Postoji mnogo tema - političkih i nepolitičkih – oko kojih u Dalmaciji postoje duboke zavade. Dalmatinci se ne mogu složiti treba li ili ne treba koncesionirati autoceste, treba li ili ne treba “Jadroliniji” uzeti trajektne koncesije, treba li graditi golf na Srđu ili grandomanska apartmanska naselja na otocima. Svađaju se kod nas ljudi je li Tito bio heroj ili zločinac, je li Norac heroj ili zločinac, svađaju se oko toga je li bolji bio Žungul ili Vujović, te idu li u pašticadu suhe šljive ili možda varenik, ili ipak prošek. Oko puno važnih i kudikamo manje važnih stvari u Dalmaciji postoji nesloga. Samo oko jedne stvari postoji neprirodna, sjevernokorejska sloga.
A ta jedna stvar oko koje se svi u ovoj regiji slažu jesu HNS, Davor Šuker i braća Mamići, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
Od Molunta do Paga, bio desni ili lijevi, bodul ili vlaj, sirot ili imućan, gotovo će svaki stanovnik ove regije bez imalo zadrške reći kako je Hrvatski nogometni savez močvara, kako je Dinamo privilegirani klub, kako se Hajduku nanosi nepravda, kako HNS štiti korupciju, reprezentacija služi kao Dinamov prodajni izlog, kako Mamić poput mastermajnda vlada hrvatskim nogometom, a Davor je Šuker tek njegov napuhani lutak. U ime te istine, jedan dio naših zemljaka i sugrađana godinama vodi pravni i fizički rat, putuje do Zagreba, Milana i Nyona, demonstrira, pali baklje, šara grafite, piše transparente, sjedi po višesatnim plenumima, organizira fejsbuk grupe... U ime te istine, tridesetak tisuća stanovnika ove regije na Rivi je demonstriralo protiv Šukera i Mamića, te zazivalo ostavke hrvatske nogometne vlade.
Sve to događalo se ne bilo koje jeseni, nego u jeseni predsjedničkih izbora. Tijekom cijele te navijačke intifade koja je (navodno) ujedinila Dalmaciju, trajala je prvo neformalna pretkampanja, a potom i prava, službena kampanja sa sučeljavanjima, mitinzima i donatorskim večerama.
U toj kampanji sudjelovalo je - kako znamo- četvero kandidata. Troje od njih od prvog je dana manje ili više stalno podržavalo hajdukovske proteste, bilo tako što su se izravno konfrontirali s vrhom HNS-a (kao Josipović), bilo tako što su to uvijali u načelni antikorupcijski diskurs. Postojao je samo jedan predsjednički kandidat koji o navijačkoj borbi za dekriminalizaciju nogometa nije izustio ni riječi. Taj kandidat na početku se kampanje slikao s Davorom Šukerom na misi u slavonskom Antunovcu. Nedugo potom, taj je kandidat dao na fejsbuku podršku borbi protiv huliganizma i osudio neigranje derbija. Taj kandidat potom je organizirao donatorsku večeru na kojoj su bili i braća Mamići, koji su ujedno dali novčani prihod njezinoj kampanji. Taj kandidat, ujedno, kandidat je i stranke za koju se tijekom te jeseni protesta ispostavilo kako njeni članovi čine 11 od 18 ljudi u Šukerovu i Mamićevu Izvršnom odboru.
Ta se stranka zove HDZ, a ta kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović.
Što bi nakon toga mogao očekivati neupućeni analitičar, koji previše čita lošu kolumnistiku i vjeruje u mitove o “dalmatinskom dišpetu” i “Hajduku kao dalmatinskoj religiji”? Jamačno bi pomislio kako će Kolinda Grabar-Kitarović kao Šukerova antunovačka snaša i izabranica Mamićeva džepa odlično proći na izborima u Zagrebu. Da će odlično proći u Slavoniji, toj “strašnoj kloaci” iz koje izviru “bića iz močvare” Šuker, Širić i Vučemilović. Pomislio bi - također - da će Kolinda Grabar-Kitarović najgore proći u Dalmaciji, jer se zna - bogu fala - koliki je “dalmatinski dišpet” i “kakva je Hajduk religija“. No, tko god je pomislio da će biti tako, jako se prevario. Više nego jako.
Jer, ovog vikenda prošao je i prvi krug predsjedničkih izbora. U tom prvom krugu kandidatkinja HDZ-a očekivano je propala u nenogometnoj Istri i Miškovićevoj, “mamićevskoj” Rijeci. Izgubila je u dinamovskoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, pa čak i u samom Zagrebu. No, postoji jedan dio ove zemlje u kojem je politička miljenica Šukera i Mamića neprikosnoveni pobjednik, a taj dio Hrvatske je - ‘ajd pogodite - Dalmacija. Kandidatkinja HDZ-a pobijedila je u sve četiri dalmatinske županije, u zagorskim mjestašcima nadobivala je i do 70 posto glasova, a po otocima oko trećinu. Čak i u Splitu - gradu koji (kažu) pogotovo “živi za bile” i gradu u kojem nema nebodera bez murala s hajdučkim grbom - dakle, čak i u tom Splitu Kolinda je Grabar osvojila oko 33 posto glasova.
Tako vam je to s malomišćanskom i velomišćanskom Dalmacijom. Ta se Dalmacija natječe u risanju grandioznih Hajdukovih murala. Natječe se u beštimanju na “mamiće” i kuđenju zagrebačkog centralizma. A onda - kad stignu izbori - odu do kutija i zaokruže kandidatkinju koju su Mamići financirali, a Šuker joj koncelebrirao misno slavlje, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju.
Kad se priča i piše o sukobu Hajduka i navijačkog pokreta protiv HNS-a, često se kaže kako je vrhuška HNS-a “drska”, kako je “antagonizirala jug”, kako “ignorira javnost” i podcjenjuje stupanj nezadovoljstva. Kad čovjek vidi izborne rezultate južno od Karlobaga, može jedino zaključiti kako šefovi HNS-a sasvim ispravno procjenjuju javnost, te ispravno smatraju da mogu i dalje tjerati ovako jer je protiv njih samo bučna manjina. Jer - zašto oni ne bi ignorirali nezadovoljstvo Juga, kad ga i sam taj Jug ignorira?