Kad je u srpnju 2009. - u okolnostima koje nam danas nisu ništa jasnije nego što su bile onda - Ivo Sanader dao ostavku na mjesto premijera i zaključio jednu epohu hrvatske politike, pravo značenje tog potresa nije se moglo odčitati ni na jednom od seizmografa visoke politike u Zagrebu. Kako to u Hrvatskoj obično biva, da bi se shvatilo što se stvarno događa, trebalo je pogled uprti prema provinciji. U ovom slučaju, prema Vodicama.
Iste te večeri, naime, u Vodicama je jednu od svojih ljetnih gaža odrađivao Marko Perković Thompson, čovjek za kojeg znamo da je u godinama Sanaderove vlasti upražnjavao osebujan lakoglazbeni reket tako što je od carinske uprave dobivao “darove” pod uvjetom da - ne pjeva. Te ljetne večeri - međutim - Thompson je u Vodicama pjevao. I ne samo da je pjevao nego je s publikom u duetu odradio uvriježeni fašistički “ZDS” odzdrav. A onda je - kad je politički obavezni program bio odrađen - rekao ključnu rečenicu cijele jedne ere: “Od danas, nema više pretvaranja”.
Od tog ljeta pa do ovog tjedna, hrvatska je konzervativna politika prolazila kroz oživotvorenje onog slogana koji je te večeri Perković bubnuo na vodičkoj pjaceti. Prije toga, jedno dugo desetljeće i HDZ, a bogme i Hrvatska su se “pretvarali”. Fašisti su se pretvarali da su demokršćani, ratni profiteri da su poduzetnici, sudovi da sude, policija da lovi lopove i ratne zločince. Sustav se pretvarao da se reformira, država se pretvarala da suzbija korupciju, društvo da čisti ratnu baruštinu. Nakon desetljeća tog “pretvaranja” došao je trenutak kad je hrvatskoj konzervativnoj politici, hrvatskoj Crkvi i veteranskim pretorijancima bilo dosta. Taj se obrat ne može objasniti samo novcem, no njegovu nastanku sigurno je pripomoglo i to što više nije bilo obilne, predrecesijske love koja je s “pretvaranjem” dolazila pod ruku. Hrvatskom konzervativnom glasaču dosta je bilo pitomih innsbruških demokršćana, finih kunktatora, uglađenih majstora kompromisa i nacionalnih konsenzusa. Umjesto domobrana, on se uželio hajduka, uskoka, alkara, ustaša. A u jednom trenutku izgledalo je da je to konačno i dobio.
Nova vlast izgledala je još do prije kojeg dana kao konačna realizacija tih “nema-više-pretvaranja” žudnji. Konzervativni politički pol na izborima je konačno dobio političare koji izgovaraju rečenice njihovih žudnji i izvode njihove političke fantazije. Predsjednica koja kliče “nema više regije” i puca iz automatske puške u Iowi. Premijer koji zagovara lustraciju. Ministar branitelja koji predlaže registar izdajnika. Ministar vanjskih poslova koji lingvistički preparira geografiju pa ukida “regiju” da bi uveo “susjedstvo”. Biskupi i akademici predlažu uvođenje nacističkog pozdrava u vojsku. Ministarstvo vanjskih poslova prijeti da će Srbima pomrsiti ulazak u EU. Potpredsjednik Sabora koji u masi prosvjednika na cesti kliče “ZDS!”. Omiljeni novinski opinionmaker koji uokolo šeta s kaširanom kartonskom partizankom. Drugi omiljeni opinionmaker koji govori na TV-u o “pazi, oštrom Srbinu”. Omiljeni režiser koji pravi film o probama pjevačkog zbora u Jasenovcu. Omiljeni sportski djelatnik koji govori o Srbima kojima iz očiju šiklja krv. Stadionska okuka koja izvikuje fašističke slogane. Crnokošuljaši koji se postrojavaju ispred sabornice. Tako je u travnju 2016. izgledala Hrvatska u kojoj se nitko “nije pretvarao”. Izgledala je kao ludi maturalac, raspomamljeni delirij u kojem se napokon smije biti sve što hoćeš, bez “pretvaranja”. Izgledala je kao čopor mularije koji se razulario na velikom odmoru.
Ali - nije dugo trajao veliki odmor. Jer, došao je i taj trenutak kad je stigao ravnatelj. Ne - krivo: stigao je pedagog. Zapravo, još gore: stigao je podvornik. I eto nas gdje smo, samo tjedan dana nakon desetog četvrtog. Neprijatelji “regije” najednom su se probudili u Skoplju, a bijesni ustaše najednom su se izvrgnuli u pitome panonske domobrane.
