Ma i ovaj odvratni siječanj nabijem na jubito.
Zadnjih sam se dana nagledao poraza dovoljno za čitav život. Prvo je Serena Williams natamburala Mikicu u Australiji, nije bolje prošao ni Doktor Ivo, a u Francuskoj je Gospa naše rukometaše protiv Norvežana ostavila na cjedilu. I kao da to nije bilo dovoljno, u utakmici za broncu po lampi dobijemo od Slovenaca. Živote, baš si robija.
Ali još gori poraz doživio sam kod kuće. Glatko nas je sa 3:0 pregazila viroza, u prvom poluvremenu kćer i ženu, a u produžecima i meni došla glave.
Svi skupa razbijeni smo ko Grdovićev Jaguar.
Nismo zapravo imali šanse, nitko nam nije dosudio sedmerac u zadnjoj sekundi, a virus nas je razgrnuo kao onaj slovenski div našu obranu na crti.
Utakmica je počela odmah iza Nove godine, kad se kćer vratila iz vrtića i počela kašljucati. Već drugog jutra nos joj je kao Bandićeva fontana, boli ju uho, a temperatura raste.
Žena i ja odmah prelazimo na zonsku obranu, s puno grejpa i čajem od lovora. Ona kuha pileće juhe i varivo od poriluka, ja kapam uši i brišem nos. Klasično udvajanje.
Nakon prve četvrtine situacija je dobra, malena je opet na nogama, čak uspijeva odraditi dva dana u vrtiću. A onda počne povraćanje, pa nam u posjet stigne i Njegovo Veličanstvo Proljev.
Nova viroza kroz nju se prošetala kao Ivanišević one godine u Wimbledonu.
Divota.
Vjerojatno znate i sami: djeca temperaturu podnose ratnički. Na 38,5 smije se i pjevuši, sa 39,2 bi plesala. Odlasku u Zaraznu ruga se kao onaj bradati patuljak Gimli svojoj smrti u lice dok sa sjekirom sam dočekuje hordu Uruk-haija.
U čekaonici je zabavno, mi i hrpa drugih teško prehlađenih roditelja čekamo red na pregled satima, kao sportski timovi koji se spremaju zajedno sa zastavama izaći na svečanost otvorenja Olimpijskih igara. Samo što se ovdje ne dijele medalje nego recepti za antibiotike. Međusobno ne razmjenjujemo zastavice i značke, nego bakterije i viruse.
Imao je Jimmy Stanić pravo: danas je lakše snimiti ploču nego pluća.
Jer prolazi sve, samo naša bolest ne. Dva dana kasnije klonula je i žena.
Ja se držim.
Igram presing po cijelom terenu, trpam sirupe, čas u jednu, čas u drugu, spremam po kući, jurim u ljekarnu, razvozim ih liječnicima.
U obližnjoj sam ljekarni kao doma. Već znaju što ću naručiti, kao kroner kojeg u kvartovskoj birtiji na šanku bez pitanja dočekuju s kratkom i kiselom.
- I tata, kakav je rezultat danas - pita me magistra, a na stolu ispred nje već spakirani čepići i kapi za nos.
- Držimo se. Virus vodi 2:1, žena i kćer su zalegle, ali ja sam parkirao autobus pred šesnaesterac i još sam živ - govorim.
Na sljedećem pregledu malena se odlično zabavlja. Jedna doktorica crta joj smajliće po flasterima na prstu iz kojeg je vadila krv, druga joj na haljinu lijepi medalju za hrabrost.
- Budite sretni, nije gripa, nije upala pluća, samo enteroviroza. Nije toliko strašno - kažu nam, a žena i ja gledamo ih krvavih očiju. Hvala, ali da smo htjeli neracionalni optimizam nazvali bismo Branka Grčića.
Konačno, u sudačkoj nadoknadi padam i ja.
Kuća od prošle srijede podsjeća na istočno bojište, posvuda pali vojnici, brda od maramica i prljavog suđa.
Znaš da nije dobro kad je najzdraviji u kući naš pas, a beštija pritom ima 11 godina, gastritis, artritis, ne rade joj jedna noga i jedno oko i nedostaje joj polovica zubi.
Vrijeme je za evakuaciju, ulijeću bake kao jokeri s klupe. Malena je cik-cak kod jedne pa kod druge, i taman negdje istovremeno kako padaju rukometaši u subotu, pada i virus.
Ozdravili smo, pobjeda! Gol!
A onda dva dana kasnije, zove jedna od baka.
- Izgleda da nešto i mene hvata, mučno mi je i trese me drhtavica - žali se.
Gol, Gol... ku**c gol, stativa, rekao bi pokojni Mirko Kamenjašević.
Imate horor-priču s dječjom virozom? Dojavite mi na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
Lakše je kad nas je više