McDonald’sov hamburger, pomfrit i frape od jagoda svuda su jednaki, kao i Coca-Cola. Kad razmotate sendvič ili otvorite bocu, u Parizu kao i u Hong Kongu, znate što ćete naći unutra, a potrošači upravo to i traže. Oni ne žele rizik i avanturu, eksperiment s nečim različitim, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Poznati okusi zašećerene sode, zagorene junetine i užeglih krumpirića ispunjavaju ih spokojem. Okus smeća podsjeća ih na kuću, u smeću su svoji na svome. Franšize postoje upravo zbog žudnje za poznatim. Globalne prehrambene imperije zgrću milijarde na lijenosti da se istraži nešto drugo i strahu od drugoga.
Nešto od te ekonomske pameti zacijelo je usvojio i hercegovački poduzetnik Michael Ljubas kad je napravio internetske portale Dnevno.hr, Dnevno.rs i Dnevno.ba, koji svojim užeglim i zagorenim nacionalističkim smećem, uvijek pod istim logotipom, marljivo hrane i poje tisuće Hrvata, Srba i Bošnjaka.
Registrirati jedno ime za sve uspaljene tikve i s jedne IP adrese dijeliti i ustaške i četničke sadržaje, napraviti franšizu od mržnje, poduzetnička je zamisao, ako mene pitate, vrijedna godišnje nagrade Gospodarske komore. Zapravo, svih gospodarskih komora u regiji.
Biznis je potpuno genijalan. Dnevno.hr objavi, na primjer, patriotski vapaj Vukovaraca da se ne kupuje u srpskim dućanima, a Dnevno.rs uzvrati gnjevnim: “Bestidno: Hrvati traže bojkot srpskih proizvoda!”
Dnevno.rs iskreno je zgađeno ustaškim povicima reprezentativca Joea Šimunića i ushićeno kliče kada ga je međunarodna nogometna organizacija oštro kazni. Istodobno, Dnevno.hr ne može upravo riječima dovoljno nahvaliti Šimunićevu domoljubnu gestu na Maksimiru, a Fifinu mjeru protiv njega doživljava kao konačan i neoboriv dokaz da nas sirote Hrvate nitko ne voli.
Za Dnevno.hr Kristina Ćurković je “splitska lavica, hrvatska junakinja, skromna djevojka koja se iz petnih žila, na svoj način, bori za Hrvatsku”, a Dnevno.rs je naziva “mladom ustaškom nadom, mrziteljicom Srba, gejeva, ćirilice i EU.”
Gotovo svaka politička vijest na ova dva sajta stoji izvrnuta, kao u ogledalu, što je za Dnevno.rs desno, na Dnevno.hr je lijevo, a iza obje kapitalom i ugledom, materijalno i moralno stoji jedan čovjek, Michael Ljubas.
Kao što McDonald’s svuda prodaje iste zamrznute odreske od mljevenog mesa, koji se prije posluživanja podgriju u mikrovalnoj, Ljubasov informativni regionalni lanac iste vijesti prodaje Hrvatima i Srbima, samo je lokalni začin nešto drugačiji.
Koji put ne treba ni izvrćati lijevo i desno. Neke se vijesti i komentari mogu prenositi jedan kroz jedan, tek sa sitnijim lektorskim intervencijama, jer čitatelji oba sajta jednako ne podnose homoseksualce, komuniste i Sjedinjene Američke Države kao takve.
Također, objavi li Dnevno.rs da “svetom prevashodno dominiraju jevrejske pare”, Dnevno.hr će, uz ljubazno dopuštenje autora, prenijeti da “svijetom prije svega vlada židovski novac”.
Dnevno.hr za svoje vrijednosti uzima vjeru i domovinu, dok je Dnevno.rs, upravo suprotno, okrenut veri i otadžbini.
Nikad se nitko, što ja znam, nije tako omrsio činjenicom da su hrvatski i srpski postali dva jezika kao Michael Ljubas.
Uzimajući za autore najgorljivije nacionalističke manijake sa svih strana, tip se lijepo bogati na glupanima, od njihove lijenosti da se istraži ono drugo i njihovog straha od drugoga. Netrpeljivost i paranoja od drugoga čista je dobit za njegovu franšizu mržnje, Dnevno, koja god domena stajala iza točke.
Sva njegova poduzeća, svi portali savršeno su usklađeni. Posao funkcionira kao podmazan, pa i ako se vama čini nelogičan. Dnevno.hr, Dnevno.rs i Dnevno.ba zapravo su spojene posude. Ustaška ponuda ovisi o četničkoj potražnji, upravo što četnička ponuda ovisi o ustaškoj potražnji. Premda će međusobno zagovarati istrebljenje, oni su ne mogu jedni bez drugih. Manijaci su izravno ovisni jedni od drugih. Može se čak kazati da Michael Ljubas i njegovo Dnevno na jedan perverzan način razvijaju bratstvo i jedinstvo.
Ostaje nam samo nadati se da Dnevno neće ostati tek regionalna franšiza. Ljubas bi trebao proširiti biznis i na Sjevernu Irsku, napraviti jedan Dnevno za katolike, drugi za protestante.
Jedan Dnevno za Židove, jedan za Palestince. Jedan za Ruse, drugi za Ukrajince. Jedan za Tutsije, jedan za Hutue...
Mogućnosti su neizmjerne, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.