Ne znam da li bi se profesionalni povjesničari složili sa mnom, ali - ako mene pitate - mislim da postoji točno mjesto I datum kad je u zapadnoj Europi feudalizam osuđen na smrt. Taj datum je dan Svetog Krispina, 25. listopada 1415. godine, a mjesto gdje se to dogodilo malo je sjevernofrancusko selo koje su Englezi zvali Agincourt, a Francuzi Azincourt.
Na taj dan Sv. Krispina britanska vojska Henrika V. pobijedila je i masakrirala francusku plemićku konjicu u bitki koju će nešto kasnije ovjekovječiti Shakespeare u svom “Henryju V.”. Nakon što su Englezi pobijedili u bitki, masakrirali su sve zarobljene Francuze, u jednoj od mnogih povijesnih iteracija onog što ćemo kasnije upoznati kao srebrenički scenarij. No, bitka kod Azincourta nije ostala upamćena samo zbog Shakespearea, samo zbog kraljeva monologa o “onima koji će se sjećati gdje su bili na dan Sv. Krispina”, niti zbog jednog od tolikih besmislenih bratoubilačkih krvoprolića. Ostat će upamćena po tome što je ubila jedan način ratovanja, ali i jedan poredak koji je iz tog ratovanja proizlazio. Engleski i velški strijelci s dugim lukovima, uglavnom građani i - rekli bismo danas - “vojni obveznici”, masakrirali su tog listopada 1415. francuske oklopljene vitezove, feudalnu gospodu kojima je jedini posao bio da ratuju. Duga stoljeća društveni se poredak temeljio na tome da je postojao povlašteni sloj onih čije su povlastice proizlazile iz toga da su vojni profesionalci (vitezovi). Te 1415. njih su u bitki pobijedili - tehnički gledano - “amateri”. Ne znam hoće li se medijevalisti složiti s mojom interpretacijom, ali nakon tog dana feudalizmu je moralo odzvoniti: ako naoružani građani u ratu mogu pobijediti profesionalnu vojnu kastu, onda ni privilegije koje ta kasta ima više nemaju smisla.
U zemljama zapadnog kruga povijest građanskog društva i povijest demokracije išle su stoljećima pod ruku s poviješću ideje građana koji sudjeluju u (samo)obrani. To je ideja koju (poput mnogih liberalnih koncepata) sjajno ocrtava vestern. U trenutku kad zajednici treba obrana od tirana ili nasilnika, nekog Liberty Valancea, u vesternu nema nikog izvana koga biste pozvali na 911: umjesto toga, građani samo grabe puške i štite zajednicu, a onda kad to propuste učiniti, nastaje društveni skandal, kao u sjajnom klasiku “Točno u podne”. Dakako, ta ideja o građaninu koji brani vlastitu zajednicu doživjela je poput svih revolucionarnih ideja nezamislive zloupotrebe. U 19. stoljeću krvavo će je zloupotrebljavati mladi, zloćudni nacionalizmi, zloupotrebljavat će je i višenacionalna carstva, što je tema na kojoj su književne karijere izgradili Krleža i Hašek. Jednako su je zloupotrebljavali i komunizmi, koji su se od zapada do istoka jako razlikovali, ali im je nešto uvijek bilo zajedničko, a to je “doktrina o naoružanom narodu”. Ta doktrina u praksi se svodila na to da biste 15, ili 24, ili 36 mjeseci svog života poklonili molohu nacionalne sigurnosti, da biste se tamo “idejno-politički obrazovali”, ali i po potrebi gasili požare, evakuirali poplavljene, kopali vodovodne cijevi, brali jabuke u kombinatu te radili bilo što za što bi državi trebalo par tisuća besplatnih ruku. To je ono iskustvo koje moja generacija nosi s onog što se u Jugoslaviji zvalo “vojni rok”: JNA kao država u državi, besmisleno privilegirana i megalomanska, beskonačni politički dril koji je bio toliko anakron i tvrd da je generaciji iz serije “Crno-bijeli svijet” već bio groteskno smiješan. I da - na koncu - petnaest mjeseci kulturološkog šoka, u kojem biste spoznali da izvan vašeg socijalnog obzora djeteta s gradskog asfalta postoje nepregledne socijalne pustopoljine, da u zemlji u kojoj živite postoje ljudi iz sela bez asfalta, ljudi koji nemaju kupaonicu i koji u kupovinu u varoš idu s dvocijevkom. To iskustvo meni je bilo jako otrežnjujuće, a to iskustvo današnja “djeca s asfalta” nikad ne dobiju, premda žive u zemlji koja je i dalje puna proturječja.
Drugi sloj
Sve u svemu, služenje vojske u JNA bilo je ružno, prljavo i kafkijansko iskustvo koje u načelu ne želite nikome. To je valjda i razlog zašto su svi komentatori stariji od 40 skočili kao opareni kad je Kolinda Grabar Kitarović uzgred spomenula da bi Hrvati opet mogli pod “levu”. No, postoji u toj priči drugi sloj koji također valja imati na umu.
