Početkom ožujka kao da se svijet malko više vrti oko žena. Brojimo postotke, gledamo jesu li se stvari promijenile nabolje. Obilježavamo rođendan Marije Jurić koja se proslavila, među ostalim, pišući o lomačama, premda bi i sama završila na jednoj da je živjela koje stoljeće ranije. Pitamo se imamo li dovoljno direktorica, menadžerica, znanstvenica, a činjenica jest da je Hrvatska pri vrhu Europe po broju znanstvenica. To baš i ne tješi kad u ostalome nismo tako sjajni. Nesretni postoci i dalje nisu na našoj strani. Da se Zagorkin duh pojavi među nama, sumnjam da bi bio osobito zadovoljan, baš kao i duh Matije Gupca iz njezine priče koji lebdi nad Zagorjem 19. stoljeća i padne u depresiju kad vidi na što sliči rodni kraj. Što znači biti ženom u Kroaciji u prvim desetljećima 21. stoljeća? Jesmo li se barem mi književnice, duhovne posestrime Marije Jurić, otarasile sintagme “žensko pismo” i teško probavljive spolne segregacije pisanja? “Žensko pismo” kao da nam poručuje da je čudo što žena uopće piše pa kad piše, to je valjda “ženski”. Za sebe rado kažem da sam “pisac” (ako je mogla Marguerite Duras, mogu i ja), umjesto “književnica”, ne dijelim pisanje na muško i na žensko, nego na dobro i na loše. Ne sviđa mi se nikakvo pozivanje na spol, čak ni “pozitivno”, poput “Amerika zaslužuje predsjednicu”. To da neka zemlja “zaslužuje predsjednicu” jest podjednako glupo kao da neki muškarac krene u kampanju s pokličem da nekoj zemlji treba “čvrsta muška ruka da je vodi”.
Ne mislim da je žena nužno u nečemu bolja od muškaraca, ni obratno. Peći palačinke fantastično znaju oba spola - barem u mojoj mašti! Niti mislim da je ženi mjesto u kuhinji ili da će najsretnija biti u Saboru. Ona valjda zna koje je od navedenih mjesta više privlači, ili možda spoj jednoga i drugoga. Ne mislim poput poljskog europarlamentarca Januša Korvina Mike da su žene gluplje od muškaraca zato što ih nema među sto najboljih šahista svijeta. To mi samo dokazuje da europski parlament nije osobito pametniji od ovog našeg, domaćeg. Niti se slažem s Aristotelom kada žene u “Nikomahovoj etici” zove “kućnim životinjama”. Starogrčko poimanje žena ne imponira mi previše, ali u pozadini su uvijek bile hrabre ratnice iz mitske Skitije, Amazonke, koje su im drmale maštom, a ponekad ih i doista gađale iz svojih lukova. Dotične su Amazonke nosile hlače, pile kobilje mlijeko, jahale od ranih dana i u svemu bile ravnopravne s muškarcima. Živjele su u beskrajnim prostranstvima Azije. Jedan su od starijih primjera slobodnih žena koje se znaju brinuti o sebi, a po potrebi i nazdravljati iz lubanja svojih protivnika. No, Aristotel i Amazonke živjele su davno, čak ni Marije Jurić već dugo nema, ali da je tu, bilo bi joj drago što je ženama omogućeno da i dalje odlučuju o svojim tijelima i trudnoćama.
Ona je neke svoje knjige posvetila mnogo strašnijem tretmanu žena od naših najgorih noćnih mora: naime, lomačama. Na lomačama su gorjele lijepe žene, mlade žene, pametne žene ili bilo kakve u koje su susjedi iz tko zna kakvih razloga uprli prstom. Započele su gorjeti u srednjem vijeku, no nastavile su u vrijeme prosvjetiteljstva, kako u Europi, tako i kod nas. Teško je zamisliti da u vrijeme jednog Voltairea ili Rousseaua i dalje postoje lomače. Marija Jurić u arhivima se srela s tim sirovim zlom što se svodilo na jednostavnu formulu: svaka će žena na mukama priznati da je plesala s vragom. Na lomači se zbog svojih naprednih razmišljanja našao i Giordano Bruno, nećemo reći da je bila namijenjena samo ženama, no povijest se doista žestoko okrenula protiv žena tijekom tih pet stoljeća uništenja i što drugo reći nego - ne ponovilo se. Premda i danas, kad se upustim u neke žestoke rasprave na društvenim mrežama, kao da čujem mrmljanje “spali tu vješticu” i kao da smo uvijek na korak od toga da iznova potkurimo neku nemoguću žensku koja uporno misli svojom glavom.