Na početku legendarnog crnovalovskog klasika “Čovek nije tica” Dušana Makavejeva, postoji jedan prizor koji je tada - godine 1965. - bio očito zamišljen kao jetka poruga službenoj kulturnoj politici. Na samom početku filma, dopisnik beogradskih novina iz malog i turobnog rudarskog grada telefonom u redakciju šalje izvještaj o gostovanju filharmonije.
Dopisnik sjedi u nekom uredu koji bi mogao biti općina ili uprava rudnika te nezainteresiranoj (ili nagluhoj) telefonistici diktira izvještaj o velikom kulturnom događaju, simfonijskom koncertu koji su radnici slušali s oduševljenom pažnjom. Potom sjedi tipično makavejevski rez, a radnja se premješta - u kafanu. A u kafani film prikazuje prizor… pa, kao iz kafane. Tu je obnažena cajka, ciliču novokomponirani narodnjaci, a razulareni rudarski mužjaci razbijaju čaše i u dekolte guraju novčanice. Prizor je zanimljiv jer među masom raspomamljenih trudbenika prepoznajemo brojna poznata glumačka lica. Jedan je od njih i Boris Dvornik.
“Čovek nije tica” snimljen je 1965., u eri kada je - kao nikad ni prije ni poslije - izgledalo da bi titoizam možda mogao biti uspješna priča. U to doba, Jugoslavija je već prošla dekadu zastrašujućih ekonomskih stopa rasta. Modernizacija u industriji, obitelji, kućanstvu i kulturi već se dobrano osjećala, građani su netom friško dobili jadransku magistralu i pasoše, u kuće polako prodire TV, a još se ne naziru etničke tenzije i začeci redogmatizacije 70-ih. Kao i svi crnovalovci, Makavejev je bio negativno fasciniran naličjem i džepovima tog procesa, stražnjim dvorištima, gluhom i blatnom provincijom u koju progres prodire sporo, ako uopće prodre. To je doba kad upravo crnovalovci stvaraju ikonografiju Balkana koja će mnogo poslije prevertirati u iritantni globalistički artikl.
‘Kultura narodu’
U tom uvodu filma, Makavejev se bez rezerve i grdno izruguje s tadašnjom kulturnom politikom koja se pozivala na parolu “kultura narodu”. Iza te parole - zapravo - krila se samo još jedna od formi dirigirane modernizacije, nastojanje da se proizvodi visoke, elitne kulture “prizemlje” u “široke narodne mase”. Filharmonijski orkestri koji gostuju u Boru i Majdanpeku, Lovro von Matačić koji u Skoplju uči note ciganske muzičare kako bi skockao orkestar, Tonko Ninić i “Solisti” koji na TV sviraju u 8 nakon dnevnika, pulska arena puna regruta mornarice koje kasarna vodi da gledaju modernističke filmove Mimice i Saše Petrovića. Sav taj napor - sugerira Makavejev - uzaludan je, jer kad sve završi i kad se pogase svjetla u domu kulture, “široke narodne mase” opet završe u kafani. U to doba, protokapitalistička kulturna industrija već je shvatila koliko je ta “kafana” tržišno podatna. Tiraži novokomponiranih muzičara letjeli su u nebo, a to je jednako važilo i za one koji su ostali cementirani kao treš, i one koji su naknadno poškropljeni blagoslovom naknadne, urbano-buržoaske revalorizacije. Pritom su svi oni bili oporezovani ideološkom globom zvanom “markica za šund” koje je bio oslobođen svaki nadobudni tinejdžerski roker.
A onda su se dogodile 90-e, i dogodio se ideološki obrat. U novom svjetonazorskom ozračju za mnogo se što vjerovalo da se više ne treba planirati - recimo urbanizam (pa sad tako imamo Trnja, Trešnjevku i Žnjan). A jedna od stvari koje su puštene u avanturu samoregulacije bila je i kultura. Najednom su i preko noći nestali svi ti dični rock klubovi, gitarijade i novovalovska nadgradnja koja je živjela uz infrastrukturnu pomoć socijalističke omladine. Tek kad smo “prestali biti Balkan”, tek su onda u Hrvatskoj pobijedili narodnjaci. A onda je - kao druga fronta u Normandiji - otvoren i ulaz zapadnog treša. Ušli smo u epohu RTL-a. Epohu, koja dakako pobuđuje i reakciju moralne panike. Panike, kakvu je pobudio ovogodišnji, očito namjerno posebno odurni jugoslavenski Big Brother.
