Odrastajući u velikom gradu, imala sam velik izbor škola i fakulteta, no kao životno zanimanje odabrala sam poziv učiteljice. Nisam tada razmišljala hoću li se moći zaposliti, kolika će mi biti plaća i slično. Najvažnije mi je bilo ostvariti svoja dječja maštanja i jednoga dana stati pred razred uzbuđenih mališana.
Ljubav prema tom pozivu usadila mi je moja učiteljica Vera. Svakoga je dana nasmijana dolazila u naš razred i podučavala nas. Najveće veselje bili su mi satovi glazbenog: pjevali bismo, Vera bi nas pratila na klaviru, a Željko, dječak s kojim sam sjedila u klupi, svirao je gitaru. Jako sam se ponosila njime, bio je najbolji u svemu, od matematike do nogometa.
Taj vragolasti dječak, neposlušne crne kose i iskričavih tamnih očiju, bilo je vrlo nesiguran kad nam se pridružio u trećem osnovne. Njegovi su se, naime, vratili iz Njemačke i u ulici do moje kupili kuću.
- Dobili smo novog učenika, Željka. Želi li netko sjediti s njim i pomoći mu dok se ne upozna sa svima vama? - upitala je učiteljica.
Petar, koji je dotad sjedio sa mnom, dignuo je ruku.
- Neka sjedne na moje mjesto, ja bih rado sjedio sam u klupi - rekao je.
- Slažeš li se, Mia? - upitala me učiteljica.
- Naravno. I rado ću mu pomoći ako nešto zatreba - odgovorila sam i zacrvenjela se.
Sjećam se da to nije promaklo djevojčicama oko mene. Grohotom su prasnule u smijeh. Šaputanja nisu prestala ni nakon što sam ih redom prostrijelila pogledom.
Željkovo prilagođavanje novoj sredini nije prošlo bez nevolja. Djevojčice su se zanimale za njega, a dječaci ga izazivali. Željeli su se potući s njim, rugali su mu se i nazivali ga 'gospodin Nijemac'. Njihove namjere često sam osujetila baš ja prijeteći im da ću ih sve tužiti učiteljici. Tada bi nevoljko odustali od tučnjave.
Samo nekoliko dana kasnije, čim je pokazao svoje vještine u nogometu, i dečki su ga prihvatili. Stanovali smo blizu, igrali se i učili zajedno. Bila sam sretna što je uvijek uz mene, pratio me poput sjene, a mnogo godina kasnije čuvao od svih nevolja.
Kao odlična učenica bila sam oslobođena mature i mogla sam birati na koji ću se fakultet upisati. Moja je majka silno htjela da se upišem na medicinu, no usprkos njezinu negodovanju odabrala sam učiteljsku akademiju. Željela sam ostvariti svoj dječji san i uspjela sam opet s najboljim ocjenama. Prvi su se poblemi javili kad sam se pokušala zaposliti. Posvuda sam slala svoj životopis, no ni u jednoj školi nije bilo mjesta. Zato sam prihvatila ponudu Zavoda za zapošljavanje i najesen trebala početi raditi u jednom selu na jugu Hrvatske.
- Htjela si biti učiteljica pa sada to i radi. Morat ćeš se naviknuti na život na selu, a umjesto cipela s visokim potpeticama savjetujem ti da kupiš čizme. Sigurno će ti dobro doći - ironično je govorila majka.
- Da si je poslušala i studirala medicinu, sada majka ne bi trebala čekati red po bolnicama - našalio se tata.
Sve troje počeli smo se smijati.
- Kako god mi bude na tom selu, izdržat ću godinu-dvije, dok Željko ne odsluži vojsku i zaposli se kao profesor informatike. Uostalom, možda mu se posreći pa se zaposli i u nekom informatičkom uredu. A onda ćemo se vjenčati - rekla sam.
- Daj Bože da ti se želje ostvare - podržao me tata, dok je majka samo zakolutala očima.
Mama nikad nije vjerovala u veze koje se rađaju u mladosti. Često je znala reći da je život nepredvidiv, a prve ljubavi ne završavaju onako kako mi to želimo. Nikad nisam dopustila da me svojim crnim razmišljanjima ubije u pojam. Voljela sam Željka jednako kao i on mene. Znala sam da je pitanje trenutka kad će me zaprositi.
