigla iz grada, no nitko nije znao kako i zašto. Muškarce je smjesta opčinila svojim izgledom, dok su žene na nju gledale s prezirom. Svi su ipak bili složni u jednom: nikome nije bilo jasno zašto bi tako atraktivna mlada žena došla živjeti iz grada u zabit poput naše. Svakakve su priče kružile o njoj, no ja se nisam mnogo obazirao na njih jer se po selu ionako uvijek svašta pričalo!
Kad sam ju međutim ugledao na vlastite oči za šankom naše lokalne gostionice, u jedno sam bio siguran: bila je to najljepša žena koju sam ikad vidio! I da me tada netko upitao postoji li ljubav na prvi pogled, bez sumnje bih mu odgovorio potvrdno. Jer, za mene je susret s njom značio upravo to: ljubav!
Tako opčinjen njenom pojavom, sjeo sam za šank buljeći u nju poput teleta u šarena vrata. Inače prilično neotporan kad je u pitanju alkohol, sad sam redao pivo za pivom, zaboravljajući pritom po prvi puta u životu na obveze koje su me čekale na imanju.
- Stjepan, kažeš… – smješkala mi se, brišući lanenom krpom čaše. – Lijepo ime.
- Štef ga mi ovdje zovemo! – doviknuo je netko iza mene, na što se ona samo koketno nasmijala.
Kad sam se nakon nekoliko sati provedenih za šankom i prilično mutne glave uputio prema izlazu, obećao sam teška jezika Ljiljani da ću svakako doći i sutradan. Je li njezin smješak tada bio posprdan? Možda. No kako bih ja to kroz svoje ružičaste naočale bio primijetio?
Od toga dana, svaki slobodan trenutak provodio sam u gostionici. Odjednom mi ništa više nije bilo važno osim lijepe konobarice za šankom. Primijetivši da zapostavljam poslove na imanju, baka me jednoga dana pozvala na red. Kad sam joj povjerio da sam se zaljubio, prekrižila se i sa suzama u očima me blagoslovila.
- Hvala Bogu, sinko! Već sam mislila da nikad neću dočekati taj dan! A tko je ona? Poznajem li je? Da nije mala Marica, od Ruže podno šume? Vidjela sam ja nju kako te gleda! A i dobra je ko kruh! Skromna i marljiva.
- Nije bako – odmahnuo sam glavom. Kakva Marica! Ta je cura izgledala poput ružnog pačeta pokraj moje gradske labudice!
- A tko je onda? – inzistirala je starica.
- Vidjet ćeš na vrijeme – rekao sam joj. Samom sebi sam pak obećao da će Ljiljana pošto-poto biti moja. A kad bude, dovest ću je baki na upoznavanje!
Nije bilo muškarca u selu koji se nije motao oko lijepe Ljilje, ali ja sam bez sumnje bio najuporniji. Nekad marljiv i savjestan radnik, sada sam danonoćno visio za šankom, ne skidajući pogleda sa svoje ljubljene. Čak sam zbog toga bio izvrgnut podsmjehu muškog društva, no ništa mi nije bilo važno. Samo se vi rugajte, prkosno sam mislio u sebi. Tko se zadnji smije, najslađe se smije! Jedini na mojoj strani bio je moj prijatelj iz djetinjstva Ivan. On je već dugi niz godina bio u braku i navijao za to da se i ja konačno „skrasim“.
- On ti možda izgleda onako malo bez veze – rekao je jednom prilikom Ljiljani dok smo obojica visjela za šankom, namigujući prema meni. – Ali on ti je ovdje najbolji od svih nas. Čovjek sam vodi brigu o dvadeset komada grla i sto hektara zemlje!
Isprva mi se njegov komentar učinio bezveznim, ali kad sam vidio bljesak zanimanja u Ljiljaninim očima, bio sam mu beskrajno zahvalan.
- Znači, ti si ovdje nešto kao lokalni bogataš – razvukla je svoje lijepe usne u osmijeh i nalaktila se tako blizu mene da mi se od pogleda u njen raskošan dekolte zavrtjelo u glavi.
