Bravo! Večernji list i kolumnist tog dnevnika Nino Raspudić izveli su u hrvatskom novinarstvu već odavno neviđen podvig: Miroslava Lazanskog uzimaju i citiraju kao vjerodostojnog svjedoka. To je po prilici isto kao da Slobodana Miloševića tretiraju kao neupitan i čistoj istini posvećen autoritet.
Polemizirajući s mojim prije nekoliko dana objavljenim komentarom o Bojanu Glavaševiću, a posebno s tezom da se mladi pomoćnik ministra branitelja našao na meti optužbi samo zato jer nije čovjek mržnje, raspojasani Raspudić - da bi me dezavuirao - poslužio se vrlo neobičnim argumentom. Poslužio se tvrdnjom Miroslava Lazanskog da sam ga u proljeće 1991. pitala kad će već jednom njegova JNA izvršiti puč, valjda u Hrvatskoj. Dakle, da bi osporio moj afirmativan odnos prema Glavaševiću, protiv kojeg se ovih dana vodi hajka kao da je počinitelj nekog grozomornog krimena, Večernjakov kolumnist prišiva mi zazivanje intervencije JNA, pritom demonstrirajući nepodnošljivu lakoću blaćenja.
Diskutabilni izvori
Ozbiljno novinarstvo provjerava informacije. To je prvo što se u novinarskoj profesiji nauči. Pogotovo ako one dolaze iz nesigurnih ili, kao u ovom slučaju, u najmanju ruku diskutabilnih izvora. Za one koji ne znaju: Lazanski je devedesetih bio jedna od medijskih uzdanica Miloševićeva i JNA ratnog stroja. Provjera se osobito smatra nužnom ako je riječ o teškim optužbama. Ni Nino Raspudić ni Večernji list nisu ni pokušali provjeriti svoje navode, posuđene od beogradskog medijskog war lorda. Uopće nisu smatrali potrebnim pitati što bih ja o tome imala reći. A bilo je vrlo jednostavno: nisam nedostupna, samo je trebalo okrenuti telefonski broj…
Zašto mi Lazanski pakira
Naravno da nikad nisam izgovorila riječi koje mi Lazanski pripisuje. Naravno da je riječ o prijesnoj laži. Takav bi apel uostalom bio suprotan svemu što sam u to vrijeme, pa sve do danas pisala i zastupala. Nisam ljubiteljica oružja ni ratnih rješenja! Nekadašnji zagrebački, a od devedesetih beogradski novinar cijelu je priču izmislio i to prije četiri godine, kada sam dovela u pitanje njegovo pojavljivanje u medijskom prostoru Hrvatske. Lazanski mi pakira, jer sam upozorila da zbog svoje uloge u ratovima devedesetih ne može biti smatran povjerenja dostojnim novinarom. Ali, izgleda da sam se prevarila. Za neke je ovdašnje medije očito vrlo respektabilan izvor. Toliko respektabilan da ga uopće ne treba provjeravati. Njegove se konstrukcije uzimaju ozbiljno. Osobno mi je nevjerojatno da se danas i ovdje na Lazanskoga bilo tko može pozivati. Pretpostavljam da Raspudić i novina u kojoj objavljuje svoje kolumne na isti način, bez ikakve rezerve, s punim uvažavanjem, primaju i druge njegove stavove. Ako tako vjeruju Lazanskom, onda su im vjerojatno i beogradski gospodari rata nesporni autoriteti, vrijedni svakog povjerenja.
U Hrvatskoj se upravo pokušava proizvesti atmosfera hajke i više ne samo verbalnog građanskog rata. Ljudi čiste prošlosti i namjera namjerno se pretvaraju u metu. Bojana Glavaševića danas se bez ikakva razloga proglašava čovjekom koji izjednačava agresora i žrtvu, što bi značilo da pljuje na smrt vlastitog oca. Ministra Matića, vukovarskog branitelja premlaćivanog po srpskim logorima, njegovi ratni drugovi optužuju na sličan način.
Huškačka kampanja
Nino Raspudić pridružio se huškačkoj kampanji, a manjak argumenata protiv mladog pomoćnika ministra branitelja pokušava kamuflirati prepisujući Lazanskoga. U tom se pogledu naslanja na one koji su još od devedesetih Slobodana Miloševića smatrali najboljim saveznikom Hrvatske. Riječ je o nevjerojatnom prakticiranju bratstva s agresorom.