Sjedila sam u uredu i proučavala pristiglu ponudu. Kolegica Aleksandra uletjela je u ured sva zadihana.
- Kako možeš tako mirno sjediti kao da se ništa ne događa? – jedva je govorila.
- Što se događa? Jesi li opet izgubila mobitel ili ti je napukla potpetica na cipelama? Kako bih ja znala što ti se događa? Ne vidim kroz zidove, ulice, ni zgrade. Kod tebe je uvijek živo i uvijek se nešto događa. Ja sam jutros, hvala na pitanju, jako dobro – odvratila sam, promatrajući je svu raščupanu i rumenu u licu.
- Tome što si dobro, jako se čudim. U tom si slučaju nenormalna ili stvarno ne znaš što se događa – nastavila je dok je skidala kaput i sjedala na stolac. Promatrala me kao da sam pala s nekog drugog planeta.
- Što trebaju značit tvoje riječi? - probudila je moju znatiželju.
- Kad si stigla na posao?
- Oko pola sedam. Probudila sam se prije pet i više nisam mogla zaspati. Sinoć sam se ponovno posvađala s Radovanom. Spremila sam se i došla riješiti jučerašnje zaostatke.
- Sad mi je sve jasnije. Ne znam kako bih ti to rekla. Molim te, nemoj se previše uzrujavati. Sve će na kraju biti dobro – govorila je sva izvan sebe.
- Sad si me uplašila. Reci mi već jednom što se događa ili me prestani gnjaviti – navaljivala sam na nju.
Osim što smo kolegice na poslu, Aleksandra je posljednjih pet godina i moja susjeda. Udala se za Martina, doselila k njemu u kuću, a time i meni u susjedstvo. Postale smo dobre prijateljice i teško smo mogle zamisliti dan, a da se ne izjadamo jedna drugoj, da ne podijelimo probleme i radosti. Ona je znala sve moje tajne, baš kao i ja njezine.
- Aleksandra, poludjet ću ako mi ne kažeš što se događa.
- Tvoje dvorište vrvi policijom. Okružili su tvoju kuću sa svih strana – promucala je.
- Policija? Zašto? - zaprepastila sam se.
- Ne znam. Bilo bi najbolje da odeš kući. Ja ću već smisliti neki izgovor za šefa. Idi prije nego što on dođe – savjetovala mi je.
Posegnula sam za telefonskom slušalicom i birala svoj kućni broj telefona.
- Izvolite? - javio mi se nepoznat glas.
- Tko je to? - bubnula sam potpuno rastresena.
- Inspektor Vinko. Tko je s druge strane linije?
- Lea, vlasnica broja na koji ste se javili. Možete li mi objasniti zašto se javljate na moj broj?
- Gospođo, bilo bi dobro da dođete kući. Čekat ću vas, požurite – rekao je i prekinuo vezu.
- Nije mi jasno što se događa. Aleksandra, moram ići – ustala sam sa stolca, žurno se odjenula i glavom bez obzira napustila ured. Čula sam kolegicu kako mi dovikuje neka vozim polako, ali više nisam obraćala pozornost na njezine riječi. Glavom su mi prolazile brojne misli, ali niti jedna nije davala odgovor na pitanje što bi policija mogla raditi u mojoj kući.
Uvijek sam se strogo držala slova zakona, nikada nisam dobila ni prometnu kaznu. Tim više me uzrujala prisutnost policije u kući. Ako su oni bili kod mene, to je moglo značiti da se događa nešto užasno loše.
Udala sam se vrlo mlada, prije nego što sam postala punoljetna. Zoran je bio princ iz mojih snova, ali brzo sam shvatila da se pretvorio u odvratnog žapca kojeg nisam željela pored sebe. Njegova zabavna strana kad bi popio pokoju čašicu previše, prestala mi je biti zanimljivom. Alkohol je bio sastavni dio naših života, a on je bio alkoholičar koji nije mogao preživjeti dan bez pića. Rastali smo se nakon godinu dana braka.