Ta se struka traži posvuda, moći ćemo birati gdje ćemo živjeti. Baš s takvim planovima Željko i ja smo diplomirali i rastali se. On je krenuo odslužiti vojsku, a ja na svoje prvo radno mjesto. Znala sam da je to ljubav za cijeli život, no ovaj mi se rastanak nije svidio. Nekoliko mjeseci kasnije shvatila sam da sam već tada slutila zlo.
- Ne zaboravi ni jednog trenutka koliko te volim. Bez tebe ne bih mogao živjeti. I piši mi svaki dan - rekao mi je na rastanku.
Od tuge što odlazi gotovo sam zanijemjela. Ali, nisam htjela da naš rastanak pamti po suzama, da me se sjeća potresene i tužne, stoga sam suzdržala emocije i prije nego što je ušao u vlak, još ga jednom čvrsto zagrlila.
Sljedeći mjesec već sam bila na selu, zaokupljena nastavom u niža četiri razreda osnovne škole. Vrlo brzo osjetila sam promjene na sebi. Jutarnje mučnine, pojačani apetit, nabrekle grudi - sve je ukazivalo na trudnoću.
U pismima koja su često stizala Željko nikad nije spomenuo probleme. Zato sam bila silno iznenađena kad sam ih odjednom prestala dobivati. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a od njega ni glasa. Uznemirujuće vijesti o početku rata stigle su i do mog sela, pa sam noću sanjala kako je Željko stradao.
Da je živ, sigurno bi mi se javio. Zna koliko ga volim, razmišljala sam i odmah počela plakati.
Raspitivala sam se o njemu, nazivala sve redom, no nitko mi nije pružio nadu jer se ni njima nije javljao. Svi moji pokušaji bili su bezuspješni. Doznala sam samo da se cijela njegova obitelj odselila. Željkovi roditelji su u mješovitom braku i kako bi izbjegli neugode, prodali su kuću i vratili se u Njemačku.
Možda je s njima. Ako je živ, javit će se. Spremna sam ga čekati do kraja života, mislila sam i pomirila se sa sudbinom koja je tih godina zadesila mnoge žene.
Mjeseci su prolazili, a ja svoj trudnički trbuh više nisam mogla skrivati. Mama nimalo nije bila oduševljena spoznajom da ću biti samohrana majka. Otac nije postavljao nikakva pitanja, raspametio se pri samoj pomisli da će za koji tjedan u naručju držati svoje prvo unuče. Razgovarali smo i priznala sam da razmišljam o tome da potražim Željka. No nisam znala kako i gdje. Sve su se kasarne predale, a Željku ni traga ni glasa.
Mama se preplašila te ideje i uvjeravala me da u ova turbulentna vremena ne hodam po ratištima.
- Zašto ne potražiš nekog drugog? Dijete mora imati oca? - upitala je.
Prostrijelila sam je pogledom, tako strogim da je pognula glavu i više joj nikad nije palo na pamet izgovoriti nešto slično.
- Vjerojatno je pobjegao iz vojske i pridružio se roditeljima. Javit će ti se, budi strpljiva - rekao mi je otac.
Poslušala sam ga. Željko je moja ljubav i bila sam ga spremna čekati do kraja života. Za razliku od mojih roditelja, koji su željeli da se što prije udam, seljani nisu postavljali nikakva pitanja, već su mi pomagali u odgoju njegove kćeri. Bili su brižni kao da je moje dijete zajednička briga svih njih.
- Dobro je da se djeca rađaju u vrijeme kad tolika mladost gine na ratištima - mudrovale su starije žene.
Moja Željka postala je smisao mog života. S njom u naručju lakše sam podnosila neizvjesnost čekanja kraja rata, puna nade da će se tada i moj Željko vratiti.
Godine su prolazile, a ja sam u poslu našla zaborav. Nikad nisam poželjela otići sa sela, uvjerena da će me Željko jednom ipak potražiti. Moji su roditelji bili silno zabrinuti i svako malo me ispitivali hoću li do kraja života biti samohrana majka. Tata je umro ne dočekavši da me vidi sretnu. Do moje tridesete majka me nije nagovarala da nađem nekoga, iako se ta želja čitala u svakom njezinom pogledu. No s ulaskom u četvrto desetljeće više nije htjela šutjeti.
- Prestani biti tako sebična. Moraš imati obitelj, Željki treba otac. Jesi li ikad pomislila kako se ona osjeća uz samo jednog roditelja? Nisi, jer tvoj kolega udovac, koji ti nudi brak, nije Željko. I otac ti je umro zabrinut kako ćeš sama kroz život. Da barem nisi tako daleko, zašto se ne vratiš doma? - govorila je gušeći se u suzama.
