Kad ustukne struka, otvaraju se vrata carstvu kaosa. Baš tome svjedočimo zadnjih godinu dana kada je riječ o obaveznom cijepljenju djece. Ponavljaju se nestašice, ne zna se ima li cjepiva ili nema ili kada će stići.
Navode se različiti razlozi zašto nema cjepiva, objašnjava se da “na svjetskom tržištu vlada nestašica”, da “nije problem ako se djeca cijepe koji mjesec ili tri mjeseca kasnije”, da “će se sve riješiti interventnim uvozom”... Građani kojima ni cijepljenje ni epidemiologija nisu struka pitaju se što se to događa? Pa ni u vrijeme rata nije bilo nestašice cjepiva. Preciznije, o tome se nije ni govorilo jer nije bilo razloga. Postoji kalendar cijepljenja, zna se koliko djece u svakoj generaciji treba cijepiti i kojim cjepivom, zna se od koga se i kako kupuje i tako desetljećima. Da sve bude “ko po špagici” brinuli su se samozatajni stručni ljudi i problema nije bilo. Znali su koji su svjetski trendovi u cijepljenju, kako i kad se naručuje cjepivo, kontaktirali su (često) nadležne svjetske institucije, tjerali svojim autoritetom “činovnike” HZZO-a da uvijek i na vrijeme odrade ono što je u njihovoj nadležnosti...
A onda se pojavio problem ondje gdje ga u hrvatskom zdravstvu nikada nije bilo - u obaveznom cijepljenju. Nema cjepiva za tuberkulozu (BCG), nama cjepiva za hripavac, difteriju i tetanus... a nadležni se trude uvjeriti javnost kako zdravlje djece nije ugroženo. I zasad zaista nije, ali je činjenica da sve to govori o loše odrađenom poslu. Nakon što je odlučeno da se docjepljivanje djece cjepivom protiv hripavca, tetanusa i difterije pomakne s treće na petu godinu života, netko je pogrešno zaključio da to cjepivo neće biti potrebno sljedeće dvije godine!? No onda su “stigla” djeca koja iz nekog razloga nisu cijepljenja do treće godine, a cjepiva - nema. Pokušaj da se navrat-nanos nabavi cjepivo nije uspio. Na natječaj se nitko nije javio. Za one koji se bave cjepivom i cijepljenjem to nije iznenađenje. Cjepivo nije lijek s višegodišnjim vijekom trajanja. Proizvodi se prema narudžbi, ali ne od danas do sutra.
Oni koji su do prije dvije ili tri godine vodili stručnu brigu o cijepljenju te su detalje znali i nije bilo šanse da se na natječaj nitko ne javi, no onda su “pometeni” u penziju ili su otišli u druge institucije jer im je bilo teško gledati urušavanje epidemiološke struke. Naprosto, kupnja cjepiva mora se dogovarati godinu ili dvije unaprijed, a ne mjesec ili dva, kako se to trenutačno radi u Hrvatskoj. Naravno, to ne znači da sve odmah treba i platiti, ali proizvođač zna kome i u kojoj dinamici treba isporučiti cjepivo.
Umjesto da se pridržavamo godinama prihvaćene rutine u organizaciji cijepljenja i kupnje cjepiva, pokušava se eksperimentirati. Pitanje je dana kad će krčag cijepljenja puknuti ne samo na nabavi već i na kvaliteti cjepiva s nepopravljivom štetom po zdravlje djece.