Postoji previše stvari koje volim raditi u životu da bih trošio i minutu na gledanje klipana koji se za pare valjaju po kauču. No, prema onome što sam vidio i pročitao, ovogodišnje izdanje jugovićkog BB-a očito je bilo laboratorijski smućkano da izazove sablazan. Puno idiota, nešto prezrenih manjina, dovoljno seksa, razvrat, dangubljenje i “obnavljanje Jugoslavije” - receptura je očito bila dizajnirana da razgori moralnu stravu. I to se - naravno - dogodilo. Skupina studenata iz Beograda organizirala je Fejsbuk grupu protiv realityja kojoj se priključilo 100 tisuća potpisnika. Potom su organizirali protestni miting uz svirku gudačkog kvarteta (!) i baner “hoćemo kulturu a ne reality”. Sve je to - izvješćuju mediji, organizirao mladi student prava Stefan Petrović, te studentsko udruženje pod nazivom “Sistem vrednosti”. Na protestu se vijorio i stijeg tog udruženja, stilizirana srpska zastava i grb na kojem su pero, mač i nešto trokutasto (valjda triangl? Nije valjda masonska piramida?).
Protestni mimohod
Kad sam pročitao vijest o anti-BB prosvjedu, odmah sam iz znatiželje otvorio web stranice “Sistema vrednosti”. Ono što sam našao nije bilo iznenađujuće. “Sistem vrednosti” ovog je ljeta organizirao protestni mimohod u povodu godišnjice Oluje i “etnocida” (zanimljiv izbor termina) 1995. Na protestu, govornici i većina prisutnih odjeveni su u tamne hlače i košulje poput katoličkih sjemeništaraca. Kad otvorite web stranicu udruženja, na njima se promoviraju istaknuti i uspješni ljudi iz srpskog društvenog života, koji su ujedno roditelji mnogo djece. Borba protiv šunda i zapadnog importa za Stefana i njegove prijatelje ide pod ruku s borbom za naciju, ćudoređe, prokreaciju i visoku kulturu. Gudački kvartet susreće patriotski miting. Ne znam jesu li se momci i cure iz Sistema vrednosti oglašavali u povodu Gej Prajda ili školskih udžbenika, ali da su u Hrvatskoj, sasvim bih ih lako mogao zamisliti kao predane pristaše nove hrvatske konzervativne kontrakulture. Mogao bih ih zamisliti kako s Ladislavom Iličićem, Batarelom ili Bartulicom divane o rastakanju obitelji, razvratu medija, obnovi obitelji i povratku vrijednostima visoke, elitne kulture. Jer, za selektivne istočnoeuropske konzervativce sve drugo može biti na slobodnom tržištu - roba, rad, obrazovanje, prostor, gradovi - osim kreveta i kulture. Njih - krevet i kulturu - trebao bi regulirati ćudoredni politbiro.
Uvezeni treš
I tu se zapravo stvar ironično vraća na početak. Dok sam gledao sirote, preuzetne beogradske studente kako pod konjem protestiraju protiv uvezenog njemačko-nizozemskog treša, i dok sam gledao neke dugokose cure i momke u majicama kako na protestu gude Haydna (ili Boccherinija, ili Brahmsa) pao mi je na pamet onaj siroti dopisnik iz rudarskog grada koji s ushitom javlja Beogradu kako se simfoničari bore protiv kafane. I ne možete tada ne uočiti koliko sličnosti ima između “Sistema vrednosti” i sličnih hrvatskih konzervativaca te partijskih konzervativaca poput - recimo - Blaže Jovanovića, koji ranih 60-ih zdvajaju nad zapadnim importom i šundom, jazzom, modernističkim filmovima, estradom i modnim prilozima u novinama. Ono što im je zajedničko jest to što i jedni i drugi zdvajaju nad plodovima revolucije koju su - sami potpirili.
Kao što stari tvrdi komunisti nisu razumjeli da će modernizacijska revolucija koju su pokrenuli na kraju pomesti njih same, da će Burda, plastična kolica i Anton Marti stjerati u kut njihove koračnice i revolucionarnu epiku, tako i današnji srpsko-hrvatski konzervativci ne shvaćaju da su aveti protiv kojih protestiraju tek posljedica “kontrarevolucije” koju su sami proizveli i poduprli. Nisu htjeli socijalizam. Sad ne mogu tražiti socijalizam, ali s episkopima umjesto partijskih sekretara. Tko je jednom htio plastična kolica, na kraju neizbježno dobije - RTL.