Većinu vremena provodim na internetu kao i mnogi ljudi. Na internetu sam kad god stignem, ponekad niti ne primijetim da držim mobitel u ruci. Posljednjih godina prikrala mi se tehnologija kao zdrava navika. Nikada u biti ne razmišljam o tome da dignem mobitel sa stola, a opet se nekako uvijek nađem da gledam u njega. U posljednje vrijeme svi pametuju oko korištenja tehnologije, je li nepristojno ili nije. Izlaze brojne fotografije gdje se uspoređuju ljudi prije vremena mobitela i s njima. Nekoć su u vlakovima ljudi piljili u novine, a danas rade isto to, ali na mobitelima. Mnogo puta sam znala sjediti na kavi s grupom ljudi i sasvim je normalno da jedna osoba postane ometena notifikacijama na mobitelu te se bez razmišljanja zapilji u njega i odluta. Kad je samo dvoje ljudi na kavi, rijetko se to dogodi jer uglavnom ljudi pričaju jedni s drugima. Meni se neki dan dogodilo nešto žalosno što me u biti i navelo da pišem o ovoj temi.
Vlakom sam iz Tokija doputovala do planine Fuji. Predivno malo selo na jezeru Kawaguchi s nevjerojatnim pogledom na planinu. Hotel u kojemu smo odsjeli imao je tradicionalne japanske sobe, žene su hodale okolo u kimonu, a ostatak hotela je nosio yakute. Čim sam ušla u sobu, ostala sam paf zbog predivnog pogleda na planinu. Uzela sam kameru, mobitel, tablet i slikala planinu pola sata. Nakon tih pola sata sjeli smo za stol u našoj sobi, koji je bio nisko na podu, bez stolica, i naša domaćica u kimonu nam je poslužila zeleni čaj.
Hotel nema wi-fi. Znam da zvuči odurno što sam to spomenula i, iskreno, ružno je. Sjedila sam na najljepšem mjestu na kojem sam ikada bila i jedino što me je mučilo bilo je to što ne mogu objaviti fotografiju na Facebooku. Zapitala sam se je li meni bitan taj pogled ili mi je bitno da drugi znaju da ga imam. Zbunjena sam bila prva dva sata promatrajući planinu i tu fotografiju kojom sam bila oduševljena te sam razmišljala o svim stvarima koje propuštam činjenicom da nisam na internetu. Što ako sam dobila važan e-mail? Ako se nešto dogodi, a ja neću znati? Razmišljala sam o poslu i ljudima koji ovise o meni. Ne radi mi Skype, što ako se nešto dogodi sa sistemom ili kodovima, a ja nisam tamo da popravim? Što ako mi netko pošalje ljutiti mail jer je morao umjesto mene obaviti moj posao? Jesam li stavila automatski e-mail odgovor da sam u drugoj vremenskoj zoni i da možda neću moći odgovoriti? Puna glava nepotrebnog razmišljanja. Charles je bio malo opušteniji, ali i on je imao u glavi kaos poput mene. Sjedili smo tako za stolom i pričali o tome kako nemamo wi-fi. Znači, čak i kad nemamo internet, pričamo o njemu.
Nakon sat vremena apstinencijske krize izašli smo iz sobe na plažu da bismo kao normalni ljudi uživali u pogledu i prirodi te smo nesmetano pijuckali sake, jeli sashimi i pričali o pizdarijama. Brzo smo zaboravili da nemamo internet jer smo podsvjesno znali da nas nitko ne može dobiti, da znaju da smo tamo i ako nas ne dobiju, to je razlog. Nitko nam nije smetao, oko nas je bila tišina, planina, sunce i priroda. Četiri sata smo sjedili na plaži.
Mobiteli nisu zvonili, i napokon smo mogli odahnuti i zaista uživati u tome. Ne znači to da inače ne razgovaramo i ne uživamo, naprotiv, Charles i ja radimo sve zajedno. Skupa smo 0-24. Naša veza je drugačija jer ni on, ni ja ne idemo u ured, stoga nemamo vremena da budemo odvojeni. Kad se razdvojimo na sat vremena, osjećamo se kao da su nam odsjekli noge. I čak i onda stalno pričamo, ali preko interneta. Upali smo tako u razgovore o stresu koji internet proizvodi. Pričala sam mu kako je u biti odvratno što smo svi postali ovisni o tome do te mjere. Kad smo bili kao djeca na moru, imali smo fotić i morali smo na kraju ljeta razviti filmove. Nitko te fotke ne bi vidio osim onih koji bi nam došli u goste. Naša kuća je bila kao Facebook profil, a ljudi koji su nam bili najbliži imali su pristup tim fotografijama. S druge strane, većina ljudi danas radi online. Ja radim online, Charles radi online, i svi uvijek pričaju preko maila. Ja svoje kolumne Jutarnjem šaljem preko maila, svog urednika i kolege nisam nikada vidjela uživo. Ne poznajem nikoga iz Jutarnjeg. I malo mi je krivo.
Imam platonske veze s potpunim strancima i ne znam kako izgledaju, kakve su osobe, što ih muči. Nisam nikome pivo platila, niti provela vrijeme s kim. Tako je to danas. I mogu biti jako moralna i zanovijetati ljudima što sjede na mobitelima, ali mogu li ih okriviti? Što se to zanimljivo dogodi čovjeku u danu ako je stalno na mobitelu? O čemu da priča? “Danas sam na poslu slao mailove i onda sam bio na Facebooku četiri sata. Jesi vidio onaj video koji je Maja objavila?” Kao što sam rekla, čak i kad nismo na internetu, pričamo o njemu. Sjećam se da mi je zadnji put bilo ovako slično kada sam izgubila mobitel i nisam kupila novi godinu dana. Moja mama je poludjela jer me nije mogla dobiti na mobitel jer ga nisam imala, ali ja sam znala da tko god me treba, zna gdje me može naći. I nitko mi nije nikada kasnio.
Danas mi mobitel služi samo za društvene mreže i fotografije, nitko me ne zove, a SMS skoro nikada ne primim. Ljudi me zovu preko messengera ili Vibera i ako nemam internet kad me zovu, nastane opći kaos. Zaboravili su da postoji broj koji se može nazvati. Ometa me internet. Nemam ga jedino kada hodam ulicama druge države, možda zato i volim putovati jer mogu pobjeći od svega.
Znam da me nitko ne može dobiti pa ne osjećam stres ni pritisak. Čim se vratim doma nakon svega toga, čim prođem kroz vrata i krenem u svakodnevicu, vratim se na staro. Tri dana sam provela ispod planine Fuji, pri povratku u vlaku svi su sjedili i piljili u mobitele. Parovi, prijatelji… Iza njih su se kotrljali planina u pozadini, hramovi i priroda, nešto što su svi već vidjeli milijun puta i više im nije zanimljivo jer je u tom trenu Maja objavila predivan video na Facebooku, a na videu su planina, priroda i hramovi… pa svi u vlaku ispod toga komentiraju “kako je predivno, da sam barem ja tamo”.