Nekad mi je bila prava zagonetka kako su bake znale prognozirati vrijeme. Bile su bolji meteorolozi od ovih današnjih. Nisu im trebali nikakvi instrumenti za tlak, vlagu, ciklone i anticiklone. Imale su svoje pouzdane metode. Ljeti bi pogledale lastavice i rekle: laste nisko lete, bit će kiše. Ponekad bi se držale za leđa, ponekad bi to znale prema glavobolji, nekad bi im dim iz dimnjaka sve govorio.
Ali, to nije sve, postojali su dani u godini koji bi određivali kakvo će vrijeme biti za mjesec dana ili čak cijele te godine. Ja, na žalost, nisam zapamtila sve te datume i način prognoziranja, ali sam naslijedila talent pretkazivanja vremena. Nitko mi to ne ubraja u vrline, umjesto toga postavili su mi dijagnozu meteoropata.
A ovog proljeća moj je talent imao priliku da se iskaže. Proljeće još nije kalendarski ni stiglo, kad su se zaredali krasni sunčani dani. Svi su spremili skijašku opremu, kape, rukavice, pernate jakne i izvukli iz kutija one tanje. Sve se činilo divno i krasno. Renato i ja čak smo bili na putovanju po Toskani. Požurili smo uhvatiti malo sunca prije nego što ono zagrije i kontinetalni dio zemlje.
Putovanje je bilo lijepo i ugodno, a bilo bi još ljepše da nije bilo mobitela i laptopa. Kvarili su mi romantiku. Ali, što mogu, Renato je poslovni mladi čovjek, ponos svoga oca, vlasnika jedne ugledne autokuće. I njegove se ambicije ne zadržavaju samo na autokući, želio bi proširiti poslovanja i na druga područja.
- Kriza je pravo vrijeme za hrabre - stalno mi objašnjava - sad je vrijeme za kupovinu nekretnina, zemlje, zlata, umjetnina i drugih vrijednih stvari kojih se ljudi u oskudici moraju lišiti. Kriza jednom mora proći, a kad se to dogodi, investicije će se stostruko isplatiti.
Nije da ga nisam slušala, ali nisam bila baš spremna o tome razmišljati dok sam uživala u krajolicima punim čempresa, mirisa i okusa. A mislim da se slažete sa mnom da Firenza i Pisa nisu prava mjesta za slanje SMS uputa tajnici. Ja nisam željela biti u Italiji samo tjelesno. Željela sam je i osjetiti, ne samo svim čulima, nego je i upiti u sjećanje za sve buduće godine.
Volim skupljati sjećanja na lijepe trenutke. A da bih ih nekako utvrdila, imam potrebu prepričavati detalje, pokazivati slike prijateljicama, rodbini. Renato za to baš nema razumijevanja.
- Bili smo tamo, bilo je lijepo, ali sad je gotovo. Stavi točku, idemo dalje. I ne mogu ne primijetiti da dok smo mi šetali po Firenzi, ovdje su se ljudi sastajali, dogovarali poslove. Osim toga, to putovanje za mene ima i svoju drugu stranu. Postalo je više nego jasno da će neke firme propasti, nečija će se imovina prodavati na bubanj. Sve su to važne poslovne informacije od kojih zavise daljnji poslovni potezi - objasnio mi je pomalo iznerviran mojim pričama.
Tako je on razmišljao. Ja sam pak razmišljala o čovjeku ili firmi čija će se dugo stjecana imovina prodavati ispod cijene. Kako se ti ljudi osjećaju? Strava me hvatala i od pomisli na to. Suosjećala sam i s onima s kojima ne bih trebala. To baš nije dobar start za ulazak u poslovne odnose, priznajem, ali što mogu. Ne gledam na svijet kao Renato, meni brojke nisu toliko važne kao njemu.
Putovanje po Italiji me oduševilo, ali i podsjetilo da i kod nas ima prekrasnih predjela u kojima nikad nisam bila. Vrijedilo bi jednom odvojiti vremena i za njih i na miru ih obići. Po svjež zrak, lijepe vidike, mir koji se ulijeva u dušu ne moramo uvijek ići daleko, s malo mašte sve si to možemo i češće priuštiti. Zašto na primjer ne bismo vikendom odlazili na biciklističke izlete? Ne moramo baš svugdje autom.