- Pa ne bih to baš tako rekao… - započeo sam zbunjeno. Bio sam dobrostojeći poljoprivrednik, to da, ali baš bogataš…
Usprkos mom negiranju, Ljiljanin odnos prema meni od toga se dana promijenio. Sada se daleko češće naginjala preko šanka prema meni, a kad bi prolazila pored mene, svaki put bi me onako kao slučajno okrznula rukom ili bokom. Jednoga dana sam se ohrabrio i izgovorio naglas ono o čemu sam za dugih besanih noći maštao. Njezin odgovor me nemalo iznenadio…
- Hoću! – spremno je klimnula glavom kad sam je pozvao da dođe k meni na imanje. – Rado bih vidjela to tvoje velebno carstvo – rekla je vrteći zavodljivo pramen duge plave kose među prstima.
Da budem iskren, bio sam spreman na dulje nagovaranje. Ovakvom njenom pristanku otprve nisam se uopće nadao!
- Zaista? – razvukao sam zbunjeno usne od uha do uha, osjećajući se poput dječačića koji je upravo dobio žarko željenu igračku. Da sam možda samo običan naivni glupan, toga naravno nisam bio svjestan.
- Sutra radim jutarnju, pa možemo poslije posla otići do tebe – namignula mi je i nestala s pladnjem punih čaša iza mojih leđa.
Ajme meni, majko moja, pristala je, vrištalo je sve u meni! A onda me iznenada preplavila panika. Moram reći baki da spremi neko posebno jelo! Ovakvu se djevojku ne može dočekati s grahom i špekom!
Još iste večeri skovao sam zajedno s bakom plan kako najbolje pogostiti našu specijalnu gošću. Baka, uzbuđena gotovo koliko i ja, bila je spremna ispuniti sve moje prohtjeve.
- Dobro, dijete, dobro! Skuhat ću finu kokošju juhicu, ispeći pečenje i napraviti onu medenu pitu koju ti obožavaš! Bit će to pravi blagdanski ručak. I treba tako, kad nam u kuću dolazi tako fino čeljade. Jedva čekam da upoznam tu tvoju djevojku!
Ljiljana još nije bila moja djevojka, no kako se baka silno radovala, nisam joj htio umanjiti veselje. Uostalom, nešto mi je govorilo da će Ljiljana uskoro postati mojom!
Nemalo iznenađenje doživio sam međutim kad su se dvije žene upoznavale. Vjerovao sam kako će taj susret proći srdačno, no nije bilo tako. Čim je ugledala Ljiljanu, iz bakinih plavih očiju nestao je smješak. A bome i iz Ljiljaninih!
- Nisi mi rekao da ne živiš sam! – prosiktala je Ljiljana kad je baka otišla do štednjaka po zdjelu s juhom.
- Da, mislim ne, nisam! Ne živim sam, živim s bakom.
- Vidim! – rekla je, ne skrivajući pritom kako joj to nije nimalo po volji.
Ručak koji je potom uslijedio prošao je u krajnje napetoj atmosferi. Gotovo je nemoguće bilo previdjeti bakin kritički pogled koji se nije odvajao od Ljiljaninog dubokog dekoltea, kao niti Ljiljanino hladno ponašanje prema baki. Zar se baš morala tako izazovno odjenuti i našminkati, pitao sam se, a onda smjesta pronašao opravdanje za svoju dragu: ta zašto bi se čedno odjenula kad je mislila da živim sam!
- Koga si nam to doveo u kuću, crni sinko! – okomila se baka na mene čim je mlada atraktivna žena otišla.
- Kad si mi rekao da ćeš me upoznati sa svojom djevojkom, ja sam se tako silno razveselila. A kad tamo! Nije ti to pošteno čeljade, Stjepane moj! Pa zar ti ne vidiš kako ona izgleda?
- Danas djevojke tako izgledaju, bako! Nije to više kao u tvoje vrijeme, kad su hodale zakopčane do grla.