- Smiri se, mama, vratit ću se. Ionako ovdje više nema dovoljno učenika. Zatvorit će školu, a ovo malo djece autobusom voziti u obližnje mjesto. Više nećeš biti sama - tješila sam je.
Na kraju školske godine Željka i ja došle smo doma. Nazivala sam stare prijatelje i raspitivala se znaju li za kakvu školu gdje bih mogla raditi. Razgledavala sam i izloge mondenih trgovina kojih, kad sam odlazila, nije bilo. Satima sam lutala gradom, u susjedstvu pila kave i gledala nepoznata lica u ulici u kojoj sam odrasla. Nove kuće, sagrađene u mojoj ulici, djelovale su hladno, odbojno, a njihovi stanari bili su neki novi, nepoznati ljudi. Nekad mirna i tiha ulica s obiteljskim kućama s drvoredom lipa pretvorila se u veliko gradilište na svakom slobodnom komadiću zemlje. Umjesto raskošnih krošnji gledala sam ogromne dizalice. Zelenog šumarka koji sam nekad gledala s prozora svoje sobe više nije bilo. Preda mnom su zjapile iskopane jame, sivilo betona već završenih temelja. Kuće kojih se sjećam bile su zatvorenih prozora, spuštenih roleta kao da su se željele obraniti od buke građevinskih strojeva i prašine.
To više nije ulica mog djetinjstva niti grad moje mladosti, pomislila sam.
Sa svakog razgovora za posao vraćala bih se pognute glave. I svaki put slušala mamine komentare kako svatko osim mene uspijeva naći posao. Zato tog dana nisam išla ravno doma. Nije mi bilo do ponovnog objašnjavanja s njom. Produžila sam prema parku, klupi na kojoj smo se Željko i ja nekada davno silno voljeli. Tamo smo si zagrljeni obećali da nas nikad ništa neće razdvojiti.
Zadrhtala sam čim sam ugledala krošnju platana. I sada su natkrivale klupe i onu jednu, meni tako posebnu. Iz daljine sam vidjela nekog muškarca kako je sjeo baš tamo i čitao novine. Uz njega su stajale odložene štake. Nije se ni osvrnuo na zvuk mojih koraka. Osjetila sam zebnju, protrnula sam, jer muškarac je sličio Željku. I dalje je čitao, nije ga zanimalo tko prolazi, a ja sam sjela na klupu do naše. Pratila sam svaki njegov pokret i nisam imala mira. Ustala sam i upitala ga mogu li sjesti do njega. Tada je podigao glavu i oči su nam se susrele.
- Mia! - progovorio je kad se oporavio od šoka.
Od uzbuđenja nisam mogla izgovoriti ni riječ. U njegovim očima više nije bilo onog sjaja koji sam nekad tako voljela. U nekad bujnoj kosi vidjela sam puno sijedih vlasi, bore oko očiju govorile su da proteklo vrijeme prema njemu nije bilo nježno.
- Lijepo izgledaš, ljepša si nego ikad - tiho je rekao.
Ponavljao je moje ime, a ja sam upijala taj dragi glas, melem za moje ranjeno srce.
- Svaki dan dolazim ovamo, razmišljam o danima kad smo se voljeli i nadam se da ćeš jednom i ti doći. Eto, dočekao sam - rekao je.
- Zašto mi se nisi javio?
- Prošle su godine, mislio sam da si me zaboravila, udala se. Nisam htio smetati - rekao je gotovo ravnodušno.
- Sjećaš se kako smo se baš ovdje voljeli?
- Mogu li te dodirnuti, uvjeriti se da si doista tu? - upitao je i drhtavim rukama dodirnuo mi lice.
A onda ih je naglo povukao i zašutio.
- Jesam li se pojavio u krivom trenutku? Devet godina je dugo razdoblje, jesi li se udala? Voli li te muž kao što sam ja to htio?
- Zašto mi sve ne ispričaš? Gdje si bio? Što se dogodilo?
- U naših devet izgubljenih godina?
- Da.
- Na samom početku rata stradao sam od eksplozije granate. Bio sam ranjen, a posljedice se vide i danas - rekao je i pokazao na štake.
Na trenutak je zašutio, a ja sam ga nježno uhvatila za ruku i ohrabrila da nastavi.