Počela sam Renatu pričati o prednostima takvih izleta, nagovarati ga da si pokušamo uljepšati život. Nabavila sam prigodne prospekte i stala mu pokazivati slike Istre, Zagorja, Međimurja. Donijela sam i prospekte s biciklima, pomno prostudirala kakvi se sve nude. Nije pratio moje oduševljenje, ali me nije ni odbio. Dapače, odlučio me podržati. Rekao je svojoj tajnici da mi kupi jedan dobar bicikl i da mi ga dostave kući. Za njega je priča na taj način bila riješena.
Bicikl je stvarno bio krasan, ali on nije shvaćao da nije stvar samo u skupom biciklu. Ja sam željela od te kupovine napraviti akciju. Željela sam da kupimo dva bicikla. Za njega i za mene, da ih zajedno izaberemo, odemo pogledati, isprobati. Željela sam da zajedno planiramo vikende. Ali pravila sam račun bez krčmara.
Moj je Renato praktičan. On se ne troši na sitnice. Njegovo je vrijeme dragocjeno. Istina, priznaje da ne bi bilo loše da se malo više kreće po svježem zraku, na izlet će ići jer je to zdravo, ali je nepotrebno od toga sada praviti događaj godine. Čemu gubiti dragocjeno vrijeme kad se stvari mogu riješiti i jednostavnije. Pa čemu služe tajnice ako ne tome da ti pomognu?
Kupovanje bicikla bez imalo zadrške prepustio je svojoj tajnici Ljiljani. Ne samo da je pouzdana, nego zna i naći stvari po najpovoljnijim cijenama. Što viša kvalitete po što nižim cijenama i sve bez bespotrebno potrošenog vremena - njegov je moto.
Petak je i inače na poslu ludi dan. Svi postaju nervozni jer žele završiti planirano za taj tjedan, kao da novi radni dan nikad više neće doći. I kako dan odmiče, svi se ponašaju kao konji pred trku: frkću, kopaju kopitima jedva čekajući da se vrata otvore i da jurnu u veliko široko prostranstvo. A tek petak pred Veliki tjedan za koji su najavili pogoršanje vremena. Ta je kombinacija ravna katastrofi i za one koji nisu meteoropati, a kamoli za nas koji jesmo.
Ne samo što mi je glava bila teška, nego mi je Renato javio da je došlo do promjene plana. Ne možemo se vidjeti odmah poslije posla jer ima neke obaveze, koje će se protegnuti do kasno navečer, a subota ujutro mu je i inače rezervirana za... ma ne znam više za što. Zapamtila sam samo osnovnu poruku: nećemo se vidjeti do navečer, ali u 19.00 moram biti spremna za izlazak. Idemo na neku gala večeru gdje će biti i puno važnih ljudi... bla, bla, bla.
Hm, to "puno važnih ljudi" je značilo da se moram posebno lijepo dotjerati. Nemam ništa protiv lijepe garderobe i dobre šminke, ali od mene se očekuje da budem hodajuća reklama Renatove uspješnosti, a to mi se pomalo gadi. Ali to je dio cijene koju plaćam za sve ono što pruža. A to nije malo. Koliko sam samo puta od svojih prijateljica čula ono "blago tebi" kad bi im pričala o našim izlascima i putovanjima. Da, zvučalo je prekrasno, ali nisu znali da sam često na tim večerama vrlo usamljena.
Drukčije sam zamišljala vikend. Vrijeme je bilo lijepo i nadala sam se zajedničkoj vožnji novim biciklima po svježem zraku ili barem šetnji uz rijeku. Ali, eto, njemu je iskrsnulo nešto važnije. Osjećala sam se kao dijete kojem su kupili obećanu igračku, ali mu ne daju da se njome igra.
Moja meteoropatska narav tome je dodala svoj doprinos. Došla sam kući sva pokisla i bez kiše. Zdrav razum mi je govorio da se ne predajem tek tako depresiji.
- E nećeš me potopiti - rekla sam sama sebi - kao da se ja ne mogu i sama izvesti na svjež zrak. Što me sprečava da uzmem bicikl i odem se provozati?
Rečeno, učinjeno. Preodjenula sam se, uzela svoj novi bicikl i krenula u biciklističku avanturu. Moj je cilj bio nasip uz rijeku. Nije bio baš blizu, ali ne idem pješice, stići ću ja tamo za čas. Grad se barem hvali biciklističkim stazama.
