Završava se jedna od najtežih godina za Europsku uniju koju su uglavnom obilježili negativni trendovi, teroristički napadi, nesnalaženje u upravljanju migracijskom krizom (što je na vidjelo iznijelo nedostatak solidarnosti o kojem se inače toliko govori), odluka Britanaca o napuštanju Unije, odluka Nizozemaca o odbijanju sporazuma EU s Ukrajinom. Sve je išlo krivo i trend proširenja i ujedinjenja, koji postoji koliko je stara i sama EU, je preokrenut. Ono što se do sada činilo svetim, dostignuća na koja je EU ponosna, poput slobodnog kretanja bez graničnih kontrola u zoni Schengena, ugroženo je i mnoge su države zadržale takve kontrole. Odluku da teret izbjeglica podijele sve države članice ne samo da su neke države odbacile nego su dvije zbog toga odlučile tužiti Europsku uniju sudu. Neke su tu odluku podržale vjerujući da se ionako neće realizirati, da izbjeglice neće htjeti ići kod njih. Koliko je EU očajna u suočavanju s migrantskom krizom pokazuje i činjenica da ovisi najviše o Turskoj, čiji je lider Recep Tayyip Erdoğan, koristeći pokušaj puča, počeo čistku državnih i javnih službi i borbu protiv medija. Dok ovise o Turskoj, koja je doista zaustavila veliki val izbjeglica, u EU razmišljaju o tome da zaustave pristupne pregovore s tom državom. Zapravo se u tome mnogi u EU i slažu, ali nemaju smjelosti to i učiniti. Ionako nitko više ne vjeruje da će Turska postati članica, zato ne moraju ni riskirati sada nekom formalnom suspenzijom pregovora koja ne bi značila ništa i koja bi s druge strane razljutila vladara u Ankari. Proširenje EU više nije prioritet, a kako bi i bilo kada sada počinje proces sužavanja, proces dezintegracije nakon odluke Ujedinjenog Kraljevstva o Brexitu.
Jedan od najčešćih slogana kojima se EU znala pohvaliti je onaj da su u njoj države "ujedinjene u različitosti", a ovih je dana jedan hrvatski diplomat, da bi opisao raspoloženje na sastancima u Bruxellesu, rekao da bi prikladan bio i slogan "razjedinjeni u solidarnosti". U godini koju napuštamo čuli smo otvoreno od nekih država, pogotovo iz srednje i istočne Europe, da ne žele primiti izbjeglice. Na to su iz starih, bogatih zapadnih država članica odgovorili prijetnjama da će sredstva iz fondova EU za kohezijsku politiku, preko kojih najviše dobivaju upravo oni koji ne žele dijeliti migracijski teret, preusmjeriti i dati državama koje zbrinjavaju veći broj izbjeglica. "Solidarnost mora biti obostrana", poručuju. Institucije u Bruxellesu, kao i obično, pokušavaju stvoriti dojam da je jedinstvo očuvano i da imaju razumijevanja i za jednu i za drugu stranu jer, izvlače se, "lakih i jednostavnih rješenja nema".
Na vanjskopolitičkom planu EU je izgubila i ono malo moći koju je imala. Nije za to kriva visoka predstavnica za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini, koja dobro obavlja svoj posao, nego nemogućnost unutar EU da o bilo čemu važnome usuglase zajednički stav. I ono o čemu se uspiju dogovoriti je najčešće tzv. najniži zajednički nazivnik, čime ne možete postati ključni faktor u svijetu. I kao što biva, kada se suočavate s gubljenjem uloge, o tome usvajate strategije. Tako je i EU usvojila novu globalnu strategiju. Ali kako će se takva strategija realizirati kada iz EU izlazi jedna od ključnih država, koja je jedna od dvije nuklearne sile i kao takva članica Vijeća sigurnosti UN-a. Kako će EU strateški djelovati prema vani kada nikome nije jasno kako će se ona razvijati iznutra.
Da stvar bude još gora po EU, ove je godine na američkim predsjedničkim izborima pobijedio Donald Trump, osoba koja je Britancima čestitala na odluci da napuste EU i time, kako je rekao, dobiju svoju slobodu. Ujedinjenje Europe, a u tom procesu je EU okosnica, bilo je i američki projekt od samog početka. Sada ćemo prvi put u Bijeloj kući imati osobu koja je željela raspad Europske unije i koja je dovodila u pitanje i načela iz članka 5 NATO-ova Ugovora prema kojemu je napad na jednu državu napad na sve članice NATO-a i svaka je dužna braniti drugu. Time su i budući transatlantski odnosi dovedeni u pitanje. Ako Trump ne bude kao predsjednik drugačiji od onoga koji je bio prije izbora, EU bi trebala ozbiljno razmišljati o vremenu u kojem joj NATO više neće moći jamčiti sigurnost i mir.
Zanimljivo je da je u vrijeme najteže političke krize unutar EU, kada su i sami europski lideri priznali da bi raspad EU mogao biti realan scenarij, ekonomija išla dobro. Sve su države izašle iz recesije i bilježile kakav-takav gospodarski rast. Smanjena je i nezaposlenost, iako je još velika. Ako je vjerovati podacima Europske komisije, i ambiciozni Junckerov plan o investicijama daje rezultate i ide bolje od očekivanog.
To su znaci da bi sljedeća godina mogla biti bolja. Ali i nova će godina biti puna izazova, predvidljivih i nepredvidljivih. U tri ključne države, Njemačkoj, Francuskoj i Nizozemskoj, održat će se izbori. U sve tri je porasla potpora ekstremnim strankama koje su, uz to što su protiv stranaca, i protiv Europske unije. Možda je najveći razlog zašto bi sljedeća godina mogla biti bolja od ove za Europsku uniju to što je ova bila toliko teška i loša da gore biti ne može. Politička nepredvidljivost, a takva je trenutno EU i takva će ostati i u novoj godini, ne jamči dobar početak. Ipak, stvari će se brzo iskristalizirati barem kad je riječ o smjeru koji će imati nova američka administracija u odnosima s EU, kao i oko početka postupka Brexita.