Kako se moglo dogoditi da u posve normalnim i ritmički predvidljivim izborima za američkog predsjednika dođe do krajnje neobične polarizacije, s jedne strane gotovo integralni establishment, uključujući konzervativnu i republikansku inteligenciju, s druge republikanski predsjednički kandidat, koji nikad u životu nije bio izabran na neku izbornu dužnost, na čelu masovnog pokreta uvrijeđenih i poniženih? Odgovor na pitanje je važan, jer ono što se događa u SAD-u bit će sutra, najkasnije prekosutra, u vašem selu.
Je li velika izborna podjela posljedica gnjeva što je Ministarstvo pravosuđa, pod Obaminim ministrima Ericom Holderom i Lorettom Lynch, odustalo od gonjenja bankara s Wall Streeta, trgovaca vrijednosnicama i korporativnih šefova koji su 2008. uvalili zemlju u najveću krizu od Velike depresije? Ili je kriva globalizacija, koja je za sobom ostavila otrovane lokve gubitnika, vezanih za svoj zavičaj i propale stare industrije? Njima je teško objasniti da je tek manji dio radnih mjesta preselio u Guatemalu i Bangladeš, a najveći je jednostavno izgubljen automatizacijom. Američke tvornice danas proizvode dvaput više nego prije tri desetljeća, ali bez trećine radnika. Izlaz iz ove situacije nije borba za loša radna mjesta s Meksikancima, koji ionako odnedavna u nešto manjoj mjeri prelaze u SAD, ili sa izbjeglicama iz Sirije ili Afganistana. Čini se da će nove sofisticirane poslove dobiti jedino oni koji prihvate cjeloživotno obrazovanje kao normu. Druga je stvar je li to realno očekivati. Ali, da bi takvih poslova bilo što više, SAD također mora promicati useljavanje poduzetnih inovatora. Ovih je posljednjih godina najviše iz Indije i Kine, što nije dobra vijest za one koji se boje postepenog potonuća bijele Amerike.
Naravno, izborna polarizacija se očituje i u stavovima prema useljavanju, što i nije novost u američkoj povijesti, bez obzira na to što je riječ o najtipičnijoj useljeničkoj zemlji. Protukatolički nativizam, usmjeren ponajviše protiv Iraca i Nijemaca, bio je snažan prije Građanskog rata, a zakoni protiv kineskog useljavanja (Zakon o isključenju Kineza iz 1882. i njegovi sljednici) bili su na snazi do 1943. godine. Borbu protiv useljavanja promicali su ne samo nativisti nego i sindikati (posebno od 1890-ih), a odnedavna i pokret Tea Party, koji je poput lišajeva prirastao Republikanskoj stranci. Najnoviji strahovi, vezani uz “islamski terorizam”, doveli su do traženja za isključenjem muslimana. Ipak, teško je biti dosljedan u doseljeničkoj zemlji. Michael Cernovich, jedan od Trumpovih internetskih trolova, svoj stav predstavlja ovim riječima: “Vjerujem u jake granice i isključivanje islamskih terorista. Ako netko misli da sam urođeni rasist, nema veze - ali ja sam američki nacionalist, ne bijeli nacionalist”. Što god to značilo, supruga mu je sekularna Iranka, a punac, premda musliman po tradiciji, “još veći islamofob” od samog Cernovicha.
I na kraju, intelektualni aspekt izborne polarizacije i pobune masa - hegemonija političke ispravnosti ili, jezikom društvenog otpora: “Dosta nam je cenzure i samocenzure”. Premda je riječ o trendu koji potječe iz bjelokosnih sveučilišnih kula, odnosno iz sukoba dviju koncepcija - sveučilišta kao instrumenta društvenih promjena vs. sveučilišta kao arene sukoba mišljenja i intelektualnog pluralizma, ono se pretočilo u modeliranje cijelog društva u neku vrstu homogene moralne zajednice, gdje su heretici u najmanju ruku nepoželjni. Primjerice, Erika Christakis, bivša lektorica na Yaleu, zaključila je kako sveučilišno ozračje u ovom trenutku ne dopušta otvorenu raspravu pojedinih pitanja. U njenom kolegiju o djetinjstvu nije bilo poželjno raspravljati o kontroverznom (i rasno obojenom) pitanju odsutnih očeva. Trumpovski “deplorables”, oni koji su za žaljenje, rječnikom Hillary Clinton, najčešće uopće ne razumiju implikacije ove suštinske debate, ali vrlo dobro razumiju da vicevi na račun Poljaka i vicevi na račun Afroamerikanaca nisu jednako sankcionirani.
Najvažnije pitanje nije tko je pobijedio na ovogodišnjim američkim izborima. Mnogo je važnije kakve su dugoročne posljedice polarizacije. Po nekim mišljenjima, bez obzira na pobjednika, deseci milijuna Amerikanaca bit će uvjereni da su izbori pokradeni. Birači su najnovijim anketama već pokazali gnušanje prema ovogodišnjoj kampanji, koju više od četiri petine doživljavaju zatrovanom. Nastavit će se podjele u obje stranke, možda s još izraženijim populizmom ljevice (senatorica Elizabeth Warren). Uostalom, i sam termin “populizam”, barem u jednoj tradiciji, američki je proizvod. Narodna stranka (People’s Party) iz zadnjeg desetljeća devetnaestog stoljeća i danas je predmet rasprave. Je li ona predstavljala lijevu pobunu protiv banaka i željeznica ili desnu pobunu protiv modernosti u korist propale farmerske utopije? Jednako tako trenutna pobuna masa nije idejno usklađena. To joj daje dodatni dinamizam. No, ne treba očajavati. Ne smije se zaboraviti da je američki politički sustav nadživio sve kušnje još od XVIII. stoljeća. Svoju zadivljujuću moć samoispravljanja zacijelo će potvrditi i u ovoj političkoj krizi.