Iz kuće njegovih roditelja preselila sam se natrag k svojima. Bili su razočarani, ali su poentirali kako su znali da taj brak ne može dugo potrajati. Otac je stalno prigovarao da je to zato što su me kao jedinicu razmazili i sve mi dopuštali, te je odmah po mom povratku kući uveo nova, stroga pravila.
- Zaposlit ćeš se. Odlazit ćeš na posao i s posla se vraćati ravno kući. Nećeš izlaziti, niti lutati noću. Susjedstvu si ionako dala dovoljno materijala za tračanje. Naučit ćeš se pristojnosti. S godinama ćeš se valjda uozbiljiti i odrasti. Pomagat ćeš u kućanskim poslovima, ali i snositi dio troškova. Mama i ja ćemo odredit novčani iznos kojeg ćeš svakog mjeseca davati u kuću. Ne sviđaju li ti se nova pravila, možeš ići kamo te volja – rekao je i jasno mi dao do znanja da nema pregovaranja.
Nije mi preostalo nego pomiriti se s novonastalom situacijom. Uz očevu pomoć dobila sam posao u uredu. Sa završenom srednjom ekonomskom školom nisam ni mogla očekivati bogznašto.
Bila sam zadovoljna poslom referentice nabave, ali i time što me kod kuće uvijek sve dočekivalo gotovo. Mama bi priredila objed, pospremila po kući, a kad bih joj željela bilo što pomoći, odgovarala je da sam se ja naradila na poslu i neka se samo odmorim. U svoje je ruke ionako imala najviše povjerenja.
Zabrana izlazaka bila mi je smiješna, ali morala sam je poštivati. To nije značilo da sam se ponašala poput idealne tatine kćerčice. Često bih ih obavijestila da ostajem duže na poslu, a za to vrijeme nalazila se s raznim muškarcima.
Neke sam upoznala u tvrtki u kojoj sam radila, neke slučajno na ulici, neke u ambulantama. Odlazili bismo na piće, zabavljali se, ali nikako mi nije polazilo za rukom pronaći onog pravog. Nakon propalog braka bila sam opreznija, a i brojni bi mi se prestali javljati kad bi čuli da sam rastavljena.
- Vi ste Lea? - upitao me naočit muškarac kad sam ušla u kuću.
Dala sam potvrdan odgovor.
- Ja sam Vinko.
- Gdje je Radovan? Kojim mi pravom preturate po kući?
- Gospođo, ovo je nalog za pretres vaše kuće – pokazao mi je komad papira kojim je potvrđivao što je rekao.
- Pretres? Ne mislite valjda da ćete kod mene pronaći nešto nedopušteno? - nasmijala sam se.
- Već smo pronašli. Krivca smo također priveli – odgovorio je.
- Gospodine inspektore, biste li mi objasnili što se događa u mojoj kući? Zašto ste ovdje? Što ste to pronašli, a da ne spada u kućanske namirnice i potrepštine? - viknula sam sva izvan sebe od brige.
- Dođite. Slijedite me – rekao je.
Poveo me prema malenoj kućici u dvorištu.
Tu kućicu, dok su još roditelji bili živi, sagradili smo kao poseban stan u kojem sam trebala živjeti i tako na neki način biti odvojena od roditelja. S obzirom da su oni preminuli, nikad je nisam završila. Kućica je zjapila prazna, a u njoj se nalazila tek poneka odbačena starudija; barem sam ja tako mislila. Rijetko sam u nju ulazila. Naime, panično sam se bojala pauka i paučine, a s obzirom je nisam održavala, nisam ondje imala što tražiti.
U kućici su se nalazila trojica policajaca. Iznosili su oružje u svoja vozila.
- Kakvo je ovo oružje? Što ono radi ovdje? To ste vi donijeli ovamo? Zašto? Što će meni oružje? - čudila sam se.