Znao sam da nije bio problem samo u odijevanju. Puno gore od toga bilo je to što je Ljiljana bila prilično drska u ophođenju sa staricom. Naravno da mi to nije bilo po volji, no moja zaluđenost njome bila je toliko jaka da me ama baš ništa nije moglo odbiti od nje. Iako sam baku volio poput rođene majke, za Ljiljanino neprimjereno ponašanje pronalazio sam sva moguća opravdanja: te da se nije snašla, te da je bila iznenađena, jer je mislila da ćemo biti sami…
Kad je Ljiljana sljedeći put došla u našu kuću, bilo je to kako bismo zajednički obavijestili baku da se namjeravamo vjenčati. Ja sam naime konačno uspio sakupiti hrabrost i učiniti ono o čemu sam maštao od prvog trenutka kad sam je ugledao: zaprositi je. Na moje iznenađenje, pristala je, otprve!
Svi su se oko mene čudili kako mi je to uspjelo, ali ni meni samome nije bilo jasno. Kako sam zaista između tolikih udvarača uspio pridobiti takvu ljepoticu samo za sebe? No činilo se da mi se sreća konačno osmjehnula.
Moja baka je pak, baš kako sam se i pribojavao, bila očajna!
- Zašto si nam je doveo u kuću? – protestirala je vidno uzrujana. – Njoj nije mjesto ovdje s nama! Tebi treba žena koja će s tobom voditi imanje, pomagati ti oko radova u polju, vrtu, oko stoke… A ne ovakva! Ajme, Stjepane moj… Toliko sam se nadala kako ćeš pronaći dobru ženu, koja će ti u svemu biti desna ruka, kao što sam to ja bila tvome djedu. Mislila sam, kad pronađeš takvu, onda mogu mirno i umrijeti. No sada kako ću napustiti ovaj svijet i ostaviti te nasamo s tom… Umije li ta išta drugo do lickati se i služiti pijance?
- Nemoj zaboraviti da je to njen posao i da ga ona pošteno radi! – žustro sam branio svoju buduću nevjestu, no duboko u sebi znao sam da je baka donekle u pravu. Meni je zaista trebao netko tko bi živio kao i ja, s kim bih zajedno planirao i rješavao probleme na imanju. Kad sam predložio Ljiljani da prestane s radom u gostionici, skočila je na mene poput divlje mačke.
- To ne dolazi u obzir! Ne želim se odreći svoje samostalnosti. Ja sam moderna djevojka, ne zaboravi to!
Zaljubljen preko ušiju, nisam joj želio proturječiti. Ako je ona tako htjela, onda je tako trebalo i biti. Na dan našeg vjenčanja, moja je baka bila blijeda i izgledala tako loše da sam se na tren prepao za nju. No kad sam joj iskazao svoju brigu, samo je odmahnula rukom.
- Neću ja još s ovoga svijeta, dijete moje. Moram se boriti za život kako bih zaštitila tebe!
Vrlo brzo nakon vjenčanja shvatio sam da je moja radost ipak bila bezrazložna. Život kakvom sam se nadao sa svojom lijepom ženom bio je samo puki san. Ništa od onoga čemu sam se veselio nije se ostvarilo. Baš kao što je moja baka i predvidjela, Ljiljana je bježala od kuhinje i poslova na imanju kao vrag od tamjana. I dalje je baka bila ta koja je kuhala, a ja taj koji je sam obavljao sve poslove oko stoke i u polju. Za to vrijeme Ljiljana je uređivala nokte, šminkala se i pripremala za svoj posao u gostionici. Najteže od svega, i o tome mi zaista nije lako govoriti, bilo je to što se u bračnom krevetu držala hladnom poput sante leda. Kad god bih joj se pokušao približiti, izbjegla bi bliskost povlačeći se na svoj kraj kreveta. Nekoliko puta mi je čak grubo znala predbaciti da smrdim na štalu, iako sam se uvijek poslije rada sa životinjama tuširao! Nadao sam se da će se stvari s vremenom poboljšati, ali što je vrijeme više odmicalo, to je situacija postajala gora.
- E moj Stjepane, jadna li nam majka s ovakvom snahom u kući! – kukala je moja baka kad god bi me ulovila nasamo. – Trudim se oko nje, zaista se trudim. Mislim si, još je mlada, promijenit će se, ali… Ti ne znaš kakva je ona prema meni kad ti nisi prisutan. Neki dan se tako okomila na mene da sam pomislila da će me udariti!
