Bliže se lipanjski izbori u Hrvatskoj liječničkoj komori (HLK). Zašto je to uopće važno, pitat će se javnost, kad mnogi liječnici ne znaju tko im je trenutačni ‘šef’? No, za razliku od uobičajenog predizbornog mira, ne samo za komorske već i bilo koje druge izbore liječničkih udruga, ovaj put mjesecima se podižu tenzije ‘vlasti’ i ‘oporbe’. Postavlja se pitanje jesu li liječnici u stanju birati ne bi li se u javnosti konačno češće i žešće čuo njihov glas ili će se uglavnom oslanjati na izglasavanje ‘kontinuiteta’ kojim se osigurava izbjegavanje talasanja na hrvatskoj liječničkoj sceni, bez obzira na to što se događalo, tko upravljao sustavom zdravstva i tko odlučivao o njihovoj sudbini.
U bitku za Komoru, naime, uključili su se i HUBOL-ovci (Hrvatska udruga bolničkih liječnika), koji su već početkom godine pokušali promijeniti statut HLK na način da na izborima za čelne funkcije glasaju svi liječnici po sistemu ‘jedan čovjek jedan glas’, odnosno da se omogući elektroničko glasanje. Tražili su također da na čelnim mjestima Komore ne mogu biti umirovljenici, što ne znači da ne bi trebali raditi u Komori, da se posluje transparentno, da se zna na što se troši članarina... No, svi njihovi zahtjevi šaptom su pali glasanjem Komorina establišmenta. Ipak, HUBOL-ovci nisu bacili koplje u trnje, već u nastalim okolnostima pokušavaju ‘osvojiti’ Komoru pravilima koja su godinama prije postavili njihovi stariji kolege s idejom da samo neki trebaju imati ‘čast’ prestavljati profesiju ‘na nutra i na van’.
Bolnički liječnici ovaj put (kao nikada do sada) lobiraju baš kao da je riječ o stranačkim izborima na terenu i već su za izbornu skupštinu prikupili dovoljno kandidata. Riječju, naumili su se boriti do zadnjeg daha odnosno za svakog predloženog kandidata, svog predsjednika te za ostale dužnosti. Uspiju li u tom naumu, s obzirom na to da je većina njih još u ‘revolucionarnim godinama’, uskoro bi mogli zapuhati novi komorski vjetrovi.
No, to dakako ne znači da bi ova zamjena snaga bila nužno dobra, ali sigurno je da ne valja ni status quo odnosno izbor ‘kontinuiteta’ jer u tom slučaju ništa se neće promijeniti u nastupu Komore u obrani staleških prava liječnika. HLK bi naprosto morao biti uključen u sve ono što se događa u hrvatskom zdravstvenom sustavu i imati ‘svoje mišljenje’ o tome.
Nažalost, godinama se formalni nositelj staleške obrane liječnika oglašava uglavnom post festum i bez jasna stava o problemu koji se pojavi. Stav o štrajku prepušta se sindikatu, smjenski rad ravnateljima, prekovremeni rad i nezakonita isplata plaća sudskim odlukama, pravilnik o radu kod privatnika ministru, izrada stručnih smjernica i normativa stručnim društvima, zakoni Vladi i Saboru...
Liječnici konačno moraju progovoriti u svoje ime i rješavati svoje probleme umjesto da spavaju zimski san i ljeti i zimi. Veći dio nije zadovoljan svojim statusom niti plaćom, ali kako su u ‘vazalskom odnosu’ sa svojim šefovima koji sjede u komorama i zborovima, ne usude se ni pisnuti jer bi mogli stagnirati u profesiji i to zauvijek. Naprosto, nije se dobro zamijeriti šefu, razmišlja većina i svoje nezadovoljstvo izražavaju tek sebi u bradu, ljute se i traže imaginarnog krivca. No, svo to vrijeme uredno i bespogovorno plaćaju članarinu koja godišnje dosegne i do 15 milijuna kuna. U prosjeku svaki liječnik za obavezno članstvo u Komori, naime, plaća oko 1000 kuna članarine godišnje.
Naravno, odmah se postavlja pitanje zašto ne talasaju oni poznati, šefovi i šefići? Zašto na megdan ministru ne iziđu ravnatelji, pročelnici, predstojnici kad se pojavi problem koji se tiče većine liječnika? Odgovor je jednostavan, zato što baš njima odgovara da se ne diže javna prašina zbog ‘sitnih, osobnih’ interesa! Jedni imaju vlastite poliklinike izvan bolnica, drugi rade kod privatnika bez dozvole ravnatelja, trećih nema barem dva tjedna u mjesecu na radnom mjestu jer su ‘na edukaciji i kongresima’, četvrti imaju vlastite tvrtke potrošnog materijal i ‘dilaju’ svim bolnicama svoje proizvode, peti drže predavanja ‘za novac’... Sve u svemu, previše interesa da bi se zauzeli za ‘javnu stvar’ i izgorjeli u komorskoj vatri koju bi možda zapalili svojim istupom. Naprosto, njima liječnička plaća i rad u bolnici nije glavni izvor egzistencije pa bi njima Komora ili neka druga udruga koja stalno ‘skviči’ bila opasna smetnja uhodanom životnom i profesionalnom ritmu.
Zbog toga je HLK više društvo mrtvih pjesnika ili, još bolje, društvo za neutraliziranje ptica pjevica jer svojim reakcijama na akcije u sustavu pokazuju i dokazuju da nisu spremni kukuriknuti i postati pijetao u loncu. Oni koji propjevaju na liječničkoj sceni, naime, brzo ostanu na vjetrometini sami, bez staleške zaštite, nerijetko prozvani za samopromociju, nerad, nestručnost... Svi od njih bježe kao vrag od tamjana...
Najbolje je kad si ‘kuš’, kaže mi nedavno liječnik koji od svoje šutnje nedvojbeno ima koristi.
“Glasat ću za ‘kontinuitet’ i nebitno mi je kako će se zvati predsjednik naše Komore”, kaže.
Srećom, ima i onih kojima je to bitno pa kad u lipnju počne glasanje, možda će liječnici odlučiti da je za rješavanje njihovih problema ipak važan i njihov glas. Zasad su akcije takvih malene, ali iznenađenja su uvijek moguća premda, kada je riječ o liječnicima, to se događa rijetko pa u očekivanjima treba umjerenosti. Već i činjenica da se o izborima talasa više je od onoga što su liječnici dosad činili.