Neno Ninčević: Zbog frustracije sam počeo skladati pjesme

Da nije bilo motike, ne bi bilo ni prve gitare, a, bome, ni 49. Splitskog festivala na koji ću, kako sam obećao još početkom zime kada sam se prijavio na natječaj za koncesiju, vratiti dobre pjesme i velike zvijezde - kaže Neno Ninčević, direktor Splita 2009. Jedan od najplodnijih domaćih tekstopisaca i skladatelja, koji će početkom srpnja na Prokurative dovesti Severinu Vučković, Zoricu Kondžu, Tedija Spalata, Dražena Zečića, Gorana Karana i sve druge koji imaju svoje mjesto u dalmatinskoj odnosno mediteranskoj glazbi, u razgovoru je otkrio što ga je to ponukalo da se umjesto građevinom bavi glazbom, na koje je svoje pjesme najponosniji i kako se osjeća kao najmlađi djed na domaćoj estradnoj sceni.



• Drugi put ste postali direktor Splitskog festivala. Je li to dobar osjećaj?





• Poznato je da ste jedan od najmlađih djedova na estradi. Koliko vam je stara unuka?



- Četiri godine. Obožavam svoju Alisu.



• Je li vam bio šok kada ste doznali da ćete postati djed?



- Plakao sam mjesec dana.



• Od tuge ili od radosti?



- U prvom se momentu nisam snašao. Iako sam inače snalažljiv. Netko me nedavno pitao kako se snalazim u recesiji. Fenomenalno. Moj je cijeli život recesija. Međutim, kad mi je kći rekla da je ostala trudna sa 17 godina, zaplakao sam. Sad vidim da sam se odmah trebao početi veseliti jer imam fenomenalno dijete koje studira pravo, pazi na svoju bebu... Bitno je da smo na nogama, živi i zdravi, to sam shvatio kada sam postao djed.

‘M oj je cijeli život  recesija’

- Pa i jest. Poznat mi je taj teren, poznata mi je ta priča. Kako bi se reklo, jako sam dobro upućen u materiju. Ispekao sam zanat u mnogo težim okolnostima. Sredinom devedesetih, u vrijeme kada sam prvi put postao direktor Splitskog festivala, moj je glavni festivalski takmac bio Zdenko Runjić sa svojim Melodijama hrvatskog Jadrana. Tada se trebalo uhvatiti ukoštac s njegovom kvalitetom i njegovim imenom, pa naravno u šali kažem da je sada sve mnogo lakše.



• U kakvim ste odnosima tada bili s Runjićem?



- Izuzetno korektnim. Zdenka sam poštivao i kao čovjeka i kao glazbeni autoritet. I nije mi bilo lako s njim kao konkurentom uopće i održati Splitski festival, a kamoli na tu manifestaciju privući dobre izvođače. No, uspio sam, a sada ću biti malo skroman i spomenuti samo dvije pjesme koje su ostale iz razdoblja mog prvog direktorovanja: “Dalmatinac sam” u izvedbi Mladena Grdovića i “Ništa kontra Splita” Dina Dvornika.



• Sudeći po najavama i ovo ćete ljeto u srce Splita vratiti najveće glazbene zvijezde. Kako vam to polazi za rukom?



- Mislim da i izvođači i autori prepoznaju poštenu i iskrenu želju kako moju, tako i ljudi okupljenih oko mene, da Splitu darujemo najljepši mogući glazbeni dar. Iako natječaj za festival još traje, već sada mogu reći da će u srpnju Prokurativama odjekivati sjajne pjesme. Pokojni Zdenko rekao bi da će u finalu biti krvi do koljena.



• Koja je bila vaša prva skladba ikad uvrštena na Splitski festival?



- Pjesma “Kariola” koju je otpjevala grupa More 1981. godine. Tada još nisam pisao glazbu, nego samo stihove. Muziku je napisao Slobodan Kovačević, ali ja sam bio ponosan kao da sam sve sam napisao, aranžirao i otpjevao.



• Što ste po struci?



- Građevinar.



• Što je građevinara ponukalo da prijeđe u slobodne umjetnike?



- Ma, loš bih ja bio građevinar. Od najranijeg djetinjstva, od svoje četvrte godine počeo sam čitati sve što mi je došlo pod ruku. Kad sam imao trinaest godina profesorica koja je radila u školskoj biblioteci rekla mi je da nema knjige koju ja nisam pročitao, pa sam se upisao u Gradsku knjižnicu. S dvanaest godina 'progutao' sam sve ruske klasike. Obožavao sam Tolstoja i Dostojevskog. Nakon svega toga, mislim da me u glazbu prije svega odvela pisana riječ, a tek onda sama melodija.



• Što vas je nagnalo da počnete skladati glazbu?



- Frustracija. Nisam više mogao podnijeti to kako su pojedini autori upropaštavali moje stihove svojim notama. Međutim, korijeni te frustracije sežu još dublje, u doba mog puberteta. Zaljubio sam se u jednu djevojku na Čiovu.



