Promjene Ustava koje su, prema planu, u petak trebale biti usvojene u Hrvatskom saboru, a jučerašnjim su iskakanjem Glavaševe stranke iz dogovora dovedene u pitanje, u više su aspekata posve presedanskog karaktera. Prvo, nikad se još nije dogodilo da se uglavljena dvotrećinska većina ruši pet prije dvanaest, kako je to HDSSB sada uradio. Drugo, za razliku od dosadašnje prakse, Ustav se prvi put inovira bez ozbiljne participacije stručne i zainteresirane javnosti, nakon nikad kraće javne rasprave. Treće, iz promjene Ustava prvi put je isključen predsjednik države. Četvrto, prvi put se temeljni konstitutivni akt neće donijeti konsenzusom dvije u Hrvatskoj ključne stranke. SDP je potrebnu većinu pokušao složiti bez glavne opozicijske partije. HDZ za promjene, objavio je, neće dići ruku. Takav način redizajniranja Ustava mogao bi se pokazati dugoročno važnijim od njegovih sadržajnih inovacija.
Promjene Ustava ovoga su puta, kao nikad dosad, iscrtane voljom političkog voluntarizma. Vladajuća većina uopće nije krila da je cijela operacija početno motivirana dnevno-političkim razlozima. Odnosno potrebom da se odredbom o nezastarijevanju progona teških ubojstava pokažu besmislenima HDZ-ove optužbe o njihovu, navodnom, jatakovanju udbaških zločina. Usto, kao i obično kad je riječ o aktualnoj vlasti, posao se odrađivao u uskim, zatvorenim krugovima. Politika se ponašala kao da ona sve sama zna najbolje. Ustavni su im stručnjaci bili čista gnjavaža. SDP-ove novokomponirane pravne veličine, ni sjena nakadašnjeg barda Mate Arlovića, u provođenju s vrha primljenih direktiva nisu birale sredstva. Sve dok neki nesporni lideri ustavne misli u Hrvatskoj nisu konstatirali da su promjene Ustava za HDZ-ove vlasti bile demokratičnije. Rok za javnu debatu tek je intervencijom Ustavnog suda s jednog produljen na jednako skromna dva tjedna.
Nesklona konzultacijama sa stručnom javnošću, vladajuća se većina pokazala vrlo sklonom trgovini s političkim strankama koje bi svojim glasovima omogućile promjenu Ustava. Njihovi su dogovori također uglavnom voluntarističke prirode. Izmišljali su se krajnje dubiozni uvjeti, u Ustav gurale i posve nedomišljene odredbe o, primjerice, regionalnom ustroju države. Što ne bi bilo sporno kad bi uvođenje regija uključivalo rekonstrukciju dosadašnjeg županijskog modela. Bez toga regije su čardak ni na nebu, ni na zemlji. Ali o tome će se misliti naknadno. Brzopleto sklepanim improvizacijama i nedovoljno stručno fundiranim promjenama od Ustava se pravi svojevrstan politički supermarket. Jučerašnji zaokret HDSSB-a pokazao je svu nepouzdanost i neozbiljnost tih aranžmana.
Još je nepametnija odluka vladajuće većine da prijedloge predsjednika države o promjeni Ustava potpuno ignorira, odnosno na skandalozan način odbaci. Ivo Josipović vrhunski je pravnik i kao takav sudjelovao je u inoviranju Ustava dok se oni koji su ga sada preskočili još uopće nisu ni bavili politikom. Osim toga, predsjednik je Republike i kao takav ovlašteni predlagatelj. Da je morao biti konzultiran, priznaje i predsjednik Sabora Josip Leko. Kad je mijenjala Ustav, Vlada Jadranke Kosor to nije propustila učiniti. Za razliku od Vlade Zorana Milanovića. Izmišljanje razloga zbog kojih je, kao, predsjednikovo mišljenje odbačeno - te zakasnio je, te pozvao se na krivi član Ustava - posve je nedostojno. To se ni jednom hrvatskom predsjedniku još nije dogodilo. Odnos SDP-ova vrha prema Josipovićevim prijedlozima u ovom slučaju pokazuje želju da ga se ponizi. Način na koji je šef države isključen iz ustavnih promjena govori o ignorantskom odnosu prema institucijama hrvatske države. Posve neočekivano i nedopustivo kad je riječ o onima koji su plaćeni za to da ih grade i učvršćuju.
Na koncu, Ustav se u Hrvatskoj, kao što je red u demokratskim zemljama, uvijek donosio konsenzusom. Ovoga puta HDZ, kao ključna opozicijska stranka, u tome ne sudjeluje. Malo voljom vladajuće većine, malo i vlastitim zaslugama. Premijer je početno na razgovor o ustavnim promjenama pozvao sve stranke, osim HDZ-a. Potrebnu dvotrećinsku većinu pokušao je skucati bez najveće opozicijske partije. Evidentna je bila namjera da se dogovorom mimo i bez HDZ-a ta stranka osami i izolira. Pod kritičkim primjedbama da se tako nije radilo ni za demokratski falične vlasti Franje Tuđmana ipak je formirano zajedničko tijelo. Ali zajednički se jezik nije našao. Zato što i jedna i druga strana, i vladajući SDP i opozicijski HDZ, promjene Ustava manje vide kao stvar uređenja države, a više kao poligon međusobnog nadigravanja. Premijer Milanović izveo je Tomislava Karamarka na čistac jer šef HDZ-a neće dići ruku za ustavne promjene koje omogućuju progon takozvanih komunističkih zločina, na čemu je inače stalno jahao. Ali je pritom i sam sebe dezavuirao, pokazujući da je Ustav spreman mijenjati i tako kako to nitko prije njega nije radio.
Kao temeljni akt svake države Ustav bi trebao biti stvar što šireg dogovora i suglasnosti. Pritom, sadržaj je ustavnih promjena, naravno, važan, ali nije nevažan ni način na koji se do njih dolazi. Paket inovacija nije dobro ni skrupulozno urađen. Uz nezastarijevanje progona teških ubojstava uvezane su i neke posve nepogođene stvari. Ali još je opasnije što proces redizajniranja Ustava nije pretvoren u praznik demokracije, kako se to pompozno, mada ne posve netočno voli reći. Ovoga puta taj proces ne unapređuje demokratsko ozračje u državi, nego ga dodatno siromaši i reducira. Postupak promjene Ustava pokazuje sve već poznate hendikepe aktualne vlasti: zatvorenost, samodovoljnost, izbjegavanje dijaloga, mrzovolju prema stručnosti, manjak integracijskih potencijala… I potpunu neozbiljnost njenih za ovu priliku nađenih partnera, koji u posljednji trenutak s teškim optužbama izlijeću iz saveza. Neodgovornost vlasti i opozicije. Hoće li Ustav biti promijenjen - u ovom je trenutku posve neizvjesno. Ali da je ponižen - to je posve evidentno. Od ustavnih su promjena napravili cirkus.