U Europi i NATO-u očito je nastala panika nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim izborima, iako lideri EU i njenih država članica pokušavaju to prikriti i ponašaju se kao da doista vjeruju da se ništa u njihovim odnosima s najsnažnijom državom svijeta neće značajno promijeniti. Nije bilo čudno što u Europskoj uniji nisu htjeli Trumpovu pobjedu, pa čak i što ih je bilo strah od takve mogućnosti koja se sada ostvarila. Sjedinjene Američke Države među najzaslužnijima su za stvaranje današnje Europske unije koja je bila i američki projekt. Financirali su obnovu Europe nakon Drugoga svjetskog rata i branili je tijekom Hladnog rata preko NATO-a. Uvijek je Amerika imala predsjednike koji su podržavali Europsku uniju i NATO i radili na proširenju tih organizacija. Kroz taj je proces osigurano da se u te euroatlantske strukture priključe i bivše komunističke države i doista ostvari ideja o ujedinjenoj, slobodnoj i demokratskoj Europi.
A sada prvi put imamo situaciju da predsjednik SAD-a bude osoba koja je otvoreno podržavala one političke snage u EU koje žele raspad Unije. Trump nije krio što misli u EU kada je pozvao Britance da glasaju za izlazak, a nakon odluke o Brexitu pozdravio je taj ishod. Nije stoga čudno što je upravo Nigel Farage bio prvi političar iz EU koji se nakon izbora sastao s Trumpom. A Farage je bio najglasniji vođa kampanje o Brexitu i zavjetovao se da će "EU uništiti iznutra" kao zastupnik u Europskom parlamentu. Trumpove izjave o muslimanima, o Rusiji i Putinu, o Asadu i Siriji, o ulozi SAD-a u NATO-u, o istospolnim brakovima, o ženama - samo su neki od razloga zašto su bili protiv njega.
Istina je da i EU ima svoje trumpove, ne samo u krajnjoj desnici i među populistima koji pobjedu Trumpa sada vide kao dodatan poticaj, već i u vladajućim strukturama nekih država članica, poput Orbana u Mađarskoj ili Fica u Slovačkoj. Njihove izjave o muslimanima nisu daleko od onih Trumpovih. Pobjeda Trumpa za EU postaje još veći problem upravo zbog toga što je sama Unija krhka, bezidejna, sve više podijeljena i suočava se sa do sada neviđenim i nezamislivim procesima. Island si je najprije odlučio unilateralno ukinuti status kandidata i prekinuti pristupne pregovore. Nakon toga su se Britanci odlučili na referendumu za napuštanje Unije. Dakle počeo je proces dezintegracije kojem se Trump donedavno veselio. Ako bi i neki drugi narodi u članicama EU dobili priliku odlučivati na referendumu, broj država koje bi htjele napustiti EU bi se povećao.
Prkos koji je Trump pokazivao prema EU i poruke koje je slao o spremnosti SAD-a da brani NATO saveznice danas su doista razlog za veliku zabrinutost. Iz prijašnjih Trumpovih izjava čini se da NATO, gdje SAD bez sumnje daje najveći doprinos kolektivnoj obrani jer posjeduje oko 70 posto vojnih kapaciteta toga saveza, doživljava kao neku zaštitarsku tvrtku koja će vas zaštititi samo ako platite.
Europljani su svjesni da su Amerikanci izabrali svoga predsjednika, da se tu više ništa ne može promijeniti te da sada moraju raditi s Trumpom, bez obzira na sve rezerve koje su dosad imali o njemu. Kako su pisali u pismu čestitke Trumpu predsjednici Europskog vijeća Donald Tusk i Europske komisije Jean-Claude Juncker, “strateško partnerstvo između Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država je ukorijenjeno na zajedničkim vrijednostima slobode, ljudskog dostojanstva, demokracije i vjerovanja u tržišno gospodarstvo”. Zato očekuju da će SAD i s Trumpom u Bijeloj kući nastaviti poštovati te vrijednosti. Ali to su samo očekivanja EU, dok Trump još ne šalje neke poruke koje bi dale nadu da se on brzo mijenja te da će kao predsjednik biti potpuno drukčiji nego što je bio kao kandidat.
Zapravo, tu je i najveća nada Europe, da je Trump bio samo neozbiljan kandidat koji će sada biti ozbiljan predsjednik. Da će se sada okružiti razumnim ljudima i, nakon što bude bolje brifiran o stanju u svijetu, koji nije tako jednostavan kakvim ga je on zamišljao tijekom kampanje, shvatiti potrebu suradnje s EU. Sljedećih dana stvari će biti jasnije kada se vidi koga će Trump postaviti na ključna mjesta u svojoj administraciji, od Pentagona do State Departmenta.
Kako su EU i SAD najveći trgovinski partneri, čije gospodarstvo zajedno čini 40 posto svjetskog BDP-a, u EU očekuju da neće doći do ugrožavanja trgovine. Premda sada priznaju da “ne znaju koja će biti sudbina TTIP-a”, u EU priznaju da ni sama Europska unija više nema jasnu sliku onoga što želi oko tog sporazuma. I što se tiče uloge SAD-a u NATO-u, Europljani su sada svjesni da moraju ozbiljnije razmišljati o sigurnosno-obrambenoj strategiji u kojoj NATO možda više neće biti glavni oslonac.
Prije nekoliko mjeseci Martin Selmayer, utjecajni šef kabineta predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera na Twiteru je ironično napisao da bi se na summitu G-7 ubuduće mogli naći Boris Johnson, Donald Trump, Marine Le Pen i Bepe Grillo, što se tada smatralo kao scenarij iz noćne more. No sada, nakon Trumpove pobjede, nakon odluke Britanaca da napuste EU, nakon što je Boris Johnson postao šef britanske diplomacije - i takav se scenarij čini mogućim.
Odlazeći američki predsjednik Barack Obama ovaj će tjedan biti u Europi. On će sigurno pokušati umiriti Europljane da Trump neće značajno promijeniti američki kurs. Međutim, Obamina jamstva sada ne znače puno. Trump je taj koji će se morati dokazati, a nadamo se da će o mnogim stvarima koje je govorio reći da "nije mislio ozbiljno".