U to doba trenirao sam karate, bio sam fino razvijen, baš sam dobro izgledao. Nemilo sam se trudio oko nje, napokon smo dogovorili randevu, naravno, s kompletnom ekipom naše mlađarije. Ja sam se pomno obukao, ušminkao, sredio... I onda se na našem 'spoju' pojavio dečko iz Sarajeva. Koji je to lik bio! Imao je svega tri zuba u ustima (sve sam ih učas prebrojio), ali i gitaru u rukama. Odsvirao je 'Krivo je more', a moja je ljubav otišla s njim. Tada sam samom sebi rekao: 'Neno, motiku u ruke.'



• Motiku? Mislite, gitaru?



- A, ne. Za gitaru je trebalo zaraditi. Uzeo sam motiku i tri sam mjeseca kopao kanale. Svi su mi se smijali, ali ja nisam odustajao. Kopao sam i mislio na svoju ljubav, a kada sam dovoljno iskopao da kupim gitaru, zaljubljenost me prošla.



• Na koje ste svoje pjesme najponosniji?



- “Stvari lagane”, “Nasloni glavu na moje rame”, “Piši mi”, “Put putujem”, “Nije u šoldima sve”, “Lipa si, lipa”...



• Postoji li koja skladba koju ste potpisali pseudonimom?



- Gomila. Mnoge sam svoje pjesme prodao, danas mi je jako žao zbog toga, jer su ih potpisali drugi autori.



• Zašto ste ih onda prodavali?



- A zašto proizvođač krumpira prodaje svoj najbolji krumpir? Svi, znate, moramo od nečeg živjeti. Mnogi bi željeli pisati lijepe pjesme, ali im Bog nije dao talent za to, pa se snalaze tako da se potpišu pod tuđe. Njima ego bude zadovoljen, a ja ću ionako nastaviti pisati. Vuk ostane sit, ovce su na broju, svi smo više ili manje zadovoljni.



• Kako nalazite inspiraciju, u kojim uvjetima pišete stihove?



- Mogu pisati samo kad sam apsolutno miran i ako su svi zdravi.



• Trebaju li vam kakvi stimulansi?



- Ne. Ne mogu pisati ako nešto popijem, stoga ništa niti ne pijem tijekom dana. Ne treba mi stimulans da se izrazim, samo mir.



• Dakle, bili ste potpuno smireni kada ste napisali tekst: 'Nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri plaše...' velikog Thompsonovog hita 'Iza devet sela'?



- Ja sam napisao samo refren tog stiha, dakle ovaj dio s raskrižjem nije moj. Ja sam apolitična osoba. Volim Hrvatsku, naš identitet i izričaj. Cijenim ono što je za našu zemlju napravio premijer Sanader kojeg smatram velikim političarom, ako ja to laički mogu kazati.



 Ali, ako već govorimo o Thompsonu, rado ću se osvrnuti na pjesmu “Geni kameni”. Ja sam, naime, porijeklom iz Ogorja. Kraj moje kuće tamo stoji tabla na kojoj piše: “Split 26”. Iz tog sela su i Željko Kerum i Dino Rađa, a “Gene kamene” pisao sam misleći na moju obitelj i na sve nas koji dolazimo iz Ogorja.



• Kerum je također nedavno zapjevao. Odluči li se za glazbenu karijeru biste li mu pristali napisati pokoji hit?



- Zašto ne? Bitna je namjera. Kerum je zapjevao kako bi sudjelovao u humanitarnoj akciji, a ja dobru namjeru mogu samo pozdraviti.



• Jedan ste od plodnijih autora. Koliko ćete skladbi napisati za vaš festival?



- Nijednu. Ne bi bilo fer. Naravno, pomoći ću ljudima nekim svojim 'tačem', sugestijama...





• Koliko ste pjesama ukupno napisali u životu?



- Mislim, negdje oko dvije tisuće. Od toga je oko tisuću i pol objavljeno.



• U kojoj je fazi vaš mjuzikl 'Bila priča'?



- Prošli tjedan prezentirao sam ga ljudima s HTV-a i dopalo im se. Severina, koja će s koautorom Goranom Karanom pjevati glavnu ulogu često me zove i jedva čeka da počnemo s probama. Bude li sve po planu, premijera bi se trebala održati potkraj godine, a ja sam siguran da se radi o velikom dijelu hrvatske glazbe. U planu nam je da mjuziklom obiđemo svijet, pa ćemo nakon Hrvatske krenuti u svijet: od Europe preko Amerike do Australije.





- Premda građevinarstvo nije vaš primarni posao, ipak imate građevinsku tvrtku. Što je s njom?



- Ma, ja sam u taj biznis ušao onako, pomalo. Do prije pola godine sam se žestoko sekirao što nisam dobio dozvolu i odgovarajuće papire za početak gradnje. Sad vidim da me Bog spasio. Da papiri nisu kasnili, ja bih danas bio u golemim kreditima, najvjerojatnije bi banka preuzela i zemlju i nezavršene kuće i ne bih se nikad izvukao.



- Zašto ste se uopće i počeli baviti građevinom?



- Ah... Recimo da je žaba vidjela da se konj potkiva, pa je i ona digla nogu. 

‘Bog me spasio od građevine’

Klara Rožman