Dok se u praznoj sabornici vode ratovi zbog Udbe i četnika u ministarstvima, a Sabor raspravlja o novoj, nepotrebnoj definiciji obitelji ili o tome zašto se prikriva razlog objave revidiranih brojki Agrokora (blog čijeg vlasnika već tjedan dana, usprkos manjku sadržaja, drži udarne pozicije u medijima), pravi život događa se drugdje i mnogo je zanimljiviji.
Uskoro će svako ljudsko biće, svaki proizvod i svaki stroj biti umreženi, piše austrijski autor Alfred Bankhamer, koji je u četvrtak navečer u bečkom Siemens Cityju postao jednim od trojice dobitnika godišnje Siemensove novinarske nagrade. Globalna ekonomija, zaključuje Bankhamer, od tog će umrežavanja profitirati kroz dodanu vrijednost koja se može mjeriti desecima bilijuna dolara.
Kao gostujući član Siemensova multinacionalnog žirija dopustit ću si krađu odlomaka iz tri nagrađena članka. Prvi je Bankhamerov: "Danas raspravljamo o posljednjim točkama u onom području koje danas zovemo Industrija 4.0 i internet stvari. Utjecaj tih promjena svi već osjećamo na svojoj koži. Pogrešno sastavljen stroj, pogotovo ako je pokrenut u nekom dalekom, od civilizacije zabačenom području, može cijeli građevinski projekt zaustaviti na nekoliko dana, cijene takvog zastoja mjere se milijunima." Ne čini vam se uzbudljivo? Možemo čitati dalje.
"Radnici svijeta, sljedeća revolucija već je ovdje!" upozorava neimenovani, također u četvrtak nagrađen, autor izraelskog magazina The Marker. Roboti dolaze, a dolaze da ostanu. Markeru najzanimljivija vijest najava je njemačkog proizvođača cipela Adidasa da će ove godine u pogon pustiti novu tvornicu blizu grada Ansbacha. Samo po sebi to ne bi bio neki veći događaj za kompaniju veličine Adidasa, ali otvaranje tog pogona ipak privlači pozornost i izaziva uzbuđene reakcije ne samo u Njemačkoj nego i u svijetu.
Marker navodi više razloga za takvo uzbuđenje: "Prvo, to je nakon više od dvadeset godina prva tvornica koju kompanija ne otvara u Kini, gdje je preseljena sva Adidasova proizvodnja. Drugo, to je prvi iskorak kompanije prema budućnosti industrije - umjesto da zapošljava skupe njemačke radnike, pa i one jeftinije u Kini, Adidas je odlučio zaposliti robote. Nova tvornica bit će SpeedFactory, zapošljavat će samo 160 ljudi i proizvoditi pola milijuna pari cipela godišnje. Većina će ih biti gotovo u cijelosti isprintana 3D printerima."
O.K., to je već zanimljivo. Pitanje - gdje smo tu mi? Koliko ljudi u Hrvatskoj zna da na malom otoku Zlarinu pokraj Šibenika, profesor Darko Gojanović, čovjek s korporativnim pedigreom od Sun Microsystemsa do Microsofta i Compaqa, u svojoj tvrtki Darko Strojevi danas radi 3D printere kojima planira oživjeti ekonomiju otoka? "Printat ćemo sve, pa i brodove", ambiciozno je najavio prije nešto više od godinu dana u Forbesu.
Treća od Siemensa nagrađena priča depresivnija je od ostalih, stiže iz dubine tranzicijske Europe, iz zemlje koja je nedavno po ekonomskim pokazateljima pretekla Hrvatsku. Kradem još jedan odlomak: "Dok mnogi rumunjski farmeri i danas oru pomoću volovskih zaprega, upotreba dronova u agrobiznisu čini nam se poput scenarija nekog znanstvenofantastičnog filma. Ipak, smart-farming je u nekim europskim zemljama već stvarnost. U Njemačkoj i Nizozemskoj traktori već vuku plugove na autopilotu, navođeni satelitski. Pumpe za distribuciju gnojiva automatski se orijentiraju po digitaliziranim mapama usjeva koje su u Rumunjskoj napravljene tek u rijetkim, izoliranim slučajevima.
Ipak, i to je početak. Zemljoradnja je područje biznisa koju se rijetko povezuje s tehnologijom, posebno u Rumunjskoj, gdje većina farmera nema obrazovanje stečeno u obrazovnom sustavu, nego se njihovo znanje zasniva na iskustvu. Istodobno živimo u razdoblju velikih inovacija i arhaične prakse koju moramo mijenjati. Trebaju nam inteligentne farme i precizna zemljoradnja..." objašnjava rumunjski novinar Florin Casota.
Tu možemo biti zadovoljniji. Farmeron Osječanina Matije Kopića, koji je tu aplikaciju za upravljanje farmama iz internetskog oblaka napravio još 2010., CNN je nekoliko godina kasnije proglasio "jednom od najluđih stvari na internetu", a još i danas je jedno od najnaprednijih rješenja za tehnološki osviještene farmere. Istina je i da hrvatski zemljoradnici već desetljećima ne oru s volovima. Upravo je Ivica Todorić, o čijem poslovnom krahu danas raspravlja nacija, podigao domaću poljoprivredu na tehnološki zavidnu razinu (no dobro, volovi su nestali nekoliko desetljeća prije). Daleko sporije od tehnologije odmiče domaće znanje o upravljanju poslovnim sustavima. Todorićev Agrokor samo je jedna, iako dosad najdramatičnija priča o posljedicama lošeg menadžmenta.
Neće li sva ta mehanizacija i zaposleni roboti umanjiti zaradu, pa onda i kvalitetu života ljudi, pita na kraju svojeg nagrađenog članka u rumunjskom Business Magazinu Casota i zaključuje da "nesumnjivo hoće ostane li industrija na svojem malom, državnim granicama omeđenom teritoriju. Orijentira li se proizvodnja na svjetsko tržište, ta opasnost ne postoji".
Možda zbog različitosti medija, jer riječ je o televizijskom prilogu, slovenski autor Andrej Peroša ostao je ispod radara žirija iako je prepoznao kipuću temu nove ekonomije. "Roboti i zakoni", prilog slovenskog kanala A, bavi se legalnom stranom suživota ljudi i inteligentnih strojeva, kao i neizbježnim pitanjem tko će biti kriv ako robot ili bilo koji drugi autonomni stroj napravi štetu i kako se postaviti kada u nekom takvom slučaju stradaju ili budu ugroženi i ljudski životi. Na to pitanje još čekamo odgovor. Prije nego što krenemo kažnjavati robote, moramo naučiti što da, u situaciji kada ljude ugroze ljudi, radimo s onima koji se pokažu neodgovornima. Može biti od pomoći.