Raspravu o fiskalnoj konsolidaciji u Hrvatskoj pojedini ekonomisti pokušavaju svesti na debatu između zagovornika fiskalne potrošnje (kejnezijanaca) i zagovornika fiskalne štednje (eng. austerians).
Prema njima se s jedne strane nalaze predstavnici škola koji mehanizam izlaska iz krize vide kroz direktno stimuliranje agregatne potražnje povećanjem državne potrošnje, a s druge strane predstavnici škola koji izlaz iz krize vide kroz tzv. ekspanzivnu fiskalnu konsolidaciju, koja počiva na mehanizmu interne devalvacije (smanjenje troškova rada i cijena koji povećavaju međunarodnu konkurentnost) te mehanizmu utjecaja na očekivanja privatnog sektora koji smanjenje državne potrošnje vidi kao signal budućeg smanjenja poreznog opterećenja (pogodnog za investicije). No, teorijska polarizacija poznatih svjetskih ekonomista iz više razloga nije dobar temelj za analizu rasprava o fiskalnoj štednji u Hrvatskoj.
Najvažniji razlog je taj što većina zagovornika državne štednje u Hrvatskoj taj proces ne ističe kao mehanizam izlaska iz krize i ubrzanja ekonomskog rasta već kao financijsku nužnost. Vrlo je teško naći domaćeg ekonomista koji govori o potrebi za fiskalnom, a da pritom ne ističe kako konsolidacija sama po sebi nije recept za izlazak iz krize. Dapače, većina ih govori kako je štednja nužna za stabilizaciju javnih financija, smanjenje troškova zaduživanja i povratak povjerenja rejting agencija i međunarodnih investitora, a kao preduvjet za izlazak iz krize navode različite administrativne i strukturne reforme na tržištu rada i tržištu proizvoda. Uklanjanje barijera za pokretanje posla, veća efikasnost sudstva, ubrzanje postupka dobivanja dozvola za sve poduzetnike (ne samo “strateške investitore”), profesionalizacija javne uprave, fleksibilizacija radnog vremena i slične reforme samo su neke koje se ističu kao mjere koje bi u uvjetima konsolidacije dale pozitivan impuls privatnom sektoru. I stručna literatura ističe potrebu da se konsolidacija, pogotovo na strani rashoda, uvijek provodi usporedno sa strukturnim reformama kako bi se izbjegli kratkoročno negativni učinci na ekonomski rast i zaposlenost.
Dodatni razlog koji usporedbu hrvatske i međunarodne debate o mjerama štednje čini gotovo nemogućom je taj što su u fokusu međunarodnih debata najčešće velike ekonomije poput SAD-a, Japana, Njemačke, Francuske i Velike Britanije (s većim fiskalnim kapacitetom, političkom suverenošću i svjetskim valutama) ili odnos zemalja u eurozoni, a mi živimo u maloj, otvorenoj, prezaduženoj ekonomiji s vrlo drukčijim ekonomskim, političkim i institucionalnim karakteristikama od svih navedenih zemalja. Usporedba fiskalnog kapaciteta SAD-a i Hrvatske ili monetarnih mogućnosti FED-a i HNB-a (što u domaćim raspravama nije rijetkost) je iz stručne perspektive u najmanju ruku nekorektna. Mi se možemo (i to vrlo teško) uspoređivati samo s određenim (post)tranzicijskim zemljama EU 10 te proučavati njihova iskustva u krizi i proceduri za suzbijanje prekomjernog deficita. Među njima postoje uspješnije (npr. Slovačka i Poljska) i manje uspješne priče (npr. Slovenija), ali su iskustva i politike u tim zemljama definitivno jedini benchmark koji se može koristiti u raspravama o krizi i konsolidaciji u Hrvatskoj.
Međutim, čak i kada se u raspravama koriste iskustva nama približno sličnih zemalja, postavlja se pitanje govorimo li o njihovu modelu rasta, modelu konsolidacije, strukturnim reformama, poreznoj politici ili nečem trećem. Zato često dolazi do zabune kada domaći ekonomisti svjesni potrebe za fiskalnom konsolidacijom kao primjer uspjeha ističu baltičke zemlje pa ih se optužuje da se koncentiraju samo na ograničen broj varijabli. Primjer Latvije je primjer kredibilne i odlučne ekonomske politike, ali ozbiljni ekonomisti u svojim analizama uzimaju sve specifičnosti njezine ekonomije i financija, prije, tijekom i poslije krize te ne pozivaju na kopiranje njezina modela u Hrvatskoj. Ono što treba naučiti od baltičkih zemalja je kako napraviti kredibilan ekonomski program, ali isto tako treba detaljno istražiti mehanizme izlaska iz krize te kakve su posljedice brze konsolidacije.
Gornji paragrafi ne bi trebali navesti na zaključak kako u Hrvatskoj nema suprotstavljenih ekonomskih mišljenja, ali polarizacija nije onakva kakvom se predstavlja - “potrošači” protiv “štediša”. Polarizacija u Hrvatskoj proizlazi iz činjenice da su se nakon mnogo godina u medijima počele intenzivnije javljati ekonomski liberalnije ideje koje pokušavaju promijeniti svijest o ulozi države u gospodarstvu. Dok zagovornici državne potrošnje državu vide kao polugu direktne intervencije u gospodarstvo koja bi fiskalnom ekspanzijom izvukla zemlju iz krize, zagovornici suprotstavljenog tabora državu vide kao servis građana i poduzetnika koji bi privatnom sektoru smanjio troškove i osigurao preduvjete da bez nepotrebnih prepreka aktivira vlastite resurse i realizira projekte te na taj način potakne rast gospodarstva i zaposlenosti. Drugi je put duži i teži, ali će na kraju upravo od njega koristi imati svi građani (kroz efikasniju javnu upravu, bolju kvalitetu i niže cijene javnih usluga, manje korupcije, niže poreze i sl.), a ne samo neki.