Nedjelja je moj dan za Groš, jednu od onih divnih kvartovskih birtija koje pomalo izumiru po gradu, di si k’o doma, ali dok je žena na službenom putu pa se slobodno prešetavaš u starim boksericama i jedeš grah iz konzerve.
Pivo je uvijek ledeno, ekipa iz separea igra pikado, na jednoj telki možeš gledat’ sporta koliko te volja, čak i curling ako si očajan, a na drugoj izlistavat’ kladionice na teletekstu, ako si još očajniji.
Sjedimo tako na terasi, uobičajeni sumnjivci iz stare srednjoškolske ekipe, i taman da ćemo naručiti rundu točenih pa opet dramiti kako smo stari, proćelavi i debeli, kad frend odjednom uzme dulju pauzu, pročisti grlo pa pomalo nesigurno objavi: “Znate kaj, postajem otac”.
Opa!
Zaručnica i on pokušavali su neko vrijeme i, eto ga, prva beba već je na putu. Čestitamo mu, nazdravljamo, sretni smo k’o prasci. Ali ispraćamo ga kao da sutra kreće na turu u Vijetnam.
Jer život mu uskoro postaje ratna zona.
Noćna dežurstva uz kinderbet, vječno u rovovima između kolica, duda i igračaka, posvuda leševi pelena. Bombaški napadi Lego kockama uz doručak, topnički udari kašicom iz žlične haubice oko ručka i mučke zasjede rodbine za večeru. Tako to izgleda kad se vratiš iz rodilišta, i nema te obuke koja te može pripremiti za pakao na prvoj crti bojišnice.
- Dobit ćemo kćer, termin je u studenome, još se dvoumimo oko imena - otkriva nam frend detalje. Stanimo malo na loptu, da vam simultano prevedem: to je tura u prvoj padobranskoj diviziji, na potezu od Da Nanga do Hanoija, u sezoni monsuna.
Opasan teren, jer kćeri su očevima neosvojiva vrsta bunkera. Lome te jednim osmijehom, vrte oko prsta k’o na ringišpilu, a onda pregaze kao panzer divizije Ardene. Znam o čemu pričam, imam i ja jednu takvu u kući, četiri su joj godine, i još je nisam svladao. Vodimo ulične borbe u stanu, padaju redom kuhinja, blagovaonica pa dnevni boravak na kraju. Po zidovima njezini crteži iz vrtića, umjesto tatine fotelje u kutu je dječji šator iz Ikee, po policama Oddbodsi i slikovnice umjesto skupo plaćenih Walking Dead omnibusa, a sveta DVD kolekcija Ridleyja Scotta zgurana je pod trosjed.
Na tom mjestu sada caruju Doktorica Pliško i plišana banda Spužve Boba. Pred ekipom čitavo vrijeme glumim Glasnovića, oružje na gotovs i sve, ali doma sam zapravo Bero. Jer divno je biti otac na kiši.
- Nema ljepšeg od odnosa tate i kćeri - dugo su me tješili u široj familiji. Zamisli Tomice najsunčaniji dan na plaži, takav će ti život odsad biti. Ljeto, šareni koktel-kišobrančići i jednorozi.
Nda, to mora da su govorili i onim jadnicima prije nego što su ih iz brodova iskrcali na plaže u Normandiji.
Društvo mi se inače sve više osipa, padamo jedan po jedan, šaptom i bez otpora, dolaze po nas usred noći pa nas odvlače na novačenje.
I nitko više nije siguran.
Kuc, kuc, tko je? Biološki sat tvoje žene, otvaraj! Aha, evo dolazim, samo da se oprostim od ekipe s malog nogometa. Pokop momačkog života održat će se naknadno.
Sve nas je više u tom odredu otpisanih. Frend s posla služi svoju već drugu turu na nosaču aviona, na USS Obiteljskom, kći mu je već osnovka, a sin u vrtiću. Kum i ja imamo po jedno, a znam jednog odlikovanog veterana koji ne staje ni nakon trećeg. Po čitave dane se kao Clint Eastwood pred odredom marinaca prešetava po kvartu i glumi narednika Highwaya.
- Jedem bodljikavu žicu i pišam napalm, nemojte mi se ovdje folirati. Mijenjao sam pelene dok ste još ganjali cure po srednjoj školi - suhim, promuklim glasom plaši mlade očeve po parku.
U posljednje vrijeme sumnjiv mi je još jedan kompić iz srednje. Po policama su mu knjige o zdravoj prehrani i seksu, u Grošu se više ni ne pojavljuje, a sve češće ga se umjesto ispred noćnih klubova može uloviti s nalazima u rukama ispred ordinacija privatnih urologa.
On je sljedeći, jednog petka navečer vratit će se iz ljekarne s testom za trudnoću, ujutro čuti vrisak oduševljenja iz kupaonice i znat će.
Vrijeme za prozivku kod onog bijesnog narednika iz Full Metal Jacketa.
Njegov vojni rok je počeo.