- Gospođo, mi to iznosimo iz vaše kućice. Pogledajte u našem vozilu koliku smo količinu oružja dosad zaplijenili. Vaša je kućica bila skladište raznovrsnog oružja. Pronašli smo razne modele pištolja, pušaka, metaka i ručnih bombi.
- Šalite se? Ovo je skrivena kamera ili nešto slično? - bila sam na rubu suza.
- Nije.
- Tko je to uskladištio u mojoj kućici? Zašto? Nikome nisam dopustila da ovdje bilo što odlaže. Kako je netko mogao ući u kućicu, a nema ključ? Tko je to mogao učiniti - postavljala sam pitanja na koja je odgovor bio vrlo jasan.
S obzirom da smo u kući živjeli samo Radovan i ja, ako ja nisam skladištila oružje, tada je to mogao učiniti jedino on, sinulo mi je u jednom trenutku, ali to nisam mogla prihvatiti kao stvarnost dok mi i inspektor to nije potvrdio.
- Radovan. Priveli smo ga. Pretpostavljam da ste vi nevini, ali morate dati iskaz – rekao je, a potom me poveo natrag u kuću.
Slomila sam se. Sav strah, tuga i očaj provalili su iz mene u bujici suza koje su mi se slijevale niz obraze.
Prestanite plakati, suzama nećete ništa riješiti. Recite mi, koliko dugo živite s Radovanom.
- Desetak mjeseci – odgovorila sam kroz suze.
- Kako ste ga i gdje upoznali?
- Obratio mi se na sahrani mojih roditelja. Rekao je da je bio dobar prijatelj s ocem. Čudila sam se što ga ne poznajem, jer sam znala većinu očevih prijatelja. Pružio mi je utjehu, svakodnevno me obilazio, pravio mi društvo. Naše je druženje preraslo u vezu. Uselio se k meni nakon dva mjeseca poznanstva.
- Vi ste samo još jedna žrtva na njegovoj listi.
- Kako to mislite?
- Iskoristio vas je za svoje prljave ciljeve. Znate li kakvim se on poslovima bavi?
- Nezaposlen je – rekla sam što mi je bilo poznato.
- Varate se. On je jedan od traženijih kriminalaca na listama međunarodnih tajnih službi – govorio je inspektor.
Ono što sam upravo saznala bilo mi je previše.
Zlatka sam srela u frizerskom salonu. Bio je odjeven po posljednjoj modi, a po uputama koje je davao frizerki dok ga je šišala, vidjelo se da zna što želi. Svidio mi se na prvi pogled. I ja sam njemu zapela za oko. Pričekao je dok mi je frizerka napravila frizuru, a potom me pozvao na piće.
- Odavno nisam vidio ljepšu ženu – stao mi se upucavati s najotrcanijim frazama.
- Brzo ćeš se predomisliti kad čuješ da iza sebe imam propali brak – rekla sam jer mi se nije svidio taj njegov osvajački pristup i za trenutak sam požalila što sam prihvatila poziv na piće.
- Sretan sam što ti je brak propao. Da nije, ne bi imalo smisla da dalje ostanem sjediti s tobom – odgovorio je.
Radio je kao odvjetnik u poznatom odvjetničkom uredu. Bio je slobodan, zanesen poslom i uskoro opčinjen sa mnom. Govorio je da sam njegova vila, njegov anđeo i da će zauvijek zahvaljivati Bogu što me upoznao. Posvećivao mi je punu pozornost, vodio me u svoje društvo i predstavljao s oduševljenjem. Kupovao mi je skupocjene poklone, govorio romantične riječi, činio sve da me obori s nogu. I, uspio je. Nakon godinu dana hodanja ponudio mi je brak.
- Lea, jesi li sigurna da s takvim umišljenikom želiš provesti ostatak života? Jednom si već pogriješila. Nemoj da ponovno poželiš zbog ishitrene odluke – govorio je otac.
