Svojedobno je bivša hrvatska premijerka Jadranka Kosor, preuzimajući vlast nakon sramotnog bijega svog prethodnika Ive Sanadera, u Saboru pričala o vrućem krumpiru koji dobiva u ruke pa je rekla da će od njega napraviti ukusnu salatu od krumpira.
Izbjegla je tada reći da je za to jelo potreban i luk koji najčešće izaziva suze u očima, stoga je sa suzama u očima i ispratila svoj mandat na sljedećim izborima. Jedan je od razloga za to što niti u jednom trenutku nije, u to doba krize - koja traje i do danas - istaknula da je ključ oporavka lijepe naše u obrazovanju.
Da, znamo, potrebne su strukturne reforme, u zdravstvu, mirovinskom sustavu, na tržištu rada, potrebno je podići konkurentnost, oslabiti otpore investicijama na državnoj i lokalnoj razini, riješiti se mentalnog sklopa socijalizma - sve je to naše, pa znači ničije, a onda svačije: što se jako dobro vidi u priči o monetizaciji autocesta za koje se sad zaboravlja da ih nismo sagradili neki mitski “mi” nego krediti koje smo za njih podizali, a uz njih idu i kamate, pa otplata glavnice. No, kad god se priča o tim famoznim strukturnim reformama, politička zajednica u nas uredno zaboravlja da je jedna od temeljnih upravo ona vezana uz sustav obrazovanja.
Njega je na ovim prostorima zacrtala Austrija uvođenjem obaveznog četverogodišnjeg školanja za sve, a onda je bivša Jugoslavija krajem 50-ih godina prošlog stoljeća napravila još jednu veliku i izuzetno važnu reformu - obavezno osmogodišnje obrazovanje. U oba ta slučaja su se bunili roditelji, vikali su kako im djecu odvlače od kuće da bi sjedili besposleni u nekoj tamo školi - kome nije jasan taj otpor, neka ponovno pročita Kovačićev roman “U registraturi” ili neka pogleda onu sjajnu scenu iz serijala bivše Televizije Zagreb u kojoj Fabijan Šovagović raspravlja o tom pitanju, ali onda ipak šalje Ivicu u školu.
A sada pak u Jutarnjem čitamo kako će Vlada pokrenuti “posebnu ekipu kako bi slomila otpor protiv devetogodišnje škole” . Kao da smo opet u Kovačićevu dobu, kao da pitanje obrazovanja nije ključno i temeljno za svako društvo i njegovu budućnost. Očito, dakle, nije, to je vidljivo već iz površnog pogleda na pogubne statističke podatke o obrazovanosti u lijepoj našoj. Budimo realni, naši ljudi ne žele ići u školu, ne vole je. Svojedobno je taj stav vrlo pregnantno izrazio prodavatelj kobasica na bečkom kolodvoru, utjecajni političar u Hrvatskoj početkom 90-ih godina prošlog stoljeća Ivan Milas - kilo mozga dva eura.
E, pa ne bi bilo tako. O novom sam švedskom premijeru već pisao, a sada ću navesti novi primjer: Njemačka je najavila da će u javna ulaganja do 2018. godine dodati još - mollim lijepo još (kolika su ona u Hrvatskoj?) - 10 milijardi eura. I to prioritetno u “istraživanje i školstvo”.
Sve su hrvatske vlade od 1990. do danas obrazovanje smatrale nužnim troškom i nisu shvaćale da je riječ o ključnom ulaganju (trošku samo ako je riječ o neučinkovitom procesu). Prtljalo se i petljalo, svoj su negativan doprinos svemu tome dali i nemušti sindikati koji dubinski ne razumiju svoju ulogu (podsjetimo da je na engleskom syndicate zapravo sumnjiva organizacija). Ministri su mogli biti svi, od zadrte Ljilje Vokić, preko neobjašnjivog Strugara i nikome jasnog Primorca.
I jasno da se nitko nije dohvatio ozbiljnijeg posla u tom resoru, nikoga nisu brinuli rezultati svjetskih testova koji iz godine u godinu potvrđuju da naši školarci stalno padaju na svjetskim ljestvicama izvrsnosti, kao i naša sveučilišta kojih nema niti izdaleka na listi 500 najboljih na svijetu (no, ni premijera ne briga što nam kaže EK, HNB, MMF, Svjetska banka, zna on bolje od njih). Sada se pak, nakon niza lutanja novog ministra Vedrana Mornara, koji je prvo jurio katoličkim čelnicima, onda htio ukinuti neke predmete na maturi pa od toga odustao, otvara izuzetno važno pitanje produljenja temeljnog, ustavom obveznog osnovnog obrazovanja.
Lijepo je vidjeti da se za taj uistinu važan i zahtjevan projekt uzelo vremena, uvođenje se planira tek 2018. godine, ali opet ista priča. Kako čujemo od Nevena Budaka, ne zna se o kojoj je dobi za početak školovanja riječ - moglo bi biti otpora roditelja, kaže.
Ma bilo ih je i u Austriji i Jugoslaviji, ali one su, dobro, djelovale snagom sile, tada. Danas se takve stvari rješavaju političkom odgovornošću i odlukom: ide, jer ste nas birali da napravimo ono što treba i što moramo (to je, naime, razlika političara i državnika). Dobro, znamo da se naše vlasti baš i nisu iskazale razumijevanjem onoga što je bitno, ali ovo je stvarno bitno. No, opet, kao i u svakom pitanju obrazovnih reformi, ne možemo se nego zapitati kako će se ta hvalevrijedna ideja provesti.
Dakle, u Zagrebu ima škola koje imaju tri smjene, a standard je jednosmjenska nastava. Nije jasno, dakle, ni kolika će za to biti potrebna ulaganja, hoće li se stići s njima do zadanog roka i kako sve to uskladiti u sustavu koji ima 850 osnovih škola i još - 1222 područne. Znači li to i mijenjanje školskog programa, hoće li se konačno dovesti u red i ocjenjivanje (Hrvatska sada ima oko 70 posto odlikaša u osnovnoškolskom programu - znači, najbolji smo na svijetu, ali to se ne vidi na testovima), kako će se rasporediti zaposlenici. Previše pitanja, a odgovora na njih nema niti u riječima predsjedničkih kandidata koji su u kampanji, a kladim se da se o tome neće pričati niti u predstojećoj parlamentarnoj. SDP se time ne bavi, kao što se nije ni HDZ koji ni sada o tome uopće ne govori (jer očito ne zna što bi - ali zna što ne bi - recimo reformu javne uprave, čime bi se mogla namaknuti sredstva za obrazovanje). Zapravo, čini se da političkoj zajednici odgovara neobrazovana zemlja u kojoj onda mogu carevati besmislenim pričama. Zemljo znanja, gdje li se se izgubila?