U medijima na albanskom jeziku, i na Kosovu, i u Albaniji, kao i na društvenim mrežama, rasplamsala se debata o tome postoje li Kosovari? I tko su oni u odnosu na “Kosovske Albance”? Debata je prilično emocionalna, s puno uvreda. Neki tvrde da je Kosovo država, s većinskim etničkim albanskim stanovništvom, koji su Albanci po etničkoj pripadnosti, a Kosovari po državljanstvu, kao što bi trebali biti i Kosovski Srbi, i Turci, i Romi, i Hrvati, i drugi. Ali ima teoretičara koji kažu da će se sada Kosovari izgraditi i kao nova nacija, s obzirom na to da je Kosovo država. Takve napadaju kao velike izdajice albanskog naroda. Čak i nogometaše koji sada igraju za Kosovo, a prije su igrali za Albaniju optužili su za izdaju. Pojedine navijačke skupine s Kosova bojkotiraju kosovsku nogometnu reprezentaciju i noseći transparente “jedna nacija - jedna reprezentacija” navijaju samo za Albaniju, okosnicu čije reprezentacije također čine uglavnom igrači podrijetlom s Kosova.
Da bi stvar bila još čudnija, poslužio je nedavno posjet premijera Albanije Edija Rame Beogradu. Iako je on tamo rekao da bi Srbija trebala priznati Kosovo, premda je rekao da je rudnik Trepča na Kosovu i ne mogu ga preseliti u Srbiju, iako je rekao da je najveća razlika između Srbije i Albanije neslaganje oko statusa Kosova, mnogi na Kosovu uputili su Rami oštre kritike. Učinio je to i ministar vanjskih poslova Kosova Enver Hoxhaj poručivši da nitko iz Albanije ne može govoriti uime Kosova te da Kosovo nema potrebe da joj Albanija bude posrednik u nekom dijalogu sa Srbijom. Potpisivanje sporazuma između Srbije i Albanije o prometnom povezivanju, iako je to dio Berlinskog procesa, nazvano je “veleizdajom” jer, kažu kritičari, Albanija ne graniči sa Srbijom, osim ako ne smatrate Kosovo dijelom Srbije. Edi Rama posjetio je Srbiju tri puta u manje od dvije godine, a prije toga punih 70 godina ni jedan albanski premijer nije nikada bio u Beogradu.
Međutim, cijela ova debata samo je nastavak dilema na Balkanu o tome jesu li problem regije odnosi između naroda ili odnosi između država. Srbija je početkom procesa raspada bivše države imala interpretaciju da narodi imaju pravo na samoopredjeljenje, iako je to pravo priznato federalnim jedinicama bivše države. Kada je Hrvatska proglasila neovisnost, Beograd je poručio da, onako kao što Hrvati imaju pravo odlučiti o državi tako i Srbi iz Hrvatske imaju pravo sami odlučiti da žive izvan Hrvatske, što je i bio uvod u rat. Kako su Albanci, iako ih je u bivšoj Jugoslaviji bilo gotovo jednak broj kao u Albaniji, bili “narodnost” a ne “narod” i zato su, prema istoj interpretaciji Srbi iz Hrvatske i iz BiH imali pravo na samoopredjeljenje, a Albanci s Kosova nisu.
Premijer Srbije Aleksandar Vučić i njegov kolega iz Albanije Edi Rama na sebe su preuzeli ulogu pomirenja između Albanaca i Srba. Vučić kaže da je to ključ mira i stabilnosti regije jer se radi o dva najveća naroda na tom prostoru. No, na Kosovu se boje da iza ovoga stoji neka “srpska zamka” u kou može upasti Tirana. Zapravo, ako se izuzmu razlike o statusu Kosova, u odnosima Albanije i Srbije nema problema. A razlike oko Kosova postoje i između Srbije i Hrvatske, ili između Srbije i Slovenije, ili između Srbije i Japana, ili između Srbije i Kostarike. Iz Srbije idu na godišnji odmor u Albaniju, a Albanci iz Albanije bez problema prolaze kroz Srbiju kada putuju prema zapadu Europe. Trgovinska razmjena je sve veća, a potencijal za povećanje postoji. Dakle, u ovom trenutku nisu problem za regiju odnosi između Srba i Albanaca kao naroda nego odnosi između Srbije i Kosova. A upravo normalizaciju tih odnosa je i Europska unija označila kao ključ stabilnosti regije i Srbiji postavila kao uvjet na njezinom putu prema EU.
Naravno da često postoje trzavice i izrazi netrpeljivosti od dijela javnosti u raznim državama. Pogotovo se to vidi na nogometnim stadionima. Ali čini se da odnosi između naroda nisu nikada u regiji bili normalniji nego što su sada. Ponovno je problem sukob oko teritorija, kao što je bio od samog početka. Približavanje Beograda i Tirane može pomoći u relaksaciji odnosa i Kosovskih Albanaca prema Srbiji, ali neće riješiti glavni problem, a to je nepriznavanje Kosova od strane Srbije. To nepriznavanje ostat će kao potencijalni izvor napetosti i ono se ne može usporediti s nepriznavanjem od strane nekih članica EU. Jer Španjolska ili Cipar, koje ne priznaju Kosovo, ne kažu da je Kosovo njihovo, a Srbija ga smatra svojim teritorijem. I to su predstavnici Kosova u pravu kada kažu da Tirana ne govori u njihovo ime.
Opasnost postoji ako se kroz prikazivanje ovog problema u smislu odnosa između naroda pokuša otvoriti pitanje prekrajanja granica koje bi moglo dovesti do podjele Kosova. Međunarodna zajednica insistira da su sadašnje granice država stvorenih na teritoriju bivše Jugoslavije konačne i da svako otvaranje tog pitanja može biti uvod u nove sukobe. Na Kosovu postoje ozbiljne političke strukture koje se zalažu za ujedinjenje s Albanijom. Ta opcija ne samo da nije realna, već je i zabranjena ustavom Kosova, koji je i izrađen na osnovi prijedloga međunarodnog posrednika za status Kosova Marttija Ahtisaarija. I Albanci nisu jedini narod koji živi u nekoliko država u regiji. I neki drugi narodi, ili dijelovi naroda, poput Srba ili Hrvata, današnje granice ponekada smatraju povijesnom nepravdom. Ali i kada bi se otvorilo pitanje mijenjanja granica, vidjelo bi se jasno da se “narodi” neće moći dogovoriti oko toga gdje bi se te granice trebale nalaziti.