- Volim ga, zar to ne možeš shvatiti? - stalno sam ponavljala da mi je ljubav najvažnija u životu.
- Voljela si i prvog supruga, ali ljubav te nije učinila sretno udanom ženom. Brak ne smije trajati jednu sezonu. Razmišljaj da je to odluka za ostatak života. Zlatko je narcisoidan tip, on voli samo sebe – otac je učestalo prigovarao mom novom izabraniku.
Ni tada nisam ozbiljno shvatila njegove dobronamjerne savjete. Mislila sam, on je stara generacija zaboravio je dane kad je bio zaljubljen, a racionalne misli pomutile su mu um.
- Ne brini se. Drugi brak trajat će mi vječno – uvjeravala sam ga.
Zlatko mi je kupio najskuplju vjenčanicu u gradu. Proslava se održala u luksuznom hotelu uz mnoštvo uzvanika. Bila sam na sedmom nebu, uvjerena da ne postoji bolji suprug. Na bračno putovanje otputovali smo u Egipat. Bio je vrstan poznavatelj povijesti. Gdje god bismo se pojavili, bio je meta ženskih pogleda. Znala sam da mi mnoge žene zavide i da bi rado bile na mom mjestu.
- Imam osjećaj da si ljubomorna – rekao mi je dok smo jedne večeri sjedili na terasi hotela u kojem smo odsjeli.
- Jesam – priznala sam.
- Ne moraš se brinuti. Žene me ne zanimaju – rekao je.
- A ja nisam žena?- njegov odgovor zatekao me za trenutak.
- Ti si moja žena. Ti si mi jedina žena u životu i tako će zauvijek ostati – uvjeravao me.
Povjerovala sam mu. Proveli smo predivan medeni mjesec, iako smo rijetko bili intimni. To me je prilično čudilo, ali se nisam zabrinjavala zbog toga.
Zajednički život u njegovom ogromnom stanu također je bio vrlo lijep. Zlatko je, kada je bio kod kuće, bio izvrstan suprug. Najveći problem predstavljalo je to što je rijetko bio kod kuće. Često je odlazio na poslovna putovanja, ostajao raditi do kasno u noć, pa čak i prespavati u uredu.
Ljutila sam se što toliko radi, posebno zato što smo imali sve što nam je bilo potrebno za lagodan život. Kad bih mu prigovorila, odgovarao bi da ne smije izgubiti važne klijente i da ni on nije zadovoljan što je stalno na poslu, ali da nema druge mogućnosti.
Unatoč tome što nisam imala nikakvog razloga za sumnju u njegovu vjernost, neki crvić učestalo me kopkao i nije mi dao mira. Jedne kasne večeri nenajavljeno sam se pojavila u njegovu uredu. Bilo je očito da on i njegov prijatelj nisu nikoga očekivali. Zatekla sam ih u strastvenom zagrljaju i uzvicima užitka. Gotovo sam se onesvijestila kad sam shvatila što se događa.
- Draga, nije onako kako ti se čini – Zlatko je ispustio svog partnera i nag potrčao prema meni.
Nisam se mogla pomaknuti. Ispružila sam ruku i snažno ga odgurnula kad mi se primaknuo.
- A kako je, ako nije kao što se čini? Izvodite pokuse za znanstvena istraživanja? Suprug mi je homoseksualac. Sad su mi mnoge stvari jasnije, posebno zašto ne želiš intimnosti sa mnom.
- Nemoj se zabrinjavati, sve ćemo riješiti – uvjeravao me.
Trebalo mi je vremena da se uspijem pokrenuti. Nisam mu dopustila da ide za mnom, niti sam se željela vratiti u njegov stan. Cijelu noć besciljno sam lutala gradom, a u ranu zoru pozvonila na vrata roditeljske kuće.
- Nemam kamo – zaplakala sam kad mi je otac otvorio.
- Uđi. Što se dogodilo?
