Kada su dogovoreni kriteriji prema kojima će se glasati za novo sjedište dviju agencija Europske unije koje se nakon Brexita moraju seliti iz Londona, da bi pojasnili kompliciran način glasanja, tumačili su to usporedbom s glasanjem za izbor pjesme Eurovizije. U prvom krugu bi svaka država podijelila svoje glasove za tri kandidata, pri čemu bi prvom izboru dali tri glasova, drugom dva i trećem jedan. Nakon toga bi tri najbolja išli u drugi krug, a dva najbolja u finale. U ponedjeljak, kada se u Bruxellesu na Vijeću općih poslova EU glasalo bilo je dramatičnije nego u bilo kojem natjecanju za pjesmu Eurovizije. Da su barem to mogli predvidjeti i izravno prenositi, sigurno bi broj građana koje uopće zanima što se događa u EU bio veći jer bi vidjeli da je i praćenje EU uzbudljivo.
Glasalo se o dvije agencije koje trenutačno imaju sjedište u Londonu, ali, s obzirom na to da agencije Unije ne mogu biti izvan teritorija država članica, mora već sada početi postupak njihova preseljenja. Prva je Europska agencija za lijekove (EMA), gdje radi blizu 1000 dobro plaćenih ljudi i koju godišnje posjećuje više od 35 tisuća znanstvenika, zbog čega ona postaje financijski privlačna svakoj članici. Druga je nešto manja, ali ne i manje važna, Europska agencija za bankovni nadzor (EBA). I za jednu i za drugu u finalu je bilo izjednačeno između dva kandidata. Za EMA-u između Amsterdama i Milana, a za EBA-u između Pariza i Dublina. Na kraju je doista odlučila sreća jer se odlučivalo ždrijebom.
No, ono što je obilježilo to glasanje, i sve što je prethodilo, nije dramatično finale, već još jedna neugodna činjenica da postoji velika podjela unutar EU između istoka i zapada. Ne samo da ni jedan kandidat iz istočne države nije pobijedio, već ni jedan nije ušao ni u drugi krug, dakle među tri najbolja za jednu od dviju agencija. Nove članice, koje zapravo i nisu tako nove jer su, s iznimkom Hrvatske, sve ušle u EU prije više od deset ili više od 13 godina, to su shvatile kao dokaz da nisu ravnopravne te da su i dalje favorizirane stare bogatije države članice.
Istina je da su se neke države prijavile samo da bi se pojavile na sceni i nisu se pretjerano nadale. Izuzetak je bila Bratislava koja je, i zbog blizine Beču, ali i zbog pripreme i dobrih uvjeta, čak i bila među favoritima. Slovaci su prvi krug glasanja, na kojem Bratislava nije prošla ni u drugom krugu, teško prihvatili pa su razočarani i uvrijeđeni odlučili bojkotirati drugi krug glasanja. Zato je i rezultat na kraju bio 13 -13 između Amsterdama i Milana, iako je o tome odlučivalo 27 država članica.
Hrvatska, koja je kandidirala svoj glavni grad Zagreb, razočaranje je izbjegla odustajanjem od kandidature u zadnji čas, bez obzira na višemjesečnu kampanju i uvjeravanja da je Zagreb ozbiljan kandidat za Europsku agenciju za lijekove. Hrvatska je kao argument za povlačenje spomenula da nije bila zadovoljna kako su vrednovani kriteriji za odlučivanje, poglavito kriterij zemljopisne pokrivenosti koje nije uzelo u obzir načelo da se za sjedište novih agencija prednost da onim članicama koje na svom tlu nemaju niti jednu agenciju. Sličnu primjedbu poslije su imale i druge zemlje u kojima još nije ni jedna agencija Unije. Takvih država je trenutačno pet, a među njima i Hrvatska.
Zemljopisni kriterij pri odlučivanju o sjedištu novih agencija, prema kojemu bi prioritet imale države koje nemaju ni jednu agenciju utvrđen je još na summitu 2003. godine. No, ovaj su put stare članice to načelo zaobišle tvrdeći da se radi o premještanju stare, postojeće agencije, a ne odlučivanje o sjedištu nove. Hrvatska je za te kriterije znala od početka te je sama za njih glasala kada su postavljeni. Zato je nejasno zašto nije i prije odustala. Ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić, koja je imala čast predstavljati Hrvatsku na tom glasanju, u Bruxellesu se novinarima požalila i na različito ocjenjivanje nekih drugih kriterija koji bi mogli Hrvatskoj ići u prilog, poput utjecaja na proračun EU, što uključuje i elemente kao što su troškovi života.
Iz utrke su se povukle i Irska i Malta, ali iz različitih razloga. Irska je procijenila da ima veće šanse ako povuče kandidaturu za jednu agenciju, a zadrži za drugu. I to je umalo upalilo jer je Dublin ušao u finale kao kandidat za sjedište Europske agencije za bankovni nadzor, uvjerljivo pobijedivši i Frankfurt, ali je između tog grada i Pariza odlučio novčić, odnosno sreća. Hrvatska ministrica ipak je pokušala ostaviti dojam da, iako nezadovoljni kriterijima, ne žalimo što smo se kandidirali i da je to dobro iskustvo za ubuduće.