- Ovdje su govorili da mi nema spasa i htjeli su mi amputirati nogu. Nisam pristao, rekao sam da želim svojima u Njemačku. Poslali su helikopter po mene, a roditelji su dali cijelu ušteđevinu za moje liječenje. Noga je spašena, ali nemam neke velike koristi od nje. Zapravo je vučem za sobom.
Jedno sam te vrijeme pokušao zaboraviti, ali ni jedna druga nije uspjela tvoj lik izbrisati iz mog srca. Posvetio sam se poslu, ali živio sam za dan kad ću te ponovno vidjeti. Barem još jednom. I tek sada, kad si tu, palo mi je na pamet da si se sigurno udala. Ne želim ti pomutiti sreću.
- Nisam se udala niti sam se trudila zaboraviti te.
- Vjerovala si da ću doći? Kako si znala da sam uopće živ? - začudio se.
- Znala sam da ćeš preživjeti zbog naše ljubavi - tiho sam rekla.
- I jesam. Ali nekako ne znam gdje pripadam, gdje mi je mjesto. Kao povratnik ovdje se osjećam nepoželjno.
- Invalid sam i bez obzira na diplomu ne mogu naći posao. Vjerojatno ću se vratiti na djedovinu, tamo je još uvijek imanje koje, istina, treba obnoviti - šaputao je.
- Vjerovala sam da će naša ljubav sve nadjačati. Znala sam da ćemo se ponovno sresti i čekala sam. Kao što vidiš, bila sam u pravu.
Nastavila sam mu pričati o svojim snovima, uvjerenju da ćemo jednom doista biti zajedno. I danas, priznala sam, nešto me vuklo baš na ovo mjesto.
- Željela sam u miru razmisliti što ću dalje sa svojim životom. U selo u kojem su me ljudi voljeli ne mogu se vratiti jer je škola zatvorena. Ni ja u svom rodnom gradu ne mogu naći posao. Ne mogu ni trbuhom za kruhom jer je tata umro, a majka sada ima samo mene. Ne mogu je ostaviti - pričala sam.
Još uvijek nisam bila spremna reći mu da imamo kćer. Željko je, naime, pričao o povratku na djedovinu, a mene nije ni spomenuo. Shvatila sam da se vratio samo zbog mene, no zašto onda zajednički život nije ni spomenuo? Zašto me nije zagrlio, poljubio? Željela sam čuti kako se više nikad nećemo razdvajati, a on je samo tugovao za prošlim vremenima. Odjednom je ustao s klupe i šepajući polako krenuo stazom prema autobusnoj stanici.
- Vidimo se sutra. Želim te opet vidjeti, slušati, ali sada više ne mogu. Preveliki je ovo šok za mene. Volio bih da dođeš, ali neću ti zamjeriti ako se ne pojaviš - ravnodušno je rekao.
Možda je krenuo baš zato da vidim kako teško hoda. Možda zato nije imao hrabrosti progovoriti o braku, a možda mu je doista namjera bila vidjeli me još samo jednom i preispitati što još osjeća za mene. Bila sam zbunjena i razočarana. Htjela sam potrčati za njim i snažno ga zagrliti. Željela sam ga moliti da me više nikad ne ostavlja i obećati mu da s njime idem i na kraj svijeta. Htjela sam mu priznati da ga doma čeka naša kći, no glas nije izlazio iz mene. Ostala sam sjediti na klupi i gledala ga kako odlazi sporim, teškim korakom.
- Dugo te nema. Čekale smo te s ručkom. Zašto si se zadržala? - prigovorila mi je mama kad sam se vratila kući.
Trudila sam se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, no nisam je mogla prevariti. Majčin zabrinut pogled bio je dovoljan da briznem u plač.
- Vratio se. Sasvim slučajno smo se sreli - rekla sam.
Htjela sam zvučati ravnodušno, no mamu nisam mogla prevariti.
- Sjedni i sve mi ispričaj. Čemu, uostalom, služe majke nego da podijele i radost i tugu s djetetom? Vratio se onaj zbog kojeg se nikad nisi htjela udati? - upitala je.
- Da, baš on. Jedini muškarac s kojim sam željela ostarjeti, ali ni danas me nije zaprosio. Čekala sam ga devet godina, bila sigurna da je preživio rat i da će mi se vratiti. Nadala sam se da će naš susret biti kraj mog čekanja, ali on me u svojim planovima za budućnost nije ni spomenuo.
To više nije onaj Željko kojeg sam voljela, onaj vedar mladić pun života. Promijenio se i duhom i tijelom, a onaj najbolji dio njega, veliko srce, negdje je zauvijek izgubio. Uplašio se i otišao kad sam mu priznala da sam ga čekala i da ga još uvijek volim.