- Zlatko ima dečka – objašnjavala sam im kroz suze.
- I što ćeš sada?- zanimalo je majku.
- Rastati se. Što mi drugo preostaje?
- Jesam li ti rekao? – otac je odmah počeo s prigovorima, ali mi nije branio povratak kući.
Rastala sam se po drugi puta, ponovno živjela s roditeljima.
Kad sam otvorila oči, inspektor Vinko stajao je pored mene.
- Morate se smiriti. Kriminalac poput njega nije vrijedan da zbog njega izgubite zdravlje. Želite li nešto popiti? – pitao me ponašajući se kao da je on domaćin u mojoj kući. Tražila sam čašu vode i on mi ju je donio.
- Rekli ste da sam jedna u nizu koje je prevario? - prisjetila sam se.
- Da. Prevario je mnoge, ali time se ne trebate zamarati. To je naš posao. Napokon je dolijao i sad ga više ništa neće spasiti – uvjeravao me.
Kroz suze sam inspektoru pojašnjavala pojedinosti koje sam znala o Radovanu.
Ostatak dana po kući mi je vršljala policija. Otišli su tek kad je pala noć. Odmah sam nazvala Aleksandru i ona je stigla k meni za nekoliko minuta. Povjerila sam joj sve što se dogodilo. Plakala je zajedno sa mnom.
- Tko bi rekao da je Radovan takav kriminalac i da mu je tvoja kućica poslužila kao skladište oružja. Što ćeš sada? - pitala me.
- Što mogu, osim biti sretna da i mene nije uvalio u svoje kriminalne aktivnosti, a da toga nisam ni svjesna – objašnjavala sam joj, iskreno se nadajući da neću imati nekih posljedica.
Tata je zbog mog načina života bivao iz dana u dan nervozniji. Stalno mi je nešto prigovarao, bez obzira imao opravdan razlog ili ne. I ja sam bivala sve starija, sve teže podnosila njegove riječi. Jer čak i u trenucima kada bih uspjela zaboraviti na sve loše što mi se događalo, on me redovito podsjećao da ne bih zaboravila.
- Mama, biste li mi dopustili da sagradim malu kućicu u dvorištu? Ne mogu više ovako. Imam trideset i pet godina. Više nisam balavica. Teško mi je što me tata učestalo omalovažava. Znam da sam sama izabrala bivše supružnike, ali da sam znala što me s njima čeka, nikad to ne bih učinila. Pogriješila sam, ali zar mi to mora stavljati na nos baš svaki dan?
Imam nešto ušteđevine, a vaše je dvorište prostrano. Mislim da bi i za vas i za mene bilo najbolje ako biste mi dopustili da imam vlastiti stambeni prostor - rekla sam mami jednom zgodom kad smo nas dvije same razgovarale.
- To nije loša zamisao, samo ne znam kako će tvoj otac reagirati – i mama je bila skeptična poput mene.
- Hoće li se naljutiti ako ga pitam? - zanimalo me je.
- Sigurno, ali to ne znači da ne trebaš pokušati. Ja te razumijem. Otac drukčije doživljava stvari. Ti pokušaj razgovarati s njim, a ja ću te podržati, možda ga nas dvije i slomimo – savjetovala mi je majka.
Nekoliko dana pripremala sam se za taj razgovor s ocem i napokon ga započela u trenutku kad sam procijenila da je najbolje raspoložen.
- Tata, što misliš da mi ustupiš dio dvorišta? – bila sam neodređena.
- Ne bi se valjda bavila poljoprivredom i ekološkim uzgojem povrća ili voća? - nasmijao se.
- Nisam o tome razmišljala.
- Nego? Što se opet mota po toj ludoj, brzopletoj glavi? – odložio je novine koje je čitao, što je bio dobar znak da mogu nastaviti s razgovorom.
