U hrvatskoj politici vrijeme teče brzo. Čovjek ima dojam da su desetljeća prošla od onih - ne tako davnih - vremena kad je u malim sredinama na dalmatinskom jugu počelo nicati ono što će u međuvremenu postati današnji Most.
U to vrijeme, u mnoštvu izdvojenih i nepovezanih sredina od Sinja preko Zadvarja, Omiša i Metkovića, pojavili su se politički mikropokreti koji su uglavnom okupljali lokalnu srednju klasu, provincijsko građanstvo koje se na dnevnoj bazi suočavalo s disfunkcionalnom lokalnom politikom. Tu politiku u takvim su malim sredinama često držali oblasni politički faraoni, stranačke kabadahije s nerijetko desetljetnim mandatima, ona vrsta bučnih, razmetljivih, dominantnih alfa-mužjaka kakvu u balkanskoj velikoj politici reprezentiraju Dodik i Vučić. U to doba Dalmacija je bila puna tih feudalnih lordova, Jambi, Keruma, Brkana, Škaričića, Kalmeta, Zulima i Vlahušića, ljudi koji su svoje lokalne zajednice pretvorili u čvrsto isprepletena klijentelistička klupka u kojima bi lokalni “hadžija” pola pio, a pola šarcu dav’o. U nekom trenutku biološka je neumitnost učinila da se u takvim malim i u osnovi konzervativnim sredinama skupi dostatna kritična masa zubara, doktora, apotekara, nastavnika, trgovaca i gostioničara koji nisu živjeli ni od vojnih, ni od njemačkih penzija i kojima je za daljnje životno funkcioniranje trebao rijetki mineralni aditiv koji stvara uspješna društva: naime - red.
Iz te magme, iz nečeg što bi se moglo nazvati pobunom provincijske buržoazije, nastao je politički fenomen koji danas zovemo Most. Tijekom posljednje dvije godine ta se provincijska protestna opcija pretvorila u ozbiljnog aktera hrvatske politike. Sudjelovali su u dvije vlade. Sukreirali su neke bitne politike. Dvaput su koalicijskim dogovorima doveli na vlast HDZ, stranku čija je politika bila glavni razlog zašto su izvorno uopće nastali. Bili su katalizator prevrata u tom istom HDZ-u, te su tvrdoglavom dosljednošću koštali glave neprežaljenog gazdu nacionalističke desnice - Karamarka. U nekim su slučajevima držali nogu u vratima protiv politika koje su bile štetne. U nekim su slučajevima bili hvalevrijedni kamen u cipeli raznim mamićima. U nekim su slučajevima nijemo držali svijeću destrukciji javnog dobra (takav je - recimo - bio slučaj s politikom u kulturi i HRT-u u eri Hasanbegovića). Sve to vrijeme Most je strašno iritirao i najveći dio hrvatskog novinarstva i najveći dio ljudi u krugu u kojem se osobno krećem. Oni su Most doživljavali kao provincijalce bez vizije i znanja, prazne moralizatore, opsjenare koji kriju svoju stvarnu ideološku agendu, prevarante koji su “ukrali” liberalno-reformske glasove i prinijeli ih na odar konzervativno-klerikalnom bloku. Bio sam među rijetkima koji su ih sve to vrijeme bili skloni umjereno braniti. Bio sam ih sklon braniti, jer mi se činilo i tada, a i sad mi se čini da Hrvatska može postati normalno društvo samo onda ako dobije ono što razlikuje ozbiljna sjevernoeuropska društva od južnjačkih: dakle, solidnu, pristojnu konzervativnu politiku.
Konzervativnu politiku koja bi se - za početak - posve razlikovala od onoga što je danas hrvatski politički konzervativizam. Konzervativnu politiku koja se ne bi sastojala od plemenskog arlaukanja, zapjenjenog kolektivističkog jurišanja na slabije, krhkije i malobrojnije, te od autoritarnog slavljenja lokalnih i nacionalnih velmoža. Most je u jednom trenutku možda mogao biti šansa za stvaranje jedne drukčije konzervativne politike, politike koja bi se sastojala od “dosadnih” i “nedomoljubnih” konzervativnih ideologema, kao što je - na primjer - štednja. Ili oprez. Ili poduzetništvo. Ili zakonitost. Ili red.
Može se raspravljati je li ta politička perspektiva nestala ili - kako neki misle - nikad nije ni postojala. Može se raspravljati i o tome kad je nestala, ako je nestala. Možemo sad nizati javne politike koje su bile srce Mostova reformskog “softvera”, a koje su u međuvremenu iščezle iz političkog programa Vlade, od regionalizacije do ukidanja stranačkog kadroviranja. Ipak, kad bih ja osobno birao “the” moment u kojem je trajno umro Mostov projekt trezvenog, reformskog konzervativizma, onda je za mene taj moment onaj kad se u njihovu političkog sazviježđu pojavio Robert Pauletić.
Robert Pauletić je u međuvremenu u tom sazviježđu i avansirao. Nakon što je zakratko bio Mostov doministar turizma, ovaj enigmatičarski nakladnik, putopisac i funkcionar boksačkog saveza od prošlog je tjedna i formalno Mostov kandidat za gradonačelnika Splita. Tako je opcija koja je nastala kao protestni glas protiv lokalnih šerifa i alfa-mužjačkih patrijarha pregrizla sebi jezik kao nikad do tada. U najveći dalmatinski grad je - naime - poslala čovjeka koji točno otjelovljuje politički mentalitet protiv kojeg su se jednom, na početku, borili.