E sad je baka sigurno pretjerivala. Možda Ljiljana i jest bila svojeglava i drska, ali da bi išla tako daleko da udari staricu? Ne, u to nisam mogao povjerovati!
- Spremna ti je ona na koješta! – klimala je baka glavom usprkos mom negiranju. – Što ti uopće znaš o njoj? Znaš li odakle dolazi? I zašto je, ako je nekad živjela u gradu, došla baš ovamo, u naše malo selo? Čini mi se da se udala za tebe samo zato da se skuči. Čudna mi je, dijete moje. Toliko da je se ponekad bojim. A najviše se plašim za tebe kad mene jednom ne bude.
- Zato moraš još dugo živjeti da me čuvaš! – rekao sam i utisnuo joj glasan poljubac u čelo. Želio sam joj na taj način odagnati brige, no htio ne htio morao sam priznati da je baka u mnogočemu bila u pravu. I sam sam naime vidio da se Ljiljana ne ponaša poput zaljubljene supruge. Čak mi je zabranila da dolazim u gostionicu, uvjeravajući me da privatni život treba držati podalje od poslovnog. No mene su želja i ljubomora vukli onamo poput magneta…
- Dođi, Ljiljo! Popij s nama jednu rundu! Hajde, nema ti mužića, ne moraš se ženirati!
Taman sam uhvatio kvaku na vratima gostionice kad sam iznutra začuo muški povik. Na trenutak sam zastao. Možda bi bilo najbolje da se napravim da nisam ništa čuo i odem doma, prošlo mi je kroz glavu. No, kakvog bi to smisla imalo?
Duboko udahnuvši zrak, gurnuo sam vrata i zakoračio u polumračnu prostoriju. Smjesta me zapuhnuo ustajali miris alkohola pomiješan s gustim dimom cigareta. Pogledom sam preletio preko lokala. Malo društvu za stolom u kutu već je bilo dobrano pijano. Luka, poznati ženskar u selu, koji je malo prije onako raskalašeno zazivao moju ženu, kad me ugledao okrenuo je glavu u stranu i tobože se upustio u razgovor sa svojim kompanjonima.
S njega mi je pogled skliznuo prema šanku. Ondje je stajala ona. Još uvijek najljepša žena koju sam ikad upoznao. Dugu crnu kosu pustila je da joj slobodno pada preko ramena, pune usne namazala je jarko crvenim ružem, dok su joj krupne zelene oči imale mačkasti izgled. Najfascinantnije od svega na njoj ipak su bile njene grudi: bijele, pune i okrugle, bile su upravo neodoljivi magnet za pohotne muške poglede.
U meni se ponovno javio onaj poznati osjećaj ljubomore. Opet je odjenula onu majicu s bezobrazno dubokim dekolteom, iako sam je izričito molio da to sada, kad je moja žena više ne čini!
- Što ćeš ti ovdje! – rekla mi je poprilično grubo kad sam pristupio šanku. - Hej, što ti je! – napala me i izmakla se kad sam je pokušao poljubiti. – Na radnom sam mjestu!
Pogled mi je ponovno skliznuo na muško društvo u kutu prostorije. Po njihovim licima se jasno dalo zaključiti da uživaju u sceni koja se upravo odvijala pred njihovim očima.
- Ljiljana, ja… - započeo sam nesigurno.
- Što je bilo, Stjepane? Zašto si došao ovamo kad sam ti rekla da ne dolaziš? Hajde, reci što si me trebao i idi!
- Htio sam…
Pogled mi je ponovno odlutao prema stolu u kutu. Luka, onaj isti koji je malo prije pozivao moju Ljiljanu na piće, sad je s otvorenim podsmijehom gledao u mene. Nešto je rekao svome društvu, na što se ono grohotom nasmijalo.
- Stjepane! - Ljiljanin oštri glas me trgnuo iz razmišljanja. – Što si se ukipio tu ko kakva gljiva! Hajde, reci već jednom što trebaš i odlazi!
- Htio sam, htio sam samo malo biti s tobom. Zaželio sam te se.