I da znate da onaj tko kaže da se jednom naučeno plivanje i vožnja biciklom nikad ne zaboravljaju, samo djelomično govori istinu. Moj početak vožnje na novom biciklu to ne potvrđuje. Uvelike je nalikovao rodeu iz kaubojskih filmova. Znate ono kad se neustrašivi momci pokušavaju zadržati na leđima mladog neujahanog pastuha. Sve sam znala što i kako trebam učiniti, ali mi nekako nije polazilo za rukom. Ni za rukom, ni za nogom. Vrludala sam prvim kotačem, dočekivala se sad na lijevu, sad na desnu stranu, pokušavala održati ravnotežu. A što ako to netko gleda sa strane? Zemljo, otvori se...
Ali nije gledao sa strane, nego odozgo. S prozora jednog stana na drugom katu. Mora da sam bila silno zanimljiv prizor kad me pozorno promatrao desetak minuta. Toliko je, naime, trajalo moje kroćenje bicikla prije nego što sam krenula na vožnju.
Kad sam ga napokon uspjela obuzdati i održati se na njemu, odlučila sam utvrditi znanje. Prije nego što krenem u veću gužvu, napravit ću jedan krug po naselju. Prvo kružić, zatim krug - odlučila sam i krenula. Nije da sam baš bila neki vozač, ali nisam pala. Sve dok se krug nije zatvorio.
Kako sam se ponovo približavala svom startu, ubrzala sam. Grčevito držeći ručke bicikla kao da ću mu na taj način dati do znanja tko je u našoj priči gazda. U tom je trenutku pored mene projurio neki pas. Nije bio ni velik ni opasan. Veseo i razigran, više je nalikovao na igračku ili partviš bez drške nego na živo stvorenje. U želji da izbjegnem sudar, naglo sam zakočila. A možda i nisam, tko zna što sam napravila, no izgubila sam ne samo kontrolu nad biciklom nego i ravnotežu.
Nekako sam se našla u automobilu parkiranom uz rub ceste. Lomljavu stakla još je malo podržavao i psić lajući uplašeno, a onda pobjegao gazdarici. Kakav se samo zvuk čuje kad se sudare dva automobila ako je ovaj moj udarac napravio takvu buku?
U svakom slučaju, gazdarica mi je pritrčala uz pitanje jesam li dobro. Bila sam dobro do maloprije, ali sad me boljela ruka, imala sam ogrebotinu na licu i malo me boljela glava od udarca. Ništa strašno, ali ni automobil nije ostao bez posljedica. Gubivši ravnotežu, instinktivno sam se nastojala za nešto pridržati. Retrovizor mi se učinio najzgodnijim. Primila sam se za njega i otkinula ga, naravno. Sad je jadno visio na nekoliko žica. Drška mog upravljača udarila je u staklo na vratima koje je napuklo, a možda je to bilo i od mog udarca glavom.
Nemam pojma što se i kako dogodilo. Kad sam ustala sa zemlje, držala sam se za glavu više od srama i nelagode nego od bolova. Gospođa sa psićem poušavala mi je pomoći. Ne zna se tko je bio više uplašen i zbunjen, on ili ja. Dok ga je gazdarica držala u naručju, pokušavao me liznuti. Bio je to valjda njegov način isprike. Nisam mogla a da mu se ne nasmiješim i pogladim ga. Ja njemu opraštam, a koga da ja molim za oprost? Čiji sam automobil ja oštetila. Nisam trebala dugo čekati da se vlasnik javi.
- Jeste li dobro? Gledao sam vas s prozora kako krivudate i točno sam predvidio da će se nešto dogoditi. Jedino nisam predvidio da ćete uništiti baš moj auto.
- Pa nisam ga valjda uništila. Samo sam...
- Ma dobro, no retrovizor mora na popravak. Ali najvažnije je da ste vi dobro. Vrti li vam se u glavi?
- Ma sve je u redu, malo sam se udarila i to je sve.
- Dobro ste prošli, mogli ste si izbiti oko ili razbiti nos. A retrovizor ćemo već popraviti u ponedjeljak. Vikend bez auta nije najstrašnija stvar na svijetu.
- Nadoknadit ću vam štetu, naravno. Zapišite, molim vas, moj broj. Stanujem u blizini.
- Znam gdje stanujete. Viđam vas svaki dan, samo vi mene niste primjetili. A sad smo, eto, i tu grešku ispravili. Da vam se predstavim, ja sam Dalibor. Jeste li za čaj ili kavu? Kod mene ili u obližnjem kafiću?