Za ovu priliku, ne bih se uopće htio baviti osobnim historijatom Mostova gradonačelničkog kandidata, historijatom koji je bio i ostao izdašna tema za lijeve i liberalne portale. U ovoj priči možemo zasad staviti na stranu i njegovo prilično sramotno novinarsko djelovanje u ratu, na stranu možemo staviti tekstove u kojima je žrtve ratnog mučenja kojima su akumulatorsku kiselinu lijevali u dušnik proglašavao četničkim atentatorima. Za ovu priču stavimo na stranu i kandidatov (blago rečeno) nekonzervativni osobni život, kao i šovinističke ispade protiv Kineza, Srba, kajkavskih sjevernih Hrvata. Za priču o novopečenom splitskom načelničkom kandidatu u ovom trenutku su važnije naznake javnih politika i vrijednosnih usmjerenja koja je Pauletić deklarirao u nekoliko javnih istupa tijekom proteklih dana, kao i u velikom intervjuu objavljenom u ovom listu. Ti istupi - nažalost - zbrojeni navješćuju da bi Pauletić mogao biti idealni kandidat nalik onima koje su Splićani već u friškoj povijesti birali. Dakle, kandidat koji je nepripremljen, ne razumije grad, ne shvaća njegove probleme i razvojne stranputice, ali je zato pun testosteronske, mesijanske samouvjerenosti i vjere da Dan Nulti počinje od njega.
U prvim intervjuima novi Mostov kandidat je zasad pokazao smjesu nepripremljenosti i bezidejnosti. O stanju u Hajduku “on ne bi”, jer je “tu situacija prilično komplicirana”. Somnabulni projekt izmještanja brodskog prometa iz grada - zato da bi umjesto dalmatinskih bodula luka služila jahtama - Pauletić smatra zanimljivim projektom “o kojem bi se trebala provesti ozbiljna rasprava”. Ne spominje za grad ključni projekt prometnog “huba” na istočnoj obali, ali zato “ima viziju zapadne obale ljepše od Croisette”. Ideje o splitskoj Croisette - međutim - naglo sahnu kad je u pitanju obala Žnjana, gdje je Pauletić ogorčen najavljenim rušenjem uzurpatorskih višekatnih kafića, te uvođenje reda smatra “nepotrebnim potezom”. U skladu s takvim pogledima na prostor i razvoj, nije čudo da Pauletić i Keruma smatra dobronamjernim, te ustvrđuje da je Kerum kao gradonačelnik odustao jer su ga zli i kratkovidni novinari bjesomučno napadali. S takvim sklopom vrijednosnih orijentacija, ne treba se čuditi da Pauletić nije ni zucnuo o prijedlogu izmjena GUP-a koji u proceduru pokušava pustiti odlazeći politički zombi Ivo Baldasar. U trenutku dok Split vrije zbog tog dokumenta koji se manje-više svodi na antologiju točkastog urbanističkog klijentelizma, gradonačelnički kandidat treće po snazi političke opcije nema potrebe o tom egzemplaru kriminalne urbanističke urote reći ni slova. Zato - međutim - ima potrebe općinstvu prenijeti svoju “razvojnu viziju” s “lancem elitnih hotela i novih blistavih zgrada” umjesto Banovine (koja je - uzgred - zaštićeni spomenik). Kad je dolazio na vlast, Kerum je Splićanima obećavao “Ibizu”. Pauletić nije daleko: on im obećava “obalu ljepšu nego Croisette”, pri čemu glasače propušta upozoriti na “malu potankost”. Naime, da od šest kilometara Croisette građanin Cannesa ni na pedalj ne može kročiti nogom, jer je sva pod koncesijama zatvorenih hotelskih plaža.
Razoružavajuće je svjedočiti takvoj nepripremljenosti i sipanju opojnih floskula samo pet mjeseci do izbora na kojima bi Pauletić mogao preuzeti drugi hrvatski grad, grad iza čije politure turističkog uspjeha stoje planine problema. Tko god - naime - u lipnju preuzme Split, preuzet će grad heroinski ovisan o monokulturi turizma, grad koji je u centru izgubio stanovništvo, kojem je infrastruktura na rubu pucanja, grad u kojem vlada endemski, decenijski malarični nered, koji nema preostalog prostora ni za temeljne komunalne funkcije, te koji nije kadar hendlati ni vlastito smeće. Preuzet će grad koji ima kosture u ormaru - ali ti kosturi su kosturi ne ljudski, nego diplodocusa i brontosaura, a svaki od njih - od Spaladium arene do duga autobusnog prijevoznika - može u svakom trenutku grad povući u bankrot. U tim okolnostima neodgovorno je biti opsjenar, a Pauletić ne bi bio prvi takav koji bi u Splitu dobio izbore.
Koliko se god - naime - predstavljao kao svježi vjetar promjene i glas diskontinuiteta, Pauletić je i po političkom stilu, i po vrijednosnom sklopu, i po razvojnim obećanjima kandidat čistog, punokvrnog kontinuiteta. Sasvim bi ga podesno bilo nazvati Kerum 2.0, da taj broj nije već ranije kaparirao Ivo Baldasar.