Iako sam se trudio da moje riječi dopru samo do njenih ušiju, zbog glasne glazbe morao sam podići glas. Čuvši što sam joj rekao, društvo predvođeno raskalašenim Lukom prasnulo je u smijeh.
- Ništa onda idem ja. Čekat ću te doma – rekao sam kad me prostrijelila oštrim pogledom.
Podvijena repa poput pokunjena psa vratio sam se na imanje, gdje me kao i uvijek čekala moja baka. Ovaj put je djelovala izuzetno uznemireno.
- Stjepane, čuj ovo! Danas sam srela sina od Zorice, znaš, onog koji živi u Zagrebu, i njegovu ženu. I tako, riječ po riječ, uspostavilo se da njegova žena poznaje našu Ljiljanu. Navodno su neko vrijeme radile skupa tamo u nekom restoranu. Ajme, što se napričala loših stvari o njoj! Rekla mi je da su šefovi bili strašno nezadovoljni njenim radom i da se sumnjalo da čak krade! Htjeli su joj dati otkaz, ali se ona onda nekako izvukla tako što se spetljala s jednim od te dvojice vlasnika. Čak ga je uspjela smotati da ju oženi, nakon čega je on ubrzo umro u čudnim okolnostima. Zahtijevala je polovicu restorana, no kad je kompanjon njenog preminulog muža pokrenuo istragu o njegovoj smrti, netragom je nestala!
Gledao sam u baku u nevjerici, ne znajući što bih mislio i što bih joj na sve to rekao. Ljiljana mi se doduše činila tajanstvenom i često sam imao osjećaj kao da nešto skriva od mene, ali ovo, to jednostavno nije moglo biti istina!
- A što ako ipak jest tako kako pričaju? – baka me sad gledala širom razrogačenih očiju. – To bi značilo da smo i mi u životnoj opasnosti!
Odmahnuo sam rukom na bakin komentar i kiselo se nasmijao. Odakle mojoj baki odjednom tako bujna mašta? Je li takvo što dolazilo s godinama?
Ne znam što je baka nakon našeg razgovora rekla Ljiljani, ali smijeh mi je prisjeo kad se ubrzo nakon toga baka jednog jutra jednostavno više nije probudila. Bilo mi je čudno što nije kao obično ustala prije mene i skuhala mi kavu. No, kad sam je pronašao kako nepomično leži, znao sam da mi moja baka neće nikad više ništa skuhati. Bio sam očajan! Za razliku od mene, Ljiljana je djelovala izuzetno mirno.
- Bila je stara, a starim ljudima je mjesto na onome svijetu! – rekla je grubo. Po prvi put otkako smo živjeli zajedno osjetio sam snažan poriv da joj prilijepim pljusku. Kako je mogla tako govoriti o ženi koja me othranila!
Istina, baka nije bila mlada, ali njen liječnik je uvijek govorio da je izvrsna zdravlja.
- S ovakvim tlakom i krvnom slikom, Katice, komotno možete dočekati stotu! – znao je često reći.
No, sada bake odjednom više nije bilo. Jedino što je ostalo iza nje bile su njene riječi vezane uz Ljiljanu, koje su ostale visjeti u zraku. Ljiljana pak nije našla za shodno čak niti na sprovod doći pristojno odjevena. Kao da prkosi preminuloj baki i meni, odabrala je majicu s najizazovnijim izrezom koju je pronašla u ormaru. Osim toga, nije se čak ni potrudila prikriti zadovoljstvo što će odsad biti jedina gospodarica u kući.
Dok sam ja shrvan od boli cijelu večer samo šutio, ona je po kući pjevušila, čak se ponudila i da nam nešto skuha. No, kome je bilo do jela u tako teškim trenucima!
Ipak, kad smo kasno uvečer legli u krevet, situacija se naglo promijenila. Odjednom Ljiljana više nije djelovala tako opuštena i čak je zahtijevala da ostavim upaljeno svjetlo kraj kreveta. Dugo se nemirno prevrtala, a kad smo konačno oboje zaspali, iz sna me prenula njena prodorna vriska. I ranije je doduše znala ružno sanjati, no nikad ovako.
