U svibnju prošle godine vraćao sam se automobilom iz Makedonije preko Kosova prema Dalmaciji. Nakon što sam prošao Peć i serpentinama se uspeo uz Prokletije, spustio sam se u Sandžak i produžio magistralom uz kanjon Morače. Ubrzo sam ustanovio da ne mogu tim putem jer su obilne svibanjske kiše u jednom od desetak tunela uz Moraču napravile odron.
Stoga sam napravio ono što radi dolični putnik štreber: otvorio sam autokartu.
Na autokarti našao sam cestu koja vodi preko Šavnika i spaja se na cestu Nikšić - Risan. Okrenuo sam auto i počeo uspon, da bih se nakon dvadesetak kilometara slaloma među kamenjem, na 1600 nadmorske visine - tada, početkom maja - suočio s ledenim pločama na kolniku koje su se nakon par kilometara pretvorile u smrznuti zapuh. Pronašao sam prvo okretište i vratio se natrag. Nešto kasnije, pričao sam sa seljaninom iz jednog nedalekog katuna. Rekao mi je kako je lijepo kod njih, jedino zima dugo traje. Prošle godine ralica im je oslobodila asfaltni put 3. maja.
Dosta sam naučio o Balkanu tog svibnja. A među stvarima koje sam naučio jest i ova: ako bih ikad bio izbjeglica, nikad ne bih do odredišta išao preko Crne Gore.
Ljetne majice
Izbjeglički val koji je ovog konca ljeta u desetinama tisuća oplahnuo Europu krenuo je put žuđenog sjevera putem kojim od Arpada do Sulejmana i od Čarnojevića do Eugena Savojskog idu sva gibanja naroda i svi pokreti civilizacija: a to je put kroz Povardarje, Pomoravlje i Panoniju. Ideja da bi Sirijke s malom djecom, šestomjesečne bebe te studenti u ljetnim majicama i snikersicama mogli do žuđenih europskih destinacija krenuti preko Kosova i Crne Gore, preko Prokletija (2694 metra), Đeravice (2656), Durmitora (2522) i Orjena (1894), te da će im se pri tom prohtjeti da prijeđu tri granice više (uključujući onu neumsku te onu kosovsko-srpsku) oduvijek mi se činila kao prilično nevjerojatan scenarij, scenarij koji sebi u glavi može zamisliti samo onaj tko se u životu nije popeo u planinsku kotu višu od Šestinskog lagvića. Ipak - oko tog prilično nevjerojatnog scenarija - scenarija po kojem će “horde Azijata” preko Debelog brijega, Brgata i Metkovića grunuti u Dalmaciju - ovog se tjedna u hrvatskoj konzervativnoj politici razvio cijeli jedan paranoidni kataklizmički scenarij. Po tom scenariju, deseci tisuća afganskih pastira, sirijskih rokera i zabrađenih muslimanki sjurit će se niz obronke jadranskih Dinarida, baš onako kao na slici Otona Ivekovića. S gorskih će se vrhova muslimanske Tuge i Buge, Kukli i Mukli spustiti u naše maslinike i vinograde, utaborit se ispred naših Skipper Residencea, Karizmi i Blue Sunova, a onda - eto ti vraga. Onda slijedi “doomsday” scenarij: propast će nam turizam, a kad u Hrvatskoj propadne turizam, poznato je i bjelodano da je tada propalo - sve. Jer - znamo, navikli smo - ova zemlja više ne živi ni od tunolova ni od Končarovih agregata, ni od mandarina ni od graševine, ni od Plivinih lijekova ni od tramvaja iz Slavonskog Broda. Ona - jel’te i molim vas lijepo - živi samo i jedino od šugamana, plažnih barova i barka fahren.
A onog trenutka kad je taj katastrofični scenarij pušten u javnost, buknuo je poput infektivnog virusa. Ostojić se uhvatio na Prevlaci sređivati nekakve šupe, a konavoski, dubrovački i zagrebački HDZ-ovci na to su poskočili kao u onom slavnom recitativu Toma Waitsa “What is he building there?”. Zašto taj naš ministar policije baš sad popravlja te hangare od late? Zašto baš tu? Zašto u našoj županiji? Vladajući su se najednom našli u situaciji da prtljaju, muljaju i lažu, a jaka delegacija HDZ-a na čelu s Karamarkom i Milijanom Brkićem nije časila časom nego su šest sati vozili do Vitaljine i šest sati natrag ne bi li bjelodano Hrvatima dokazali da te jugoslavenčine tamo nešto mute i muljaju. Karamarko i pola vlade u sjeni dalo se slikat pred patrolom policije koja ih je zaustavila na konavoskoj brklji, kao živi i rječiti dokaz da nam komunjare žele na “južnu trasu” podvaliti seobu barbara. A da pri tom, u cijelom tom ćumezu, nitko nije postavio jedno notorno, priprosto pitanje za debile. Evo, ja ga sad postavljam: naime, zašto turisti smiju ulaziti sjeverno, a južno - eto - ne bi smjeli?