- Svjesna sam da moja prisutnost u kući narušava tvoju i maminu intimu. Ne želim vam smetati, a nemam kamo. Unajmim li stan, bit će to uzaludno bacanje novca i nikada neću imati ništa svoje. Mislila sam, možda bi mi dopustio da si u tvom dvorištu sagradim maleni stan? Tako biste i vi i ja imali svoj mir – rekla sam.
- Mala moja, to je najpametnija zamisao koja je izišla iz tvojih usta.
- Dopustit ćeš mi?
- Rado. Tako ćeš novac kvalitetno uložiti – rekao je dajući mi dopuštenje.
Kako o zidanju kuće i majstorima nisam znala ništa, tata je na sebe preuzeo glavninu brige. On je pronašao majstore, sredio papirologiju, pobrinuo se za potreban materijal. Ja sam davala novac, a kad mi ga je ponestalo, on i mama su mi ponudili posudbu. Prihvatila sam je. Bili su to trenuci kad smo se najbolje slagali i o svemu dogovarali. Oni su bili sretni što ulažem novac, a ja što ću napokon imati vlastiti krov nad glavom.
Nakon samo pola godine od našeg razgovora, u tatinom dvorištu izrasla je kućica od pedeset kvadrata. Nije bila velika, ali za mene samu više nego dostatna.
Prije negoli je bila sasvim završena, dogodila se velika tragedija. Roditelji su mi poginuli u strašnoj prometnoj nesreći. Izbjegavali su komad stijene koja je zakrčila dio ceste na strani na kojoj su vozili i prešli na drugu traku. Iz suprotnog smjera, iz zavoja, izletio je mladi vozač koji je vozio znatno brže od dopuštene brzine. Došlo je do sudara, sve su roje poginuli na licu mjesta.
Nakon njihove smrti ostala sam sama na svijetu. Više nije bilo razloga da nastavim sa završetkom kućice. Bila sam jedina nasljednica njihove imovine i ostala živjeti u njihovoj kući. Novca ionako nisam imala te su svi radovi oko kućice bili obustavljeni.
Nakon svega što sam doživjela s Radovanom, uzela sam tjedan dana godišnjeg odmora. Povratak na posao nije mi bio ugodan. Znala sam da će većina kolega željeti znati što se dogodilo, a nije mi bilo do razgovora. Na sve njihove upite odgovarala sam najkraće što sam mogla. Aleksandra mi je, kao i uvijek, bila najveća podrška i često ušutkavala kolege prije nego bih im odgovorila.
Nakon posla pozvala sam je na ručak u restoran.
- Zahvalna sam ti što si me branila tijekom cijeloga dana – rekla sam joj kad smo naručile objed.
- Ti bi to isto učinila za mene.
- Vidiš li ti kakve sam ja proklete sreće. Najprije sam bila s alkoholičarom, potom s pederom, a na kraju s kriminalcem. Stvarno sam ih znala izabrati. Imao je otac pravo kad je rekao da nikad ne razmišljam što bi se u budućnosti moglo dogoditi – požalila sam joj se.
- Tko bi mogao znati što ga očekuje u budućnosti? Istina, nisi imala sreće. Mislim da sada dolazi tvoje vrijeme – tješila me Aleksandra.
- Mislim da moje vrijeme nikad neće doći.
U tom sam trenutku shvatila da mi Aleksandra pokazuje nešto iza mene. Nisam je razumjela.
- Dobar dan. Drago mi je što sam vas sreo – začula sam glas iza sebe.
Bio mi je poznat, ali nisam se mogla sjetiti kome pripada. Okrenula sam se, ugledala inspektora Vinka.
- Rado bih da vas ne poznajem – otelo mi se.
- Nemojte tako. Uvjeravam vas, nisam loš čovjek – našalio se.
- Biste li nam se pridružili? – Aleksandra mu je ponudila mjesto za našim stolom.
- Rado, ako vam neću smetati? – odgovorio je gledajući me ravno u oči.