Poslije te večeri, noćne more su se zaredale i više gotovo da nije bilo noći usred koje se ona ne bi budila sva oblivena u znoju. Mislio sam da je to možda zato što je baka umrla u kući, no kad god bih je pitao što je sanjala, odgovorila bi mi da se ne sjeća. Prava istina počela se nazirati tek jedne večeri, kad sam i sam usnuo krajnje čudan san.
Ležao sam u krevetu, budan, širom otvorenih očiju, no morao sam sanjati jer je pokraj mog uzglavlja stajala moja baka. Protrljao sam oči u nevjerici.
- Jesi li to stvarno ti? – upitao sam je, ne znajući bi li je se bojao ili plakao od sreće što je ponovno vidim.
- Jesam, dijete moje – ozbiljno je klimnula glavom. – Došla sam te upozoriti. Prijeti ti velika opasnost i moraš biti jako na oprezu. U suprotnom bi ti se moglo dogoditi ono što se dogodilo prethodnom Ljiljaninom mužu i meni.
- Što vam se dogodilo? – upitao sam glupavo.
- Pa znaš već! – rekla je baka i naglo se rasplinula u jarkom svjetlu.
Ovaj put sam ja bio taj koji se probudio sav okupan u znoju. Iz sna me trgnuo moj vlastiti povik. Pokraj mene je ležala Ljiljana, budna, ali očito ne i naspavana. Njeni tamni podočnjaci govorili su više od tisuću riječi.
Pogledao sam je kao da je vidim prvi put i povukao se na svoju stranu kreveta. A što ako susret s preminulom bakom nije bio samo san? Ako me zaista došla upozoriti i ako zaista živim pod istim krovom s hladnokrvnim ubojicom?
Instinktivno sam odlučio prešutjeti Ljiljani što sam sanjao i poput nje slagati da se ne sjećam. Međutim, neka nevidljiva sila me natjerala da još istoga dana odem u prvo veće mjesto na policiju i sve ondje ispripovijedam. Prepričao sam im i svoj san, prihvaćajući mogućnost da zbog njega budem ismijan. No, nisam bio.
- Mislim da je upozorenje vaše bake, ma koliko to nemoguće zvučalo, bilo daleko više od običnog sna! Na žalost, radi se o ženi za kojom već dulje tragamo. Ime koje ste nam naveli je doduše drukčije, no vjerojatno vam se lažno predstavila…
Prema riječima policijskog inspektora, Ljiljana je zaista već jednom bila u braku s muškarcem iz Zagreba i glavna osumnjičena za njegovu smrt. Autopsija je pokazala da je bio otrovan!
- Znači li to da je moguće da je i moja baka…
- Bojim se da jest. Trebalo bi napraviti ekshumaciju – muškarac je klimnuo glavom. – Iako je vaša baka bila vrlo stara, postoji opravdana sumnja da je vaša supruga „pogurala“ njezin odlazak.
Stresao sam se od užasa. U ušima su mi ponovno odjeknule bakine riječi iz neobičnog sna: Prijeti ti opasnost, dijete moje, moraš biti na oprezu, u suprotnom bi ti se moglo dogoditi što i nama…!
Ne razmišljajući dalje ni trena, smjesta sam dao pristanak da se bakino tijelo iskopa i napravi naknadna istraga. Iako je na rezultate trebalo čekati, ja sam i bez njih znao ishod Ljiljanine i moje priče: među nama je bilo gotovo! I iako je tek trebalo dokazati njenu krivnju, ja sam bio siguran u ishod istrage: ona je bila ubojica! Vjerovao sam bakinom upozorenju!
Vjenčanje s Ljiljanom bila je neoprostiva pogreška koju sam skupo platio. Uletjeti tako glupo u brak s osobom koju praktički uopće nisam poznavao, suludo!!
Vjeru u bolje sutra daje mi ipak san u kojem mi se javila moja baka. Njeno upozorenje mi pokazuje da ona i „s one strane“ brine o meni i da će mi sigurno pomoći da jednoga dana pronađem pravu sreću.
Koga je ono spominjala da bi bio dobra prilika za mene? Maricu? Kako sam samo mogao reći da je ružna i uspoređivati je s Ljiljanom? Njena dobra duša čini ju lijepom! Uostalom, definitivno nije sve u izgledu.