Naime, kao što je opća vojna obveza išla pod ruku s razvojem građanskog društva i demokracije, tako se ukidanje vojnog roka pojavljuje i kao uočljiv simptom postdemokracije. I mi Hrvati, kao i dobar dio Zapada, danas živimo u društvima za koja uopće nisam siguran koliko se više mogu zvati demokratskima. Da, postoje tu stranke, izbori i kandidati, vi tu kao nešto glasate, ali iz politike je ideologija istjerana odavno, a prostor mogućeg i dopuštenog beskrajno je limitiran, o čemu sada upravo na svojoj koži uče glasači grčke Syrize. Ozbiljne odluke donose instance na kojima mi kao građani nemamo gotovo nikakav nadzor, bile to rejting agencije, MMF ili pak HNS, UEFA i Olimpijski odbor. To je vrli novi svijet u kojem predstavnici građana ne mogu ni zakon o sportu donijeti bez blagoslova Platinija, a čak i tako ključne dokumente za našu budućnost, kao što je nacrt TIFF-a, ne smijemo dobiti ni na uvid. Ukratko, to je svijet u kojem se građane - kako je jednom napisao Žižek - sve više tretira kao kraljeve u skandinavskim monarhijama: oni su formalno “suvereni”, ali se njihov suverenitet svodi na to da potpišu što im se donese na stol.
Dio te priče o postdemokraciji je i ukidanje vojnog roka. Obranu zajednice - nekad domenu zajednice i građana - vi ste naprosto “autsorsali”, odnosno prepustili maloj grupi plaćenih profesionalaca. Prvi korak je tvorba profesionalne oligarhije, oligarhije koja (profesijski, ne klasno) odgovara francuskim vitezovima kod Azincourta. Drugi korak je doslovni “autsorsing”. Ako su ljudi koji štite zajednicu i ratuju profesionalci, onda zašto moraju biti u državnoj službi? Zašto naprosto ne biste i obranu dali na tržište, kao čišćenje prostorija, pisanje konzervatorskih elaborata, pisanje urbanističkih planova, elektrodistribuciju? Krajnja konsekvenca takvog razmišljanja su plaćeničke armije privatnih firmi poput Blackwatera koji odrađuju lavovski dio oružanog posla u Iraku i drugdje. Vrlo dobri film Kena Loacha “Route Irish” pokazuje “zgodne” nusefekte takvog ratovanja s plaćenicima. Nema grljenja i pozdravljanja u suzama na peronu. Nema donošenja neugodnih političkih odluka. Nema pogreba s trubama i zastavom kad netko pogine. Nema neugodnih izvještaja o broju mrtvih “naših dečki” u novinama. Nema - samim time - ni mirovnih demonstracija, hipija pod prozorom, nema Joan Baez da tambura s gitarom pred kampusom. Jedan od razloga zašto je antiratni pokret u doba Vijetnama bio tako jak bio je i taj što je doslovno svakome - vama, vašoj sestri ili susjedu - mogao biti izvučen datum rođenja te je doslovno svaki američki sin mogao završiti u Sajgonu. Dok je god tako bilo, odluka o ratu ili miru ticala se doslovno svakoga, što ju je činilo bitnom političkom odlukom. Danas kad u rat šaljete nekog Alvareza ili Ramireza, koji se u rat javio zbog zelene karte - ili zato jer je propala tvornica u Flintu, Michigan - rat vas se zapravo u osnovi ne tiče. U ratu ratuju oni koji su “sami to htjeli”, koji su se “javili”, što ima jedan razoružavajući efekt: umiruje vam savjest. I - da se ne lažemo - to nije samo američki slučaj. Zamislite mogućnost da vaše dijete, ili dijete vaših susjeda, može banalnom konskripcijom, “levom”, završiti u sjevernom Afganistanu. Posve sam siguran da bi tada bilo koji hrvatski mirovni angažman bio kudikamo češće na prvim stranicama novina. Društva imaju “čudno” svojstvo da odgovornije pristupaju ratu ako u tom ratu može poginuti i vaš nećak.
Koga mobilizirati?
Zbog svih tih razloga ne bih se rugao s idejom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o obnovi tromjesečnog vojnog roka. U nekom drugom, paralelnom svemiru mogao bih zamisliti koristi od te ideje - od obnove kulture volonterstva do tisuća besplatnih ruku koje bi spašavale poplavljene. Problem s inicijativom KGK nije u tome što bi ona opet htjela “podruštveniti” i “socijalizirati” obranu i zaštitu. Problem s njezinom inicijativom je u tome što ona nije dio nekog šireg konteksta. Bilo je, naime, u posljednjih nekoliko godina bezbroj slučajeva gdje se sadašnja predsjednica mogla zabrinuti što se važne društvene funkcije gase ili prepuštaju tržištu jer - “zna se” - više ih “ne smije” voditi država. U društvu koje ne namjerava više proizvoditi krvnu plazmu jer to nije posao države, nego tržišta, u društvu u kojem između dva najveća grada ne možete putovati vlakom jer HŽ za to nema dovoljno ljudi, cinično je “socijalizam” obnavljati samo u maskirnim uniformama. OK - ja sam za mobilizaciju. Ali, da možda - za početak - mobiliziramo strojovođe? Ili hematološke laborante?