Prvih sto dana test su Vladinih radnih sposobnosti, razdoblje kada tim koji upravlja državom mora prepoznati svoje slabosti i naučiti se s njima suočiti. Ovo je kratak, jednostavan, podsjetnik na nekoliko važnih točaka kojima je Vlada posvetila premalo ili previše vremena. Sve dolaze kao nasljeđe neodrađenog posla niza političkih prethodnika. Svaka od njih može se učiniti boljom, odluči li se Vlada za kvalitetan pristup upravljanju državom.
Prvo da odmah riješimo Inu i HEP, ne zato što je to najvažnije, jer nije, nego zato što je medijski najatraktivnije i o tome se najviše govori. Vjerojatno nije bila dobra ideja najaviti otkup Ine kako bi se sanirale posljedice lošeg završetka u prošlosti pogrešno postavljene arbitraže. Treba li nam velika državna naftaška kompanija koja odavno nije u zenitu? Namjerava li je Vlada ponovo prodati? Hoće li opet tražiti strateškog partnera ili će cijelu Inu izlistati na burzi?
Za razliku od najavljenog otkupa Ine, ponuditi 25 posto HEP-a građanima kroz javnu ponudu dionica nije loša zamisao. To je ulaz značajne količine novca u proračun, a nije, iako se često tako predstavlja, privatizacija naše najveće energetske kompanije (na burzu u tom slučaju odlazi samo četvrtina), niti njezino izručenje strateškom partneru po modelu opasno sličnom Ininu (MOL je, također, u početku dobio "samo" četvrtinu). Čak i da nije predviđen otkup Ine, podjela HEP-ove buduće dobiti s građanima ideja je o kojoj vrijedi razmisliti. Bolje je od štednje na bankovnom računu.
Drugo, zapravo važnije, još nije kasno za popravljanje slabih točaka porezne reforme. Prije svega to je daljnje pojednostavljivanje poreznog sustava, ali i otvaranje prostora privatnim donatorima, potencijalnim sponzorima društveno korisnih sadržaja. Ne treba kažnjavati bogate, na sve načine treba poticati zapošljavanje i pokretanje novih biznisa i smanjivati broj siromašnih. Porezni sustav nije i ne treba biti alat za saniranje posljedica loše socijalne politike, ali može biti jedna od važnih poluga smanjivanja potrebe za socijalnim intervencijama. Ove godine dolazi veliki paket duga na naplatu, prihod države ne može se smanjivati. Može se, međutim, objaviti detaljan, obavezujući, plan budućih brzih rezova. Poticajno za sve koji rade ili namjeravaju raditi u Hrvatskoj.
Treće, iako se o tome puno razgovaralo, reforma obrazovanja je zaustavljena. Nakon odlaska Borisa Jokića, neupitnog motora reforme, za njega nije pronađena adekvatna zamjena.
Zbog neprilagođenog sustava obrazovanja, ne samo onog dijela koji je bio obuhvaćen Jokićevom kurikularnom reformom, nego cijelog procesa od vrtića do doktorata, Hrvatska je sve niže na globalnoj ljestvici konkurentnosti. Na primjeru Jokića pokazalo se koliko je važna snaga osobe koju se bira za važan javni posao.
Četvrto, zašto je s radara nestala izuzetno važna reforma pravosuđa? Bilo kakav razgovor o pokretanju autentičnog ekonomskog ciklusa bespredmetan je bez funkcionalne pravne države. Rečenica koju smo svi naučili negdje tijekom prva četiri školska razreda, da "svi pred zakonom moraju biti jednaki", nije narodna poslovica, to je točka u razvoju civilizacije kojoj moramo težiti. Premijer Andrej Plenković je pravnik. Prva tri mjeseca ključne su odluke u Vladi donosili financijski i ekonomski stručnjaci, možda je vrijeme da potakne na rad ministra pravosuđa.
Peta točka čvrsto je povezana s drugom, trećom i četvrtom: imigracijska politika danas je, uz pitanje demografije, jedno od najvažnijih političkih i sigurnosnih pitanja u svakoj europskoj državi. Hrvatskoj nedostaje niz struka bez kojih ne može pokrenuti važne dijelove ekonomije. Vladin je posao potaknuti razmjenu, pa i uvoz, vrhunskih stručnjaka i osloboditi protok radne snage svima, ovisno o potrebama tržišta. Sustav radnih dozvola za strane radnike spor je i neprilagođen potrebama. Tijekom prvih Vladinih sto dana nismo čuli da se planiraju promjene.
Šesto - odlaskom Mostove ministrice Dubravke Jurline Alibegović stao je i razgovor o reformi javne uprave. Tijekom Vladina prva tri mjeseca brzo se otkrila potreba za lakšim, a političkim ucjenama neopterećenim, procedurama zamjene disfunkcionalnih ministara.
Hrvatskoj je, međutim, prije svega nužna profesionalizacija državne uprave, kao i potpuna depolitizacija menadžmenta državnih i "javnih" kompanija. Solidnu podlogu za takvu akciju pripremila je današnja ministrica gospodarstva Martina Dalić u vrijeme dok je bila saborska zastupnica. Tada odbijen dokument vjerojatno još postoji.
Sedma i posljednja točka - nije hitno, ali vrijeme je da počne široka edukativna akcija u sklopu priprema za prelazak na euro. Vremena je dovoljno, to se neće dogoditi još najmanje pet godina. U tom roku, a svakako prije mogućeg referenduma, građanima treba objasniti zašto je to važno, što dobivamo usvajanjem zajedničke valute, ali i što gubimo napuštanjem kune (a da već nismo izgubili). U tom kontekstu svima mora biti jasna i buduća uloga HNB-a. Nedovoljno je javno poznat i status inozemnih banaka i osiguravajućih društava kojima je ulaskom Hrvatske u EU tržište u velikoj mjeri deregulirano.
Sve smo to znali i prije? Točno, ali nismo napravili. Tome služe podsjetnici. Ne, nije prekasno.