- A tko se od nas nije promijenio? Pogledaj oko sebe, ljudi su se zaboravili smijati, a žene ne skidaju crninu. Svaki rat ostavlja rane. Možda šepa, hoda uz pomoć štaka, ali ono unutra vjerojatno je puno gore. Možda je htio čuti da ga želiš i takvog pa će tek onda progovoriti o zajedničkim planovima. Ako si spremna na to, trebaš mu to i reći - govorila je mama.
Uvjeravala me da klupa u parku nije pravo mjesto za sutrašnji susret. Željko, dodala je, mora osjetiti toplinu doma koji je izgubio. Lako me nagovorila da ga pozovem kući.
- Spremit ću ručak za nas četvero. Nemaš pravo zatajiti mu da ima kćer niti svojoj Željki uskratiti oca - rekla je.
Te sam noći jedva zaspala. U snovima sam gledala Željkovo nasmijano lice, upravo onakvo kakvog sam se sjećala iz mladosti. Kad sam sljedećeg dana došla do naše klupe, već je bio tamo. U njegovu sam pogledu vidjela očekivanje.
- Voliš li me još uvijek? Želiš li ostatak života provesti sa mnom? - nisam okolišala.
- Znači li to da je naša ljubav doista nadjačala sva iskušenja? Ja sam to trebao izgovoriti, ali nisam vjerovao da me voliš s obzirom na... - zastao je.
- S obzirom na tvoju nogu? Važno je samo to da sam te napokon dočekala. A sada idemo, moja mama je spremila svečani ručak. I postoji još netko koga trebaš upoznati - natuknula sam.
Željko je od sreće prečuo moje riječi. Zagrlio me kao nekad i polako smo krenuli kući. Prije nego što smo izašli iz parka, zastao je i ozbiljno me pogledao.
- Hoćeš li se udati za mene? Ne usudim te se to upitati pred tvojom majkom, žena neće povjerovati da te dosad nisam zaprosio - nasmijao se.
- Naravno da ću se udati za tebe. Tolike godine samo sam na to čekala, tome se nadala - rekla sam.
Čekala sam pravi trenutak da mu kažem za Željku, no on je pričao samo o nama i braku. Pomislila sam da ću oboje lijepo iznenaditi kad ih suočim jedno s drugim.
Neće valjda posumnjati da nije njegova, preplašila sam se, no već je bilo kasno za predomišljanje.
- Mama, gdje si? Dugo te nema, a baka čeka s ručkom - oboje nas je iznenadio glas naše djevojčice koja je čekala u vrtu.
Nikad neću zaboraviti Željkov šokiran pogled kad ju je, skrivajući iznenađenje, uspio upitati:
- Kako se zoveš?
- Željka - rekla je i privila se uz mene.
- Idem reći baki da si došla - rekla je naša kći i odskakutala u kuću.
- Zašto mi nisi rekla? - okrenuo s prema meni i upitao.
- Što?
- Da imamo kćer. Željka je ista ja - odmah je shvatio, a meni je pao kamen sa srca.
- Željela sam da je prepoznaš, mada sam vaše upoznavanje drugačije zamišljala. Nisam je očekivala u vrtu - jedva sam izgovorila od navale emocija.
Neizreciva sreća izmjenjivala se s tugom zbog dugih dana čekanja i maštanja o ovom susretu. Uzeo me za ruku kao da mu je svaka minuta odjednom postala silno dragocjena i uveo u kuću.
I danas, deset godina kasnije, kad slavimo punoljetnost naše kćeri, oboje nas prožme uzbuđenje kad razgovaramo o tom susretu nakon tako dugo vremena. Toga dana oboje smo predosjećali da počinje novi, sretniji život. Zaslužili smo ga. Izdržali smo devet godina iskušenja i neizvjesnosti zahvaljujući vjeri u našu ljubav.
Za tim svečanim ručkom lako smo se dogovorili da ćemo prodati kuću i zajedno se odseliti u manje, mirnije mjesto. Oboje smo našli posao u školi, a naša je kći pod budnim okom jedine bake odrasla u samosvjesnu, vedru djevojku. Spremna je kročiti ususret svim izazovima koji je čekaju u životu. Željko i ja svojim joj primjerom svaki dan pokazujemo da se prave životne vrijednosti isplati čekati. Nekad možda i propatiti.