- Odustajanje je zapravo treći korak u nizu kojim smo željeli pokazati da nismo zadovoljni ovakvim pristupom. Ovo je za nas bilo dobro iskustvo za budućnost - sama kandidatura i učenje procedure oko toga. Željeli smo poslati poruku da se ubuduće pri izboru sjedišta agencija treba vratiti na izjavu iz 2003. i prioritetno uzeti one zemlje koje nemaju nijednu agenciju, a takvih je danas pet - rekla je Pejčinović-Burić.
Dakle, Hrvatska se ponašala u duhu Pierre de Coubertinova načela da je važno sudjelovati, a ne samo pobijediti, ali neki nam novinari u Bruxellesu predbacuju da smo se kukavički predali a da se uopće nismo pojavili na terenu.
Bilo je odavno jasno da Hrvatska realno nije imala prevelike šanse za dobivanje sjedišta agencije za lijekove, ne samo zbog nedostataka koje je Europska komisija uočila u našoj prijavi, već i zbog toga što smo najnovija članica, a unutar EU nismo uspjeli stvoriti previše saveznika o bilo kojem pitanju. Zato se stvarao dojam da nismo preozbiljno ni shvatili kandidaturu, za razliku od drugih, te da se Hrvatska sa Zagrebom kandidirala kako bi se pojavila na sceni i bila prepoznatljiva kada se sljedeći put bude nešto dijelilo. Pozivanje na tradiciju (Dubrovnik je još u srednjem vijeku imao ljekarnu) ili izjave gradonačelnika Zagreba da je to grad gdje se stranci najbolje integriraju u Europi malo su koga oduševili. Zastupnica Biljana Borzan, koja je u Europskom parlamentu zadužena za odnose s EMA-om, kritizirala je hrvatske ministre koji nisu imali dovoljno kontakta s agencijom. Rekla je da su naši ministri “odlazili gledati tenis u Wimbledonu, a nisu išli u EMA-u”.
Međutim, teško je vjerovati da bi i odlazak naših ministara u sjedište EMA-e previše toga promijenio. Upravo je među zaposlenicima te agencije u ponedjeljak navečer i bilo najveće oduševljenje kada su saznali da neće u neku državu istočne Europe. Većina njih bi radije dala otkaze nego se odselila u Sofiju, Varšavu ili Bukurešt. Zagreb je stajao manje loše, ali još uvijek u donjem dijelu ljestvice prema željama zaposlenika agencije.
U EU se, kao i prije, odvijala beskrupulozna kampanja lobiranja, pregovaranja i trgovanja iza zatvorenih vrata. Stvarale su se interesne skupine, obećavalo svašta, pa čak i ono što nema veze s ovim agencijama ili uopće s Europskom unijom. Spominjale su se i obećanja baltičkim državama da će im poslati više vojnika u okviru NATO-ovih snaga u tim državama, potpora za neka druga pitanja kada se bude odlučivalo u EU, besplatnih vožnji gradskim prijevozom, školovanje djece i mogućnost zapošljavanja članova obitelji.
No, na kraju je EU doživio prvi neuspjeh u nastojanjima očuvanja jedinstva tijekom Brexita. Odluka o premještaju agencija bila je prva važna tijekom Brexita. I ona je pokazala duboke podjele, iako diplomati upozoravaju da ni istočne države nisu glasale za svoje susjede. Pokazala je da jedinstvo tijekom Brexita može puknuti kad je riječ o podijeli plijena, a plijen su agencije koje se moraju preseliti. Nove podjele mogu se pojaviti i kad se bude dijelio teret, a ne plijen. Kad se bude konačno znalo koliko će Britanci morati uplaćivati u proračun EU i nakon Brexita, ponajprije do isteka sadašnjeg višegodišnjeg financijskog okvira 2014-2020 jer su to obveze na koje je London pristao dok je Ujedinjena Kraljevina bila članica, znat će se i koja će biti rupa u proračunu.
Tada će se ponovno pojaviti pitanje tko će dati više za popunjavanje te rupe, a ona je najmanje 10-ak milijardi eura godišnje. Sigurno će se pojaviti podjela na istok - zapad i oko sredstava za kohezijsku politiku, gdje su istočne države, ali ne samo one, jasni neto dobitnici, a starije bogatije države neto uplatitelji. U svakom slučaju, države koje još nemaju ni jednu agenciju EU, uključujući i Hrvatsku, mogu računati da će negdje u budućnosti i dobiti neku, ali manju i financijski manje privlačnu. Jer kada se dijeli plijen i kada se vidi važnost za svoje gradove, svaka se država, bogata ili manje bogata, velika ili mala, bori za sebe.