- Može, predlažem da vi dođete k meni. I vi i gospođa, ako se slaže.
Gospođa sa psićem se nije slagala. Mali je dlakavac bio nestrpljiv da dobije svoju porciju šetnje. Oni su otišli svojim putem, a Dalibor je preuzeo brigu o mom biciklu. Pokazalo se da ni on nije ostao neozlijeđen. Nije poslušno išao ravno.
- Ništa strašno, samo se malo iskrivio. Sad ćemo mi to srediti - rekao je Dalibor smijući se - primit ću ga za rogove i zavrnuti mu glavom ne bude li slušao gazdaricu.
Kad ga je doveo u koliko-toliko normalno stanje jednim čvrstim stiskom, upitala sam ga je li on možda kiropraktičar za bicikle ili hrabri toreador? Nasmijao se mojim dosjetkama. Taj njegov smijeh imao je nepatvorenu boju životnog veselja. Bio je ozdravljujući i zarazan. Popravio mi je dan koji je krenuo u sasvim krivom smjeru.
Popili smo kavu kod mene, malo se upoznali. Razgovor je tekao tako lako i spontano da nam se oboma činilo da se već dugo poznajemo. O čemu smo razgovarali? Pa o svačemu. O knjigama na polici, o ludom vremenu, o tome kakav čaj pristaje u koje vrijeme, putovanjima...
Te večeri sam se zadovoljna uvukla u krevet. Uzela sam u ruke davno pročitanu knjigu o kojoj smo razgovarali. Tek sam se oko ponoći sjetila da mi se Renato uopće nije javio. Nisam ni ja njemu, da ga ne ometam u razgovorima.
Subota je osvanula sunčana. Valjalo ju je iskoristiti prije nadolazećeg pogoršanja vremena. Čekala sam da prođe 9 sati kako bih nazvala Renata i ispričala mu što mi se jučer dogodilo. No kad sam uzela mobitel u ruku, vidjela sam poruku od Dalibora: Hvala za divno popodne. Kada se mogu pozabaviti popravkom bicikla?
Eto što ti je sreća. On mene pita kada mi može srediti bicikl, a i ne spominje štetu na svom autu. Kavalirski, nema što, ali ne mogu dopustiti da to prođe tek tako.
Renato nije bio previše razgovorljiv kad sam ga nazvala. Očito je bio nezadovoljan učinkom jučerašnje večeri. Osjetila sam po boji glasa da nije baš najbolji trenutak da mu ispričam što mi se dogodilo, ali nisam to mogla ni prešutjeti.
- Jučer sam imala nezgodu s biciklom. Udarila sam u jedan auto. Ima i štete - počela sam nesigurno.
- Kako to misliš, udarila? Valjda je on udario tebe, a ne ti njega.
- Ma ne, ja sam se zabila u auto. Bio je parkiran.
- Sigurno je neka budala ostavila nepropisno parkiran auto. Gdje se to dogodilo? Jesi li bila na biciklističkoj stazi ili na kolniku?
- Ma to sada nije važno, ja sam kriva. Izgubila sam ravnotežu i strgala čovjeku retrovizor, staklo je napuklo, a nisam sigurna ni da bicikl nije oštećen.
- Pa ti si stvarno nevjerojatna! Kako si samo uspjela sve to izvesti u prvom pokušaju vožnje. Nadam se da ti je biciklizam prisjeo zauvijek. Nego, to sa štetom na autu, ne daj se prijeći. Je li napravljen zapisnik, da ti sada frajer ne uvali popravak cijelog automobila zbog jednog retrovizora. A koje je marke automobil? Nadam se da nije od najskupljih.
- Ma nemam pojma, znam samo da je plav, u svakom slučaju nije neki velik - bila sam sva zbunjena - a čovjek je jako u redu, pomogao mi je poslije i oko bicikla i dopratio me kući.
- Pa što može biti biciklu? Nisi valjda uspjela i njega srediti?
- Ma nije mu ništa. Malo se iskrivio upravljač, Dalibor je rekao da će on to časkom danas srediti.
- A tko ti je taj Dalibor? Serviser? Pazi, to je skupi novi bicikl. Ne daj bilo kome da prčka po njemu. Nisam gledao račun, ali možda postoje i neke garancije, osiguranja ili slično.
- Ma Dalibor je čovjek u čiji sam se auto zabila. Vrlo je ugodan.