Kako to izgleda danas? Evo kako. Politika koja se žestila da s “regijom” neće imati nikakva posla uvalila se do guše u “regiju” kao u gnjecavi blatni kal. Hrvatski pokušaj kočenja pregovora sa Srbijom pretvorio se u prilično velik vanjskopolitički fijasko. Predsjednica koja je u izbornoj noći klicala “Hrvatska nije regija” sad statira u Vučićevoj kampanji, nasmiješena sjedeći u nekoj mostarskoj bašči uz drvenu vrtnu garnituru. Ista ta predsjednica koja nas je od slavenskog juga htjela pomaknuti prema sjeveru najednom se probudi u Skoplju, gdje svojem domaćinu - makedonskom predsjedniku - služi kao smokvin list međunarodne prihvaćenosti u trenutku kad protiv njega na trgu demonstrira deset tisuća ljudi, a američki ambasador protiv njega piše prosvjedne note. Ministar kulture koji je karijeru počeo s ustaškom kapom sada za rukav vuče barem kojeg Židova ne bi li mu došao na komemoraciju u Jasenovac. Samo dvadesetak dana nakon što se vrh hrvatske politike unisono “nije više pretvarao”, najednom su svi okrenuli ploču. Karamarko u Globusu najavljuje novu centrističku politiku i odriče se lustracije. Svi se ograđuju od zla fašizma. Svi primaju neke manjinske delegacije. Svima su puna usta “režima”, svi se ograđuju od nedvosmislenog zla. Ni taj Sedlarov film najednom im se više nešto baš više ne sviđa.
Što se dogodilo? Jesu li im pod prozorom prosvjedi stotina tisuća? Je li Milanović poveo ljevičare iz Tača i Baltazara u šumu, pa sad oko Slunja dižu u zrak žandarmerijske postaje? Je li im se cijeli Subversive festival odmetnuo na Petrovu goru? Je li im neki “demokršćanski informbiro” poslao tenkove na granicu? Je li Obama poslao šestu flotu pred Rijeku? Ništa od toga. Istina - doduše - Obama jest poslao, ali ne nešto, nego nekoga. Potpredsjednika? Šefa State Departmenta? Vojno izaslanstvo s pozivom na bezuvjetnu predaju? Ne. Poslao je jednog tipa. Nekog Nicholasa Deana. Umirovljenika. Čovjeka čija je titula - ako sam ispravno zapamtio - nešto kao specijalni izaslanik za pitanja holokausta. Dovoljni su bili taj jedan izaslanik te jedna TV ekipa njemačkog umjetničkog programa da se naši ljuti nacionalisti probude u stvarnome svijetu. Veliki odmor je gotov, zvonilo je. Nema više pretvaranja? Ups, ipak ima. Moramo opet malo biti dobri jer će nas podvornik prijaviti ravnatelju.
U tom cijelom cirkusu, čovjeku gotovo da dođe žao - recimo - tog Božidara Alića. Snimao je on sa Sedlarom i “onda” filmove, “kad se nije smjelo”. Slikao je maloljetnog sina kako fašistički salutira, i to stavljao na Fejs. Odijevao se u srednjovjekovnog landsknehta i tako uparađen vitlao kartonskim mačem pred Markovom crkvom tražeći lustraciju. Uložio je taj čovjek i ugled, i glasnice, i skladište kostima u to da “ustaše” pobijede. Sjedio je od te izborne noći u njihovu izbornom stožeru, s osmijehom od uha do uha, računajući kako je istina ono što su govorili u kampanji, da stvarno “nema više pretvaranja” i da će sad stvarno Srbima i komunjarama pomrsiti život. Ali, od toga opet - ništa. Još jednom, tko zna po koji put, Pravi Arvacki Čojk se uželio ustaša, da bi mu se na kraju iz ljuske jaja ispilili domobrani.
A meni su - ako me pitate - osjećaji nekako pomiješani. Drago mi je, naravno, da su naši desni političari shvatili da Balkan nije neka daleka orijentalistička vrijednosna kategorija, nego zemljopisna realnost. Drago mi je ako su shvatili da su Srbija i Makedonija u EU na našu opipljivu korist. Drago mi je da su “definirali agresora”, osudili fašističko zlo, da će barem načas zavladati historiografsko-ideološki detant.
Ali, nekako bih se bolje osjećao da su to napravili sami od sebe, zato što drže da je to ispravno, ili barem zato što poštuju nas, svoje raznomisleće bližnje. Volio bih da to nisu napravili iz bijednih kolonijalnih pobuda, zato što su ih poput školskog podvornika u red utjerale kamere njemačke TV i neki kako-se-to-zove - “specijalni izaslanik”. Volio bih - ukratko - da nismo baš takva petorazredna kolonija.
Volio bih kad bi iza tih neukusnih nacionalističkih derneka, drčnog patriotskog busanja i razmetanja stjegovima stajao barem bazični osjećaj građanskog samopoštovanja. I kad bi to samopoštovanje, taj osjećaj samouvjerene suverenosti naša politika usmjerila tamo gdje bi doista trebalo. Na primjer, na to da joj pravo i pravdu između banaka i štediša ne kroji neka dislocirana washingtonska arbitraža.
Ali, to nikad nećemo dočekati. Kad su te stvari posrijedi, naši se hajduci brzo pretvore u krotke domobrane. Pred cesarom sa Zapada, oni su uvijek umiljati i strašno, strašno mali. Oni se pohajduče samo onda kad su na pjatu lake žrtve.