Kad je prije desetak dana na parlamentarnim izborima u Švedskoj pobijedio čelnik socijaldemokratske stranke Stefan Löfven, odmah je jasno definirao što će biti ključni zadaci njegove vlade: osim borbe protiv nezaposlenosti, maksimum svoga djelovanja kani posvetiti poboljšanju obrazovanja jer je izuzetno nezadovoljan podacima da su učenici te nordijske bogate i moćne zemlje sve lošiji na međunarodnim testovima. I to je, dakle, za političara zemlje za kojom često uzdišemo, razmišljajući kako bi lijepo bilo živjeti u švedskom “raju na zemlji”, jedan od ključnih poslova. Upravo stoga da bi što boljim obrazovanjem učenika osigurao da se očuvaju kvaliteta i profesionalnost budućih lidera Švedske, koji će onda moći i dalje sačuvati tu zemlju moćnom, snažnom i “rajem na zemlji”.
Nikad se u Hrvatskoj nije dogodilo da nakon izbora bilo koja vlada kaže kako joj je obrazovanje glavna tema kojoj će se posvetiti. Priča se o gospodarstvu, o nezaposlenosti, ali toliko isprazno da je to već postalo svima dosadno. A upravo je ključ onoga što se voli zvati “održivim razvojem” u moderno obrazovanoj naciji, među ljudima koji su stekli široka znanja tako da se mogu prilagoditi sve zahtjevnijim potrebama brzomijenjajućeg tržišta rada. I jasno, svjesni svih tih procesa, žude za neprestanim obrazovanjem kako bi se mogli uhvatiti u koštac s promjenama modernog svijeta. O tome da u obrazovanju ne smije biti štednje pričao je i američki predsjednik Barack Obama kad je prije šest godina ušao u Bijelu kuću - ne treba govoriti da je izvukao SAD iz krize i da je ta zemlja i dalje vodeći centar svjetske znanosti i inovacija. I Južna Koreja svoj snažni iskorak zahvaljuje posvećivanju velike pozornosti obrazovanju, a o Kinezima koji se žele što bolje obrazovati mogle bi se napisati stranice i stranice.
I zbog toga je svakome i na koji način povezanim s obrazovanjem prekrasno zazvučala izjava hrvatskog ministra obrazovanja Vedrana Mornara od utorka kako “mi, na žalost, obrazovanju ne dajemo značaj kao što bismo trebali. Deklarativno da, ali u stvarnosti ne.” I ponadali smo se da će ubrzo nastaviti slijed koraka koji će obrazovanje učiniti glavnom temom ove Vlade, kako će time natjerati i opoziciju - koja, pak, o obrazovanju ne govori ali baš ništa (iako i na tom planu tvrde da imaju tim stručnjaka, samo što je riječ o stručnjacima o kojima gotovo nitko, osim dijela članstva HDZ-a, ne zna ništa) - da napravi pozitivan iskorak.
A onda sve to naprosto baci u vodu nakon što je u Zadru i na upit novinara kako komentira postavljanje replike kipa Majke Božje Lurdske u OŠ Šime Budinića ko iz topa ispalio da je Hrvatska sekularna država, ali ne vidi problem u tome što je kip postavljen, dodajući kako su u školi 97 posto djece katolici. Ministar Mornar možda ima problem u komunikaciji s javnošću pa voli reći ono što bi se svidjelo njegovim domaćinima, u ovom slučaju ravnatelju te škole. No, njegova je izjava u izravnom sukobu s hrvatskim Ustavom i stoga nedopustiva, zatim ima ozbiljan svjetonazorski problem, da bi konačno bila i politički i obrazovno neprihvatljiva. Krenimo, dakle, redom. U Ustavu Republike Hrvatske jasno stoji da je naša zemlja sekularna, što znači da je vjera pitanje pojedinca, a da država mora religiji osigurati uvjete da može ispunjavati svoje poslanje - ali i da vjeri i religiji nema mjesta u državnim institucijama. Dakle, ni u gradskom ili općinskom uredu nekog zabačenog mjesta jer je njihova temeljna obveza služiti svim građanima, kako katolicima tako i ateistima, agnosticima i svima drugima. Sukladno tome, religiji nema mjesta ni u školama, osim u onoj mjeri kojom je to zajamčeno ugovorima između Hrvatske i Svete Stolice. A u njima lijepo piše - tko ne vjeruje neka pročita - da je vjeronauk izborni predmet, dakle ne redoviti. Za one, pak, koji nisu vični obrazovnoj terminologiji napomena: izborni predmet se po volji učenika izabire, ali mu onda postaje obavezni dio nastavnog procesa od prvog razreda osnovne škole do kraja srednje (uz moguću izmjenu u etiku). Dakle, vjeronauk bi morao, temeljem navedenog, biti samo prvi ili posljednji sat u rasporedu već i ako jedan učenik iz razreda nije napravio taj izbor.
Dakle, ministre Mornar, nije stvar u 97 posto - da sad ne ulazimo u raspravu o tome koliko je stvarnih katolika u tom broju, a koliki broj roditelja koji djecu drže na nastavi vjeronauka kako ne bi inače besposleno lutali školom: jer, nastava vjeronauka u gotovo se svim školama održava unutar rasporeda. Ojvdje moram tekst malo personalizirati: poznat mi je velik broj roditelja i djece koji su zbog toga što djecu, u skladu sa zakonom, nisu dali na vjeronauk, imali zbog toga brojnih problema (i u školi i od škole - ne samo zbog toga što brojni ravnatelji žele biti u što boljem odnosu sa župnicima, ne pitajte zašto). Stvar je ne u preostalih tri posto, koji su svi navodno muslimani, kaže ravnatelj te ih tako i etiketira.
Stvarni je problem u samo jednom učeniku jer je odlika odgovorne administracije da štiti manjinu u odnosu na većinu, da brine za one koji bi zbog toga što su manjina mogli biti ranjiviji, posebno ako su u pitanju djeca koja još nisu svjesna te društvene odgovornosti. I stoga se ne smije religijsko obilježje - koje je, što je baš zgodno, školi poklonila ravnateljeva sestra - stavljati u javne prostore jer možda vrijeđa osjećaje nekog, od profesora preko roditelja i pomoćnog osoblja do mogućih gostiju. Ili djece. I kip se ni na koji način ne smije izjednačavati s matematičkim priborom (što li bi ravnatelj stavio pred sobu za zdravstveni odgoj?) ili umjetničkim slikama. Dakle, ako smo već morali, zahvaljujući i ulagivačkom stavu pregovarača s Vatikanom ( Jure Radić), dovesti vjeronauk u škole (iako je i pokojni Živko Kustić pisao i pričao kako mu je mjesto u bogomoljama), tada se ne smije dopustiti da elementi tog izbornog predmeta budu nametani i onima koji ga nisu izabrali. A time se još krši i zajamčena sekularnost obrazovnog procesa.
Ministar Mornar, što je nakon afere s odlaskom vodstvu Katoličke crkve u Hrvatskoj - je li bio i kod ostalih vjerskih vođa, baš svih vjerskih skupina - sasvim jasno, ima problem s odnosom javnog i privatnog (pitanje vjere pripada ovoj potonjoj skupini). Stoga mu još jednom poručujemo: bavite se budućnošću obrazovnog sustava, onakvog kakav imaju Finci i kakav žele Šveđani gdje kičaste donacije ravnateljeve sestre ne nagrđuju školske hodnike. Možda su zato i među najboljima na svijetu kad je riječ o rezultatima testova učenika.