Nisam željela da nam se pridruži. Njegova me prisutnost samo još više podsjećala na Radovana i njegov kriminal od kojeg se još nisam uspjela oporaviti i zbog kojeg noćima nisam spavala.
- Nećete nam smetati – Aleksandra je odgovorila umjesto mene.
Vinko joj je zahvalio, sjeo pored mene.
U tom se trenutku oglasio kolegičin mobitel. Javila se, a potom ispričala što nas mora napustiti. Suprug joj je pao, a ona je poput svake brižne supruge odmah morala k njemu.
I tako smo Vinko i ja ostali sami. Osjećala sam silnu nelagodu.
- Vidim, jako ste nervozni otkad sam sjeo za vaš stol. Sigurno niste željeli da vam se pridružim? - bio je inteligentan muškarac, znao procijeniti situaciju.
- Nisam – priznala sam.
- Žao mi je što sam vam pokvario raspoloženje. Žao mi je što smo se upoznali u onakvim okolnostima. Kad biste mi dali mogućnost da se bolje upoznamo, uvjerili biste se da nisam loša osoba.
Tek tada sam ga pogledala kao muškarca, a ne kao inspektora.
- Oprostite zbog predrasuda koje imam prema vašoj službenoj odori – ispričala sam se, svjesna da on nije ni za što kriv.
- Izvukli smo brojna priznanja od Radovana. Možete biti mirni. Više nećete imati problema s njim – obavijestio me, a ja sam bila presretna zbog tog saznanja.
Nastavili smo čavrljati o svakodnevnim temama. Brzo smo si prestali persirati. Bio je otvoren, simpatičan, zanimljiv. Kad smo se rastajali, pozvao me da se nađemo idućeg dana. Prihvatila sam poziv.
Aleksandra je vidjela svjetlo u mojoj kući čim sam ušla. Odmah me nazvala.
- I? Kako je bilo? - pitala me.
- Kako ti je suprug?
- Ma nije mu ništa. Njegov mi je poziv poslužio kao dobar izgovor da vas ostavim same.
- Poludjela si. Zašto si lagala? - nasmijala sam se.
- Vidjela sam da ne nosi burmu, naočit je muškarac i iz zrakoplova se vidi da ga zanimaš – rekla mi je.
- Ne budi smiješna. On je inspektor koji je plijenio oružje u kućici.
- Sigurno ti se nije javio zbog toga. Moje oko nikad se ne vara po tom pitanju. Sigurna sam da ga zanimaš kao žena – ustrajala je, a posebno kad je čula da me i idućeg dana pozvao na ručak.
Kad je prekinula vezu, i sama sam pomislila da inspektor ne izgleda loše i da bi mi mogao svidjeti. Nisam znala veseli li me to ili žalosti.
Idućeg dana Vinko me u restoranu dočekao s buketom crvenih ruža.
- Sigurno si se sažalio nada mnom zbog svega kako sam prošla s Radovanom? - narugala sam se na svoj račun.
- Nikad se ne bih sažalio nad tobom. Ti si lijepa i zanimljiva žena. Ne postoji razlog zbog kojeg bih te trebalo žaliti. To što te Radovan nije znao cijeniti, njegov je problem. Ruže nisu poklon kriminalčevoj ženi, niti ih darujem kao inspektor. Cvijeće sam kupio ženi koja mi je postala draga i koja mi se sviđa – rekao je.
- Vinko, bježi od mene glavom bez obzira. Za mene se lijepe samo propali slučajevi. Bila sam u braku s alkoholičarom i homoseksualcem, u vezi s kriminalcem. To ti, više nego išta drugo, govori kakva sam ja žena. Da sam pametna, ne bi gad u mojoj kući skladištio oružje, a da ja to ne znam – nisam mu željela buditi lažne nade, niti se predstavljati kao nevinu žrtvu koju svi iskoriste.
