Izmisliti istinu! - taj mi se (stari) poklič nametao dok su se vukli ovi ljigavi dani i tjedni nasilnih svečanosti - ima li što ogavnije nego primoravati “volite se ljudi” ili “radujte se narodi”? - svečanosti, koje su se s vremenom datumski pobrkale i stopile (pa pijani sv. Nikola izigrava bludnoga Djeda Badnjaka/Mraznjaka, a praskanje petardi na Silvestrovo označava “rođenje” Nove godine), dakle, dok su se vukli ti ljigavi dani tijekom kojih je naša “javna” televizija krčmila sve otrcane filmiće s lagera nakupljenoga za vjerski blagdan (koji nije “praznik”, baš kao što ni Nova godina nije “blagdan”), ali kako ih nije na vrijeme potrošila to nas je do iznemoglosti šopala ostacima i kad više nismo imali apetita (baš kao što se jednom posluženu “francusku salatu” odlaže u hladnjak i onda, samo malo promiješanu, nudi sutrašnjim gostima), da, dok su se vukli ti ljigavi dani i tjedni ( a nadam se da sam ih dočarao), baš mi je jedna dobra vijest vratila - vjeru u ljudsku ludost!
Jer, ima li išta “luđe” (ali u pozitivnom smislu te riječi, kako joj je laudu ispjevao veliki Erazmo!) nego stvarnosti izmišljati pored i ponad one već postojeće, tj. istinite.
To, što inače radi i sama umjetnost, imitirajući stvarnost i predstavljajući je kao svoju istinu (zato jer je izmišljena), tek je karikiranje umjetnosti, npr. u performansima, dovelo do neslućenih vrhunaca.
Dobra vijest, koja bi nas sve trebala razgaliti, jest ona o najskupljem performansu svih vremena, naime o već djelomično ostvarenom poduhvatu (djelomično, jer se završetak očekuje 2012. g., unaprijed znakovite!), a to je izgradnja replike bračkog Supetra u SAD, pokraj Dallasa u državi Teksas!!!
U Večernjem listu od 2. siječnja 2011. ovaj je pothvat detaljno obrazložen i dokumentiran fotografijama “replike”, a koji je projekt investitora Jeffa D. Blackarda koštao oko 300 milijuna dolara (što na ovu svotu vele naši performeri?).
Oduševljen ljepotom toga našeg otočkog mjestašca (potaknut egzaltacijama hrvatskih iseljenika u SAD, ali i vlasnicima Supetrus hotela), dotični se gospodin odvažio na tu golemu investiciju kao na “najbolji način prenošenja kulturnih i tradicijskih vrijednosti iz jedne daleke zemlje u Ameriku”.
Kad već na Novom kontinentu postoje kojekakve “kopije britanskih i francuskih dvoraca, alpskih koliba i afričkih brvnara”, on se, kaže, usudio, “sagraditi repliku cijelog mjesta iz Hrvatske”.
Premda su se izvođači trudili, prema osobnom vizualnom dojmu, te na osnovu obimne građevinarske dokumentacije i “pregledavanja tisuća starih i novih fotografija Supetra”, da što je više moguće oponašaju “istinu”, te da sagrade “autohtone !!?? - supetarske kamene kuće“, svejedno nisu mogli odoljeti poslovnom instinktu, a da u replici ne sagrade “luksuzne vile”, za one koji žele doživjeti „ugođaj Brača“.
Poznato je da su SAD “zemlja imitacija”, te da najradije oponašaju Evropu kao svoje ishodište: američka je masovna kultura odavno iscrpila i reciklirala gotovo svu evropsku kulturu i izbljuvala je Evropi, uz masnu naknadu.
Sada kad i dalmatinski duh putuje u Teksas (jer je želja investitora da u SAD ne prenese samo arhitekturu nego i “hrvatsku dušu”, ono nešto posebno lijepo što je prepoznao u narodu”), sad je vrijeme za pitanje koji će duh i duše stanovati u Dallasu, kad su Supetrani ostali doma (osim ako režiser neke ne angažira da mu glume “domaće”?).
Doma je najljepše, ali zna li svatko to rekreirati? Kako pratim ovu inicijativu od početka (kad je o njoj izvijestila Slobodna Dalmacija; III/2004. g.), bio sam odmah toliko neuviđavan da ovu ideju potkrijepim jednom anegdotom, koja daje misliti i zaključivati - dalje.
Ovo što slijedi ne odnosi se, dakle, na performans g. Blackarda, već je više, onako, za našu upotrebu.
Čulo se bilo, još za davnih vremena kod nas još dubokoga socijalizma, kako je neki naš čovo, ekonomski emigrant (dakako ekonomski, jer drukčijih nismo ni imali), obogativši se u SAD, zaželio staroga, rodnog kraja toliko intenzivno, da je tamo, u nekoj pustoši, pokraj velikoga mjesta, odlučio dati da mu sagrade pravu kopiju rodne kuće (iz tamo neke od Dalmatinskih zagora).
Okupio je ekipu skupih stručnjaka, opskrbio ih svim mogućim foto-dokumentima (turističkim prospektima i svojim, obiteljskim fotografijama), a neke je i odašiljao u izviđanje terena, tako da su mogli pristupiti izgradnji njegove “autohtone” rodne kuće. Kad su ga pozvali na otvorenje, u prvi mah mu se činilo da je sve na mjestu (kamena jednokatnica, s vanjskim skalinama, konobe, pojate, suhozidine, pa čak i nešto marve) i skoro je zaplakao od ganuća.
No, kad je počeo njuškati, doslovno i u prenesenom značenju, kao da mu je nešto falilo ili nedostajalo (to, ipak, nije bilo to). Nije znao u čemu je ili gdje je manjak, dok nije primijetio kako se neka mlada momčad i curčad, u uniformama, s plastičnim rukavicama, stalno prigiba tlu i nešto pobire.
Da mu ugode i da sve bude prema higijensko-sanitarnim propisima, njegovi su izvođači angažirali čistače/pometače, koji su trenutno - dok bi se reklo “drek” - za kravama, ovcama i magarcima sakupljali njihov izmet.
Tad je naš čovo zavikno: “Ne, ne, ostavite govna!” Naime, miomirisi životinjskih fekalija i mokraće onaj su bitni sastojak mediteransko-zagorskoga “uzdušja”, što ga u njegovoj “autohtonosti” može prepoznati/onjušiti samo “domaći čovik”.
Neka ovo ne zvuči suviše sarkastično (a zašto ne?), ali našemu čovi bez govna nije bilo pravoga mirisa domovine!
Neka se na ovo ne zgroze čistunci ili patrioti, ali ono što jednome smrdi, drugome miriše. Izmetine, ono što se izbacuje kao najmanje vrijedno, imaju paradoksalno i oprečna simbolička značenja, pa se govno i zlato podudaraju i u nekim psihoanalitičkim tumačenjima, kao i u praksi ezoterije i kabale.
Ma, drek je govno važno u ezoteriji, kad je ono bitno i u pro-domovinskoj politici. Valjda je svima poznata temeljna izreka don Ante Bakovića (na predizbornom skupu HDZ-a u Pazinu, travnja 1990. g.): “Narod bez države isto je što i govno na kiši.”
Toliko o tome što smo bili stoljećima, dok smo “sanjali” državu (kako od govna napraviti pitu?), a kad smo je stekli iliti kad su nam dopustili da je uvedemo, onda je zaključak moje malenkosti bio kako smo s državom, doduše, dobili kišobran, ali da smo pod njim ostali ono isto što smo dotad i bili.