Već tjednima svi mi u ovoj zemlji pratimo kako je izbjeglička kriza ušla u svakodnevicu istočnoslavonskih i srijemskih sela u kojima je malo tko od nas dosad bio. Pratimo te toponime koji su većini nas do jučer tako malo značili - Tovarnik, Opatovac, Bapska - i gledamo neki pristojan, skroman i nipošto imućan svijet čiji se zavičaj drugi put u četvrt stoljeća spletom okolnosti našao na CNN-u. Gledamo ljude koji su i sami bili izbjeglice ‘91. i koji sami sad gledaju neke druge ljude koji bježe od rata s najlonskim vrećicama.
Njihovi zavičaji
Bodre ih, peku im kolače, miješaju im sok iz sirupa, kuhaju im čaj i pomažu im kako znaju, pristajući na neugodnosti koje proizlaze iz činjenice da vam je selo preko noći postalo El Shatt. I doista mi nije jasno po čemu bi ti ljudi, njihovi zavičaji, poslovi koje rade i svagdanji mir koji su uživali bili manje vrijedni nego zavičaj, poslovi i ekonomija Konavala, Zatona ili Makarske? Zašto - zato što se na ovim drugim mjestima ljudi ne bave kruškama, šljivama, tvornicama šećera ili hrastovih panelki? Nego se bave Njegovim Veličanstvom kojem je u ovoj zemlji valjda sve podređeno - turizmom?
Mi ljudi s juga često se i s puno razloga bunimo protiv toga što su naši zavičaji prestali biti zavičaji, a postali - destinacije. Bunimo se protiv štekata koji s trgova tjeraju branke i djecu, protiv apartmana koji nagrizaju parkove i šume, protiv jahtaškog glamura koji s operativnih obala tjera ribare i salbunjere, protiv kolonijalne ekonomike turizma koja jednima donosi profit, a drugima skupoću, smeće i infrastrukturno pucanje. Često se bunimo što je monokultura turizma poput kaulerpe taksifolije proždrla Jadran i izbacila odatle svaku drugu ekonomiju. I kao što negodujemo kad nas turizam negativno diskriminira, trebali bi se jednako tako sada pobuniti kad nas se u ime turizma pozitivno “diskriminira”, odnosno, kad se smatra da je turizam dovoljan razlog da mi budemo privilegirano izuzeti od neugodnosti koje trpe naši sunarodnjaci iz drugog (usput: siromašnijeg) dijela zemlje. Takav slijed argumentacije potpuno je skaredan i duboko nepošten, a posve je nevjerojatno da njega s ravnodušnom samorazumljivošću izgovaraju i vladajući i (još više) opozicija.
Propuštene prilike
Karamarko, Korda i Dobroslavić tako sada napadaju Vladu, Milanovića i Ostojića zbog nekih fantomskih migranata koji bi - poput Slavena u 7. stoljeću - trebali pohrliti preko hrpta Orjena i utaboriti se pod Epidaurom. Pri tom im pred nosom, točno iza rampe, stoji razlog zbog kojeg bi Milanovića doista trebali napadati - a to je Prevlaka. Prevlaka, koja 23 godine nakon crnogorskog povlačenja i dalje stoji pusta i zapuštena kao ‘92. Prevlaka koju (kao i Muzil, kao i Kupare, kao i Samogor) i dalje čuvaju DUUDI-jevi vratari. Prevlaku, koja je u 23 godina mogla postati nešto - bilo što, od maslinika do fensi šmensi resorta - a umjesto toga na njoj nema struje ni vode, nad njom vitla šilok i gutaju je drače.
No, umjesto da se oko toga prepiru hrvatska Vlada i hrvatska opozicija, umjesto da se svađaju oko svih propuštenih razvojnih prilika, oni se prepiru oko nečeg što je u osnovi regresivna, neokonzervativna kulturna fantazija. Prepiru se oko muslimanskih Tuga i Buga koje s konjima, ormama i kićankama, sa smartphoneima i feredžama, nadiru preko Prokletija i Durmitora u desetinama i tisućama, kao na historicističkoj slici.