Istina, stvarno su me svi muškarci s kojima sam bila iskoristili na svoj način, ali nitko me nije tjerao na brak. Ja sam bila ta koja je izabirala.
- Svi mi činimo pogreške. Na nekima se učimo, na drugima izvučemo deblji kraj, ali sve one su tu da nas nečemu pouče. Kako su te doživljavali muškarci s kojima si bila ranije, njihova je stvar. Ja te doživljavam na svoj način. Sviđaš mi se. I ja sam rastavljen. Dobro znam što znači imati propali brak iza sebe. Ako smo ranije pogriješili, ne znači da si ne trebamo dati mogućnost da se bolje upoznamo. Ne tražim da se odmah udaš za mene. Vrijeme će pokazati jesmo li jedno za drugo – rekao je.
Tada nisam znala što bih mu konkretno odgovorila, ali ga nisam odbila. Nastavili smo zajedno izlaziti.
Radovanu se sudilo. Svjedočila sam o svemu što se događalo u mojoj kući, a bez moga dopuštenja. Osim mene, tužiteljstvo i policija pronašli su brojne svjedoke. Osuđen je i odveden na dugogodišnji odmor u zatvor.
Jednom sam ga posjetila. Morala sam iz njegovih usta čuti zašto me tako bezočno prevario i iskoristio.
- Bila si laka meta – odgovorio je uz ciničan osmijeh.
U sebi sam opsovala vlastitu naivnost, ali i dobrodušnost. Nitko me nije tjerao da ga posjetim. Unatoč svemu, nije čak bio toliko pošten da se ispriča zbog svega što mi je učinio. Bez imalo grižnje savjesti napustila sam prostor kaznionice.
Iako mi nije lako palo što sam bila u vezi s kriminalcem i što je u mome domu skladištio oružje, tada sam bila presretna zbog svega što se dogodilo. Da mu policija nije ušla u trag, tko zna gdje bih danas bila i što bih sve morala pretrpjeti.
Vinko je bio jedini muškarac koji se nije žurio s prošnjom. Hodali smo četiri godine. Aleksandra i poznanici već su se šalili da ćemo zajedno ostarjeti, ali nećemo ući u brak. A onda mi je jednog petka kasno navečer Vinko rekao:
- Želio bih da sutra odemo na odmor.
- Sutra? Nemoguće. Imam dogovor s kolegicama. Idemo prijepodne na kavu. Rekla sam ti. Jesi li zaboravio? – čudila sam se što mi predlaže odmor tako na brzinu.
- Mislim da bi ti odmor bolje došao. Odgodi susret s kolegicama, molim te - preklinjao me.
Nisam bila sklona promjenama planova, ali sam ipak učinila kao što je htio.
Idućeg dana odveo me u hotel gdje su nas dočekali matičar i nekolicina najbližih prijatelja. Bilo je to prekrasno iznenađenje.
- Sve si ovo organizirao zbog mene? - bila sam presretna.
- Samo zbog tebe. Draga, postoji još samo jedan problem – rekao je, a meni je srce stalo žurno kucati od silnog straha.
- Kakav problem?- pitala sam glasno, dok sam u sebi mislila zar je moguće da će me nešto ponovno spriječiti da napokon budem istinski sretna.
- Ne znam, želiš li se udati za mene – rekao je i kleknuo ispred mene.
U ruci mu je blistao veliki, bijeli kamen na zlatnom prstenu. Sve su oči bile usmjerene prema meni.
- Ništa ljepše ne mogu zamisliti. Da, želim ti postati suprugom – odgovorila sam.
Vinko mi je stavio prsten, a potom smo se poljubili. Nekoliko minuta kasnije sklopili smo brak.
Iako sam oduvijek vjerovala u ljubav, moja je potraga trajala prilično dugo. Srećom, ljubav me nije zaobišla. Onome tko u nju vjeruje ona kad-tad pokuca na vrata i pokaže sve svoje šarolike nijanse i beskrajne vrijednosti.