- Mani ti to ugodan, vidjet ćeš koliko je ugodan kad ti ispostavi račun za štetu na autu. Budi oprezna i ne upuštaj se ni u kakve prijateljske razgovore i nagodbe. Ako treba auto popraviti, odvest ćemo ga našim serviserima i tu je priči kraj.
- Nemaš pravo, čovjek ne spada u takve tipove. Susjed mi je, ugodan dečko, ne dolazi u obzir da bi mi nabio troškove bez veze.
Razgovor s Renatom me rastužio. Znam da u takvim stvarima ima mnogo više iskustva od mene, ali zar baš u svima mora gledati prevarante i grebatore? Postoje na ovom svijetu i pošteni ljudi. Imala sam potrebu braniti Dalibora svim mogućim argumentima, ali nije mi dao priliku za to. Morao je završiti razgovor jer se žurio. Ne znam kamo ono. Njegov dan je isplaniran do posljednje minute. Nema vremena za nepotrebne razgovore.
Dobro, ako je to bio nepotreban razgovor, ali moje zdravlje ne bi trebalo spadati u tu kategoriju. Upitao me jesam li se jako udarila, imam li modrica i ogrebotina i ništa više. Istina je da nisam baš neki veliki ranjenik, ali on to ne zna, a očito ga i ne zanima. Više ga brine to da netko ne zaradi na meni nego kako se ja osjećam. Od te spoznaje osjećala sam se loše. Ma što loše, tužno i razočarano. Ah, da, nije zaboravio spomenuti da navečer moram dobro izgledati.
Raspoloženje mi je popravio Dalibor. Nakon što se telefonski najavio, stigao je u radnom odijelu, noseći torbu s alatom.
- Sad ćemo mi vidjeti što treba pritegnuti, gdje krivu Drinu ispraviti. Nije to ništa za ovakvog majstora kao što sam ja - veselo je rekao.
Kad je završio, skuhala sam kavu. Dok smo je pili, dogovorli smo se da odemo bicikl isprobati zajedno. Ima i on bicikl pa bismo mogli na kraću vožnju. Naravno, tamo gdje nije opasno po ljude i parkirane automobile.
Ovaj put sam bila uspješnija. Trebalo mi je vrlo malo vremena da se prisjetim kako to s biciklima ide. Bilo je zabavno ponovno osjetiti pogon vlastitih mišića. Sjećanje na djetinjstvo me oduševilo. Vratili smo se sretni i zadihani.
- A kamo ćemo večeras? - glasilo je Dalibrovo pitanje. Bilo je postavljeno u polušali, ali je i njemu i meni izazvalo nelagodu. Njemu što ga je uopće postavio, a meni što sam se počela pravdati. Glupost, što se ja nekome koga sam jučer upoznala imam pravdati što večeras izlazim sa svojim mladićem!
Bila glupost ili ne, ali sam se navečer, dok sam se onako našminkana i dotjerana smješkala ljudima s kojima nemam ništa zajedničko i čije me priče nimalo nisu ne zanimale, stalno pitala što ja tu uopće radim. Upotpunjujem Renatovu sliku uspješnog muškarca? Pa to je mogla raditi i njegova tajnica. Čak puno bolje od mene. Nju zanima to o čemu govore, razumije se u te stvari, a što je Renatu posebno važno, i dobro izgleda. Stalno sam se pitala je li njemu uoće stalo do toga da sam baš ja večeras uz njega ili bi me mogla zamijeniti bilo koja druga žena koja izgledom zadovoljava njegove kriterije.
Na povratku kući htjedoh odagnati te misli, ukrasti vremena samo za nas, porazgovarati o našim željama i planovima. Predložila sam da malo prošetamo, udahnemo svježeg zraka. Glatko je to odbio:
- Pa ne misliš valjda ozbiljno sada šetati? Vidiš da se vrijeme kvari. I zar baš moramo poslije tako dobre i uspješne večere razgovarati o nama. Molim te, ne kvari mi raspoloženje. Doznao sam što sam htio i sad moram hitno djelovati, inače će me netko preteći u tim poslovima.
- Nismo mi postigli. Postigao si ti, a nisam mislila razgovarati o poslu, htjela sam malo o nama.
- O nama? Pa što se tu ima razgovarati?
- Ne znam ni ja točno, jednostavno bih željela da malo više budemo zajedno, da budemo bliži.
