Pod naslovom "Prethodnica uništenja - Eugenika, rasna higijena i eutanazija u austrijskoj diskusiji prije 1938." bečki nakladnik Böhlau objavio je ovih dana treći tom jezive povijesti prisilne eutanazije, koja se u bečkoj klinici Am Steinhof provodila od 1940. do 1945.
Nakon prvih dvaju svezaka, u trećem su objedinjena izlaganja sa simpozija održanog u svibnju 2002. u Beču. Autori ovog opsežnog izdavačkog projekta su liječnik Heinz Eberhard Gabriel i povjesničar Wolfgang Neugebauer.
Krajem travnja 2002. u Beču su simbolično sahranjeni posmrtni ostaci šestotinjak djece, zlostavljane i sustavno ubijane u sklopu nacističkog programa planskog istrebljivanja "bezvrijedna života" između 1940. i 1945. na "Dječjem odjelu" psihijatrijske klinike Am Steinhof (danas Baumgartenhöhe).
Bolnica kao mjesto užasa
Otvorena 1907., bolnica Am Steinhof bila je jedna od najvećih psihijatrijskih ustanova u Europi, da bi se nakon pripojenja Austrije Hitlerovoj Njemačkoj pretvorila u mjesto užasa. Nakon što je nacistička vrhuška 1939. donijela odluku o provođenju dječje eutanazije diljem "Reicha", na novouređeni "Stručni dječji odjel", osnovan s ciljem "znanstvenog tretmana prirođenih i nasljednih bolesti", upućuju se prva "asocijalna i teško odgojiva" djeca iz Beča i drugih dijelova "Reicha". Nerijetko bi, međutim, obiteljske prilike ili religiozna i druga uvjerenja roditelja bili dovoljni da zauvijek zapečate sudbinu djece.
Ciljna skupina organiziranog ubijanja isprva su bila novorođena i mala djeca, jer je tajna okružnica ministarstva unutarnjih poslova od kolovoza 1939. obvezivala sve liječnike i primalje da putem posebnih formulara prijavljuju novorođenčad i djecu do tri godine s "teškim prirođenim bolestima". Nadležni "državni odbor" ovlastio je, pak, trojicu vještaka da samo na temelju tih formulara odlučuju o sudbini djece. Na osnovi njihove "stručne prosudbe" roditelji su što obmanama, što prijetnjama prisiljavani da svoju djecu povjere "stručnim odjelima", čije ih je osoblje, nakon određenog vremena i eventualnih pretraga, bez pristanka roditelja usmrćivalo injekcijama morfija i luminala ili pak uskraćivanjem prehrane.
Djeca ubijana do kraja rata
"Akcija T4" (eutanazija odraslih) službena je obustavljena 1941., ali s dječjom eutanazijom nastavilo se sve do konca rata. Do 1945. ubijeno je 789 djece, koju nacistički režim zbog njihovih tjelesnih, duševnih, socijalnih ili rasnih obilježja nije smatrao dostojnima života. Ukupan broj ubijenih u bolničkom kompleksu Am Steinhof procjenjuje se na 4300, dok je daljnjih 3200 osoba deportirano i usmrćeno u plinskim komorama koncentracijskih logora.
- Povijesna obrada tema poput nacističke eutanazije značajna je, jer predstavlja temelj javnog diskursa o tom mračnom razdoblju u povijesti bečke medicine te bitan doprinos uspješnom suprotstavljanju antisemitizmu, rasizmu i desnom radikalizmu - zaključila je na predstavljanju knjige bečka gradska pročelnica za zdravstvo i socijalnu skrb Renate Brauner.
Odličje nacističkom psihijatru
Jedan od voditelja nacističkog projekta bio je i bečki psihijatar i neuropatolog Heinrich Gross, protiv kojeg je 1950. obustavljen sudski postupak, nakon čega je kao član Socijaldemokratske stranke primio visoko državno odličje za znanstveni rad, te postao pročelnikom "Instituta za istraživanje cerebralnih malformacija" pri bečkom "Institutu Ludwig Boltzmann".
Potkraj osamdesetih nekolicina liječnika i studenata odlučila je ponovno pokrenuti pitanje zločina nacističke medicine, optuživši ljude poput Grossa otvoreno za sudjelovanje u ubojstvu. Postupak je obnovljen, ali do suđenja nije došlo jer je Gross proglašen neuračunljivim.
U listopadu prošle godine bečki Volkstheater je postavio predstavu "Spiegelgrund" Christopha Klimkea o tim događajima, čiji je glavni lik kreiran i nazvan upravo po Heinrichu Grossu. On je, pak, dva mjeseca kasnije, u 91. godini, umro u Hollabrunnu u Donjoj Austriji.
Boris Perić