Zoran Milanović neće raspuštati borbeno stanje u svojoj stranci. Ostaju pod punom izbornom spremom. “SDP nije u poziciji da se samopreispitujemo, radimo duboke introspekcije, nego nam je potreban kratak predah između dvije runde i slijedi nastavak borbe”, objavio je u svom dinamitnom intervju u Novom listu.
Dakle, visokonaponski fajt s političkom konkurencijom kao permanentno stanje? Držanje SDP-a u punoj borbenoj gotovosti objašnjava implicirajući da je juriš na Banske dvore za njega još uvijek moguća opcija. “Moramo i dalje u svakom trenutku biti spremni preuzeti vlast, jer izborni legitimitet imamo”, kaže i na začuđen novinarski upit precizira da to znači čak i bez izbora. Zašto šef SDP-a smatra da utakmica još nije gotova? Čak da neće biti gotova ni vrlo izglednim skorim formiranjem nove Vlade? Zašto stranku pokušava držati pod visokim adrenalinom potpuno nerealnom nadom da još može doći u priliku vratiti se u vlast? Zato što Milanović svoje poraze jednostavno ne može priznati? Možda. On i danas tvrdi da se SDP na recentnim izborima pokazao “jačim nego ikad”. Ali prave razloge njegova autizma u ovom slučaju treba tražiti u zamisli da se stranci ne dopusti vrijeme potrebno za “duboke introspekcije”.
Milanović ne želi SDP-u dati priliku za ozbiljnu postizbornu analizu što im se zapravo dogodilo. Zašto su izgubili izbore, zašto gube birače i zašto ostaju bez eminentnih javnih ličnosti. Nikako da bi otvorio prostor za vlastito preispitivanje. Dok traje rat, demokracija šuti. Pa i ona unutarstranačka.
Nema pitanja kako su to pobijeđeni od, kako sam šef SDP-a točno konstatira, nikad goreg HDZ-a. Nema utvrđivanja odgovornosti. Ako se praznom pričom o mogućem osvajanju vlasti stranka i dalje drži pod naponom, disciplinirana i mobilizirana, onda nema ni pravih izbora.
Hiberniranje SDP-a u stanju rata koji teče Milanoviću je potrebno i zato što igra na kartu svog fajterskog karaktera. Zaista, nitko kao on ne ulijeće u sukobe. Stalno je u narogušenoj, borbenoj pozi, lak i brz na obaraču.
Spremnost da se tuče i sam će istaći kao najvažniju osobinu koja ga, kako je rekao, čini najboljim izborom za funkciju koju obavlja i na kojoj se svim silama želi održati. Svoje oponente u stranci i moguće izazivače na skorim izborima za šefa SDP-a prokazuje kao mlakonje. Prikazuje ih kao željeno rješenje “militantnih desničara”, koji bi, kako će reći, na čelu SDP-a htjeli vidjeti “nekog puno mekšeg”, nekoga koji se s njima “neće konfrontirati”. “Ali s ovakvim polusvijetom na desnici ne može se drukčije nego tvrdo i šakom”, tvrdi Milanović. Na stranu sad što je i sam prethodno bio potpisao pristanak na tripartitnu vladu s HDZ-om i Mostom, i to suprotno odlukama svojih partijskih tijela. Zadržimo se na činjenici da spremnost na upotrebu šake vidi kao glavnu kvalifikaciju za šefa SDP-a.
Istina, Milanović se s HDZ-om žestoko sukobljavao. Ali na čemu su bili ti sukobi? S Tomislavom Karamarkom znao se pohvatati zapravo oko ničega. Njih su dvojica u protekle četiri godine zemlju doveli u stanje pravog verbalnog građanskog rata, međusobnim blaćenjem i serijom često apriornih diskvalifikacija. Jedni su bili kriminalci i zločinačka organizacija, drugi nenarodna vlast i unutarnji neprijatelji Hrvatske. Ali na planu ekonomskih politika dvije su stranke vrlo slične. Malo su se tukli oko svjetonazorskih pitanja, uglavnom na liniji ustaše - partizani, s ekstenzijom prema ćirilici, ali ni tu situacija nije crno-bijela.
Milanović grmi protiv HDZ-ove proustaške koalicije, ali sam je bio spreman na pakt s Glavaševom strankom, koja se predizborno - da ne bude zabune! - odjenula u crne košulje. HDZ i SDP najviše su ipak ulazili u bitke radi bitke. Mrzili su se i žestoko mlatili jer su sukob pretvorili u svoj modus operandi. Bez toga vidjelo bi se da je car gol. Obojici je međusobni rat bez prave supstance bio uvjet preživljavanja.
Ali, može li konflikt biti jedini smisao politike, kako to Milanović sugerirajući buduću strategiju svoje stranke faktički najavljuje. Naravno da ne može. Politika je mnogo više od sukoba i međusobnih obračuna. Premijer na odlasku ostat će upamćen kao jedini koji u cijelom svom mandatu nije sjeo za stol s opozicijom, osim jednom kad je u Saboru odbačena arbitraža sa Slovenijom. Takvo je ponašanje u civiliziranim i demokratskim državama nezamislivo.
Čak i u ratu zaraćene strane nađu načina za pregovore. Milanovićev je problem što politiku vidi isključivo kao bojno polje. A ne polje na kojem je potrebno graditi. Na kojem ključ uspješnosti nije u pobjeđivanju stvarnih ili izmišljenih neprijatelja, nego u stvaranju prijatelja, partnera i saveznika. Dok on preferira, kako je sam rekao, pristup šakom ili paklom na HDZ. Ljubav prema fajtu njegova je najveća snaga i njegov najveći, kobni hendikep.