Moglo bi se dogoditi da Tunis bude jedan od rijetkih primjera u povijesti u kojem se revolucija nije pretvorila u svoju suprotnost - sjetimo se samo kako je Francuska revolucija završila s carem, da ne govorimo o Oktobarskoj ili nekim drugima. Jer, upravo su u Tunisu u protekla dva mjeseca održani parlamentarni i predsjednički izbori nakon kojih je bilo malo komešanja, paljenja guma i prosvjeda - dijelom to treba pripisati i mediteranskom temperamentu - ali tranzicija je, kako se čini, prošla mirno. I tako se jedino u zemlji u kojoj je revolucijom jasmina počelo Arapsko proljeće ono nije pretvorilo u tmurnu jesen ili zimu, kao što je to slučaj u Libiji ili Siriji. Ili Egiptu, koji se nakon kratkotrajnog demokratskog eksperimenta vratio vojnoj upravi kao sigurnoj zaštiti od islamizma. Treba tu imati na umu i nešto povijesnih činjenica, Tunis je još od početka 18. stoljeća bio samostalna država, ali je onda sredinom 19. bankrotirao pa mu je “pomoć”, žurno, ponudila Francuska i pretvorila ga u svoj protektorat.
No, pokret za neovisnost nije mirovao da bi konačno Tunis 1956. godine ponovno stekao svoju neovisnost. Tada ga je vodio Habib Burgiba, autokratski, kako su to već lideri arapskih država, koje su se dokopale svoje neovisnosti, radili. Njega će s vlasti srušiti dotadašnji saveznik Ben Ali i nastaviti s istim modelom vlasti. I možda tu i ne bi bilo većih problema - novac od turizma je učinio život prihvatljivim, kralo se, ali se imalo i za raju (podsjeća na neke od izreka vezanih za našu povijest, onu raniju, ali i recentnu). A onda je došla financijska kriza, turizam se usporio, para je bilo samo za Ben Alijevu kliku i posljedice su se počele osjećati u kućama ljudi koje volimo zvati “običnima”.
Kad je pak na svjetskom tržištu došlo do drastičnog skoka cijena žitarica (u jesen 2010. godine) vladi je ponestalo novca za subvencije, hrana je poskupjela, a reketari (najčešće u liku policije) su nastavili uzimati ušur ne obazirući se na to što raja nema (otkud harač koji ruha neima, koji hljeba neima tumačio je još Mažuranić).
Kad su pak Muhamedu Buaziziju, mladom prodavaču na ulici, zato što nije mogao platiti reket razbili štand, njegov je očaj bio tolik da se spalio. Ta je vijest zatresla Tunis, ljudi su izašli na ulice, Ben Ali je odlučio poslati vojsku, ali ona je bila mudrija - odbila je poslušati zapovijed. Diktator je navrat-nanos pobjegao i formirana je prijelazna vlast. Bilo je i dalje prosvjeda, nezadovoljstva, problema oko izrade novog ustava, oko raspisivanja izbora, bilo je i nekih političkih ubojstava. No sve je to nekako prošlo i Tunis danas ima parlament koji su izabrali birači na biralištima, u kojem većinu ima sekularna stranka Nida Tunis, i predsjednika, Bedžija Saida Esebsija, dosadašnjeg predsjednika te stranke.
Dva su ključna razloga zbog kojih je tranzicija u Tunisu, kako se sada čini, uspjela i zemlja je na pravom putu da postane funkcionirajuća demokracija sekularnih temelja (donedavno se Turska spominjala kao takav primjer, ali sadašnja vlada predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana ju odlučno vodi u suprotnom smjeru). Kao prvo, to je bila uloga vojske koja je odigrala ključnu ulogu u rušenju Ben Alija, ali nakon toga nije pokazivala poseban interes da se uključi u političke procese niti da se pretvori u stranačke milicije. Jedino je jamčila sigurnosni okvir kako bi procesi mogli teći bez pritisaka. Te potiho priprijetili svima da ne rade nerede jer bi mogli dobiti po nosu. Drugi je djelovanje islamističke stranke Enahda koja ni u jednom trenutku nije zagovarala islamizaciju zemlje ili bilo kakav fundamentalizam za razliku od egipatskog Muslimanskog bratstva - a bilo je i u Tunisu razbijanja dućana u kojima se prodaje alkohol. Vodstvo Enahde je, između ostalog, bilo praktično i svjesno da će pretjerano forsiranje radiakalnog islama i njegovih zahtjeva odvraćati turiste. A i islamske vlade moraju od nečega živjeti. Sada je pak sasvim mirno prihvatila status najveće opozicijske stranke, a što je posebno interesantno, na predsjedničkim izborima nije imala svog kandidata.
Ipak, ima i u ovom procesu malih problema. Esebsi je naime produkt prošlog režima, bio je šef državne sigurnosti, ministar unutarnjih poslova, uz Burgibu i Ben Alija, čovjek za sve režime. Njegov je izbor izazvao val prosvjeda prije svega mladih - treba napomenuti da Esebsi ima 88 godina. No, uspješno je odradio kampanju i cijelo vrijeme isticao kako je čovjek mlad koliko mu je mlad duh. Biologija je tu ipak ozbiljna prijetnja - osim ako i njemu vlast ne bude životni eliksir kao mnogim drugim državnicima. Dakle, njegov izbor ipak ostavlja određenu klicu mogućih nezadovoljstava kako političkom karijerom tako i životnom dobi. Stoga se može čuti kako je zapravo Enahda pustila Esebsija da pobijedi svjesna njegovog zakinuća kako bi u pravom trenutku izašla sa svojim kandidatom i tako se vratila na vlast. No, ako tomu i bude tako, prema dosadašnjim se iskustvima može vjerovati da će i tada ostati umjerena, tolerantna i razumna. Na korist cijelog Tunisa.