- Stvarno ne znam što je tebi, Lara. Zar nismo zajedno cijelu večer? Ponašaš se kao razmaženo dijete. Htjela si bicikl, dobila si ga i odmah slupala. Sad bi valjda šetala po kiši. Mislim da pretjeruješ. Vozim te kući. Prespavaj. Ustvari, dobro se naspavaj i malo posloži neke stvari u svojoj glavi. Stotine djevojaka bile bi presretne da su na tvom mjestu, a ti nešto izmišljaš. Da ne kaniš ubrzati naše vjenčanje? Dobro znaš da sad imam prečih poslova.
- Stotine djevojaka bilo bi sretno da su na mom mjestu? Što mi time želiš reći? Ja ne znam koliko bi mladića bilo sretno da je na tvom mjestu i ne zanima me. Mene zanima samo jedan koji bi imao vremena i za vožnju biciklom, i za šetnju po kiši, i razgovore u svako doba dana.
Nisam više mogla izustiti ni riječi. Šutke sam izišla iz auta i zalupila vratima.
Dugo nisam mogla zaspati. Vrtjela sam se i prevrtala, analizirala svaku njegovu riječ. Ja bih, dakle, trebala biti sretnica što me on voda sa sobom kao svoj lovački trofej i ne pitajući me kako se pritom osjećam.
Nedjelja je svanula gora od subote. Subotnja kiša se pretvorila u snijeg. Vrijeme po kojem se ne izlazi u šetnju, ali meni je godilo. Trebalo mi je vanjsko nevrijeme da smiri ono unutarnje. Da barem nije tako gadno, mogla bih se otići provozati biciklom. Ali zašto bi meni smetlo loše vrijeme, tko kaže da se ne može voziti bicikl i po ovakvom vremenu. Obući ću se dobro, staviti kapu, rukavice i odoh.
Mojoj ludosti stvarno nije bilo kraja. Tek što sam izvukla bicikl pred kuću i prešla njime prve metre, u džepu jakne zatitrao mi je mobitel. Poželjela sam da je Renato, ne zato da čujem njegove isprike za jučer, nego da bih ga mogla poslati dovraga. Evo, nije mi potreban ni on ni njegovo društvo.
Na žalost, nije bio on. Nepoznat broj nije odmah odavao o kome se radi, ali glas sam ubrzo prepoznala.
- Halo, varaju li me oči ili po ovakvom vremenu vidim nekoga da je krenuo u vožnju biciklom?
- Ne, ne varaju, dobro vidiš, a možeš primijetiti i da se još nisam zaletjela ni u jedan auto, ni u kakvo stablo, ni u kakav semafor.
- Nisi, ali tko garantira da nećeš. Mladi vozači ni auto ne smiju voziti odmah sami. Pričekaj malo da ja izvučem svoju ragu, pravit ću ti društvo. Dolazim za pet minuta, već sam napola obučen.
Što sam drugo mogla nego pričekati. Nije da je to bila baš neka ugodna vožnja, nije bila ni naročito pametna. Tko se pametan vozi po snijegu? Ali bila je vožnja koja me odvezla daleko od misli i svijeta u kojem sam gostovala posljednjih mjeseci. Bila je to vožnja povratka u meni bliži svijet. Vozili smo se po pustim biciklističkim stazama i smijali se svojoj gluposti.
Da, za vožnju se baš ne može reći da je bila ugodna, ali je zato čaj poslije nje bio zanosan. Topao i mirisan, pojačavao je osjećaj prisnosti. Pili smo ga i razgovarali. O čemu? O svačemu. Onda smo još gledali neku komediju na televiziji i smijali se do suza.
Renato je nazvao tek popodne. Pitao je želim li izaći ili da večer provedemo kod kuće. Kod mene ili njega, svejedno. Nisam željela. Hladnoća mi je smrznula osjećaje prema njemu, a toplina koja me vratila u život bila je tako ugodna da je nisam željela ni za stupanj snižavati.
Čudila ga je moja promjena raspoloženja, ali nisam imala osjećaj da je previše žalio što me neće vidjeti do srijede. U ponedjeljak i utorak je imao obaveza. U srijedu više nije ni bilo potrebe da dolazi, imala sam druge planove. I eto, tako se sve završilo.
Smatrala sam da je pristojno vratiti mu skupocjeni bicikl. Kavalirski je odbio. Za njega je to sitnica, a osim toga nije znao ni što će s njim. Tko zna hoće li njegova sljedeća pratilja imati smisla za takve aktivnosti. Sumnjam, jer to se nikako ne uklapa u opću sliku djevojke kakvu on treba.